<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Bitno je da ne stojiš u mjestu, ne moraš baš svaki dan da kukaš na vrijeme, sistem, državu, ljude

ŽIVOTNE PRIČE

Nikolina Jovičić, profesorica sociologije iz Banjaluke životni poziv pronašla u radu sa djecom i zdravom životu

28. august 2019, 8:27

 

Banjalučanka Nikolina Jovičić profesorica je sociologije. Nakon završetka fakulteta, kao i mnoge njene kolege, nije mogla da se zaposli „u struci“, ali zbog toga nije očajavala. Sama je sebi kreirala posao koji je zavoljela i koji ju je odveo do zdravog načina života.

Fakultet je završila 2010. godine, a poslije toga sa suprugom se odselila u Teslić, gdje su njih dvoje imali namjeru da pokrenu dnevni centar za djecu, ali nažalost nisu uspjeli u tome. Nikolina nam kaže da ona nije osoba koja može da miruje i ljeto provodi u kući, pa je posao našla u Doboju, gdje je jedno vrijeme radila kao radio voditeljka.

Od profesorskog poziva tada nije odustajala, pa je konkurisala na mnoga radna mjesta, ali kako je to čest slučaj kod nas, „bez veze“ posao nije uspjela da nađe. Tada joj je sve to teško padalo, ali danas je zanimaju druge stvari i već neko vrijeme i ne prati konkurse.

„Posebno mi je bilo teško kada su me ljudi ispitivali zašto mi je trebalo da završim baš taj fakultet i da li se dovoljno trudim da pronađem posao u struci.  Vremenom postane lakše, učiš i radiš neke druge stvari, ideš na razne radionice, seminare, obuke, ako za to postoje mogućnosti,  a ako ne postoje, mnogo toga možeš naučiti i sam.  Ja sam jedno vrijeme radila ručne radove, ukrašavala sam predmete dekupaž tehnikom, nisam imala novca da idem na radionice, situacija je bila takva da je samo muž radio, mala beba u kući i  podstanarski život... Istraživala sam tutorijale na jutjubu, upoznala sam ženu koja mi je objasnila osnovne tehnike dekupaža, čitala članke, gledala emisije i naučila. Bitno je da ne stojiš u mjestu,  ne moraš baš svaki dan da kukaš na vrijeme, sistem, državu, ljude. Da, mnogo toga ne štima u našoj državi, ima toliko toga za popraviti, ali ako samo sjediš i ne radiš ništa, ne može biti bolje ni tebi ni ljudima oko tebe“, kaže za BUKU Nikolina.

Kaže da i danas ponekad razmišlja o fakultetu i pita se da li je izbor bio toliko loš, ili je loša samo trenutna situacija, ali ipak sebi ne dozvoljava da se osjeća loše.

„Možda trebam naučiti i proći još mnogo toga da bih jednog dana radila u struci, a možda se to nikada i ne desi, i to je ok, nemam vremena za žaljenje“, priča nam ona.

RADI SA DJECOM, KAO ŠANKERICA I FITNESS TRENERICA

Nikolina je pronašla  svoj poziv radeći sa djecom, ali i kao fitness trenerica. U zadnje vrijeme radi i kao šankerica u jednom restoranu zdrave hrane u Banjaluci. Kaže da zaista uživa u poslovima koje trenutno radi i trudi se da u tom polju napreduje koliko može, da stiče nova saznanja i vještine.

„S obzirom na to da volim učiti, ovaj posao šankera došao mi je kao pravi izazov, posebno zbog toga što radimo sa zdravim slatkišima, sirovom ishranom, detoks programom, svaki dan imam priliku da naučim nešto novo“, kaže nam Nikolina.

 

 

Vježbanju i fitnesu se približila nakon trudnoće, kada je započela proces mršavljenja.

„Željela sam da skinem višak kilograma, koji sam dobila tokom trudnoće, ali nisam bila za klasičan način vježbanja, ni za odlaske u teretanu.  Trebalo mi je nešto što će me pokrenuti, gdje će biti zanimljivo, a efektno. Tako sam upoznala djevojku koja je držala treninge Zumbe u parku, a kako ples volim od malih nogu, to mi se učinilo savršeno. Išla sam na njene časove Zumbe i jedne prilike pitala sam je da li bih i ja mogla postati instruktor jednog dana, ona mi je objasnila kako i na koji način mogu da ostvarim svoju želju i eto, to se desilo. Nisam odabrala Zumbu, ali jesam drugi plesni fitness pravac, i danas radim kao licencirana trenerica U Jam Dance Fitness programa“, kaže nam Nikolina.

