<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Boris Leiner za BUKU: Johnny Štulić je vodio Azru čeličnom rukom, znalo se tko drži visak, a tko cement miješa

INTERVJU

Ime Borisa Leinera duboko je utkano u memoriju istinskim poznavaocima i ljubiteljima Yu rok scene. Ono će vječno krasiti zlatno doba domaćeg rokenrola s početka osamdesetih, zajedno sa desetinama fantastičnih muzičkih autora.

20. juli 2020, 12:12



„Njegov (Džonijev) hejterski ispad pun žuči i mržnje teško se može nazvati kritikom. On je u tih trideset godina Nizozemske od sebe stvorio mit. Ovdje još uvijek ima dosta fanatičnih obožavatelja, koji ga slijepo slijede i vjeruju mu. Znate kako je, mit je uvijek savršen i nedodirljiv. Ja sam ga u knjizi, bez ikakve zle namjere, na neki način demitologizirao i to mu je očito vrlo zasmetalo”, rekao je Leiner u razgovoru s novinarom BUKA magazina.

Ime Borisa Leinera duboko je utkano u memoriju istinskim poznavaocima i ljubiteljima Yu rok scene. Ono će vječno krasiti zlatno doba domaćeg rokenrola s početka osamdesetih, zajedno sa desetinama fantastičnih muzičkih autora. Leiner je svirao bubnjeve u, po mišljenju većine ljubitelja istinskog rokenrola, najboljem novotalasnom rokenrol bendu AZRI, čineći sa Mišom Hrnjakom neprevaziđenu ritam sekciju, koja je mogla da parira svakom svjetski poznatom bendu, i bio rame u rame s Džonijem Štulićem, muzičkim magom balkanskih prostora, ali i šire. Ne postoji gitarista početnik koji ne zna odsvirati barem dvije, tri Azrine pjesme, možda i ne znajući da se radi o muzičkom opusu tog zagrebačkog benda, a i dan danas novooformljeni bendovi obrađuju njihove pjesme i sviraju ih po rok klubovima.

Gracija, Lijepe žene prolaze kroz grad, A šta da radim, Ako znaš bilo što, Odlazak u noć, samo su neki od bezbroj Azrinih hitova, a Azra ih ima mnogo, jer njihovi albumi su kao „Best of” kompilacije. Legendarni koncertni trostruki album „Ravno do dna” snimljen u zagrebačkom klubu Kulušić, Džoni Leiner i Hrnjak ostavili su u amanet budućim muzičarima da bi imali od koga i iz čega da uče kako se iskreno i energično „praši” rokenrol. 

Leiner je nakon Azre sarađivao sa mnogim muzičarima i oformio bendove Vještice i Šo!mazgoon. On je umjetnik u svakom smislu te riječi. Bavi se muzikom i kiparstvom, a nedavno je ušao i u spisateljske vode i napisao autobiografski roman „Sve bio je ritam”. U njemu je opisao vrijeme kada je rokenrol na globalnom nivou bio najpopularniji muzički pravac i način života mladih. U razgovoru s novinarom BUKA magazina, Leiner je pričao o svojoj knjizi, životu i muzičkoj karijeri.

Kako to da ste se baš sada, nakon toliko godina, dohvatili olovke, ili tastature i dali se u pisanje knjige koja govori o vašoj karijeri i zlatnom dobu ovdašnje muzičke scene?

Ovaj knjiga mi je dugo bila u mislima i sjećanjima. Kao što znate, ja sam čovjek akcije, bubnja, ritma, kao kipar gline, dakle, direktno u meso. Nisam ni pomišljao da bih ikada mogao nešto napisati. Uz ohrabrenje moje drage Jasminke, koja me je dugo nagovarala, jednog sam dana sjeo i počeo pisati. Sam sam sebe iznenadio lakoćom kojom sam uspio pretočiti u riječi toliko anegdota iz svoje karijere i života. Znalci kažu da je kratka pripovjedačka forma u kojoj je pisana moja knjiga izuzetno zahtjevna, naročito za nekog tko se nije u tome okušao. A eto, izgleda da sam uspio, jer sa svih strana stižu sjajne reakcije, i pokoja negativna, naravno, ali i to je očekivano.

Do sad je napisano dosta tekstova i knjiga o Azri, ali Azrini fanovi dugo su čekali da neko od legendarne trojke napiše knjigu o tom kultnom bendu. Zašto smo morali čekati toliko godina vaš rukopis koji nam iz prve ruke i najpouzdanije može govoriti o najsitnijim detaljima iz vaše karijere?

Moram Vas ispraviti. Nisam prvi od nas trojice koji je pisao o tim danima. Prvi je bio Johnny, pa Mišo Hrnjak. I evo i mene! Hrnjak je sjajno opisao vrijeme Novog vala iz svoje perspektive. Možda ne strogo rokerski, mekanije, ali vrlo zanimljivo. Što se mene tiče, za sve treba doći pravi trenutak. A desilo se da sam sad bio inspiriran da napišem žestoku, rokersku priču o vrhuncima i najzanimljivijim momentima svog života i karijere.