A upravo ju je ples spojio sa djecom.

„Držala sam treninge za odrasle, ali uvijek mi je bila želja da radim i sa djecom, da plešem sa njima. Kako su moje velike ljubavi iz djetinjstva bile ples i gluma, osjećala sam potrebu da tu ljubav prenesem i na najmlađe. Plesom se nisam bavila nikada do sada, jedina plesna sala u kojoj sam nastupala kao mala jeste moja djevojačka soba, tu sam bila glavna zvijezda i sudija. Glumom sam se bavila nekoliko godina, i to je iskustvo koje ne bih mijenjala ni za šta na ovom svijetu.  Jednog dana napisala sam status na fejsbuku da počinjem sa časovima plesa za djecu, ostavila sam datum i mjesto gdje će se održati prvi čas. Sjećam se da je na prvi čas došlo troje djece, na drugi petoro i tako je bilo skoro godinu dana. Dosta ljudi me pitalo zašto se trudim i koja je korist da radim sa grupicom od pet djevojčica, da sam više na gubitku, jer plaćam autobusku kartu, plaćam salu... Ali nisam mogla odustati, nešto u meni govorilo mi je da tako treba i da idem dalje“, kaže nam naša sagovornica.

Danas u njenoj plesnoj grupi ima dvadeset i pet članova i između sebe njeguju sjajan odnos.

„Ma koliko bili veliki ljudi, vjerujte uvijek možemo mnogo toga naučiti od djece.  Pored plesa, radimo i dramske sekcije, a ponekad i neku radionicu dekupaža“, ističe. Dodaje da je u zadnje vrijeme najviše fokusirana upravo na to da joj rad sa djecom bude posao, njena mirna luka i ostvarenje životnog sna.

 

Upravo sa djecom sprema i prvu predstavu koja govori o problemima sa kojima se sureću današnji tinejdžeri, odnosno šta oni vide kao problem i šta im to teško pada.

PROBLEMI U DRUŠTVU O KOJIMA RAZMIŠLJA...

Nikolina kaže da su nam u društvu u kojem živimo obezvrijeđena osnovna ljudska prava i upravo to je najviše boli.

„Zakoni očigledno nisu jednaki za sve, nemamo povjerenja u javne institucije, ekonomska situacija poprilično je loša, sve više je gladnih i bolesnih. Mislim da većina nas zna šta ovdje ne funkcioniše i šta je potrebno mijenjati, ali smo očigledno previše lijeni da pokušamo bilo šta promijeniti. Nekako smo kao društvo navikli da je situacija loša i da to trebamo prihvatiti, jer, kako kažu uvijek može gore, pa vjerovatno zbog toga ćutimo i trpimo“, pojašnjava.

Mnoge porodice odlaze sa ovih prostora, a Nikolina nam kaže da su ona i njen suprug dugo razmišljali o istome, čak su i radili na tome, ali svaki put nešto ih je u tome omelo.

„Shvatila sam to kao neki znak Univerzuma, ili neke više sile, da još uvijek nije vrijeme za odlazak, da vrijedi ostati i pokušati. Nemam ništa protiv toga da ljudi odlaze, da idu tamo gdje misle da im je bolje, podržavam svaku odluku. Mislim da novac nije jedini razlog odlaska, ima tu više faktora koji utiču na takvu odluku i baš zbog toga ne osuđujem nikoga ko odluči da napusti zemlju. Možda jednog dana odem i ja sa svojom porodicom, a dok se to ne dogodi, trudiću se da radim ono što volim i što me ispunjava“, kaže ona

Nikolina je svoj rad iz Banjaluke preselila u Čelinac, ali od svog rodnog grada, kaže, nije odustala.

„Čelinac je mjesto koje ima dušu i veliko srce. Čelinčani su ljudi velikog srca, spremni su da daju podršku i  pomognu u svakom pogledu. U Banjaluci su nastali moji prvi plesni časovi,  tu sam našla svoju prvu salu i započela posao koji volim.  Trenutno ne držim treninge u Banjaluci, a možda jednog dana krenem ponovo, jer mi je posebno bila draga plesna grupa za mame i djecu, pa možda jednog dana ponovo oživim tu priču u našem gradu“, kaže nam naša sagovornica Nikolina Jovičić.