O čemu govori vaša knjiga i koliko Vam je trebalo vremena da je napišete?

Kad sam se latio pisanja, brzo je išlo. Takoreći, u malo više od mjesec dana je knjiga bila gotova. Želio sam da to bude drukčija autobiografija, iskrenija i direktna, rokerska, bez okolišanja i tipičnih faktografskih podataka. Upravo to je većini ljudi super, iako mi neki to i zamjeraju. Pa čemu služe kritičari i povjesničari rock muzike, nego da između ostalog bilježe datume koncerata i izlaske ploča?! Iako su se mnogi uhvatili isključivo poglavlja o Azri i scena eksplicitnog seksa, moram reći da je to trećina moje knjige. Podijeljena je po poglavljivima, ima priča i o mojim životinjama, putovanjima i svirkama u mnogim domaćim i inozemnim bendovima. Također i mnoštvo anegdota i crtica o poznatim muzičarima iz regije.

Snimani su i dokumentarci o Azri, ali u prvom planu uvijek je Štulić. Mislite li da ste Vi i Mišo Hrnjak neopravdano marginalizovali?

Ne mislim da smo nas dvojica marginalizirani. Ne doživljavam to tako. U Azri se znalo tko drži visak, a tko cement miješa. Naravno da je Johnny kao idejni začetnik, autor pjesama i frontman bio uvijek u prvom planu. Ali tako vam je u svim bendovima. S druge strane, mi ostali smo važni, jer bez nas bend ne bi bio bend. Tu je naša ključna uloga.

Džoni je u jednom intervjuu izjavio „Azra, to sam ja”. Kakvo je Vaše mišljenje o toj opaski frontmena Štulića?

Ima smisla, ako se ne uzme doslovno. Pjesme, muzika i tekst su njegovi. Njegova je poetika. Ali budući da on ipak nije kantautor, nego čovjek benda, ne drži vodu.

Koliko mi je poznato Štulić je dugo tragao za muzičarima koji bi mogli ispratiti njegov muzički opus. Da li je on bio u stanju da izgradi tako uspješnu muzičku karijeru bez Vas i Hrnjaka?

Johnny je probao Azru sa raznim postavama prije nas dvojice. Između ostalih kompletna garnitura grupe Film je na samim počecima sačinjavala Azru: Jura Stublić kao frontman, Maks Juričić na gitari, Marino Pelajić na basu. Ipak, najsjajnijij izraz je Azra doživjela sa Hrnjakom i sa mnom od 1979-82. To je tvz. Zlatna Azra. Kao takva je ušla u povijest. Poslije nas ih je još dosta prošetalo kroz bend, ali nijedna druga verzija nije dostigla karizmu naše trojke.

Mnogi tvrde da je Štulić težak čovjek za saradnju. Koliko ima istine u tome?

Johnny je Azru vodio čeličnom rukom, vojničkim drilom. Vježbali smo nemilice, puno i predano. Bez toga sigurno ne bi bili toliko dobri. Trebali smo ga slušati i ne praviti probleme. Bio je itekako zahtjevan.

Vi i Hrnjak ste možda i najbolja rok ritam sekcija svih vremena na ovim prostorima. Koliko ste zapravo vi aranžmanski i kompozitorski uticali na zvuk Azre?

Hvala. Aranžmanski mnogo. Svatko od nas je donio svoje viđenje određenih pjesama kroz svoj stil fraziranja u pjesme Azre. Što smo kroz manijakalno uvježbavanje doveli do vrhunca. Stilskog. Muzika i tekst su bili isključivo Johnnyjevi.

Da li ste ostali u kontaktu sa Džonijem, da li ste u dobrim odnosima sa njim? Ako ne, zašto ne, i ko je tome ponajviše „kumovao”?

Nismo u kontaktu još od davne 1987. Razišli smo se vrlo nezgodno. O tome možete čitati u mojoj knjizi. A tko je kumovao tome? Teško je reći, kad sve krene ukrivo onda je samo pitanje momenta kad će se sve raspuknuti. Tako je bilo i kod nas dvojice.

Povodom Vaše knjige oglasio se i sam Džoni i mislim da nije dao baš najbolje kritike. Da li ste upoznati sa tim i ako jeste šta je to što njemu najviše smeta u Vašem rukopisu?

Njegov hejterski ispad pun žuči i mržnje teško se može nazvati kritikom. On je u tih trideset godina Nizozemske od sebe stvorio mit. Ovdje još uvijek ima dosta fanatičnih obožavatelja, koji ga slijepo slijede i vjeruju mu. Znate kako je, mit je uvijek savršen i nedodirljiv. Ja sam ga u knjizi, bez ikakve zle namjere na neki način demitologizirao i to mu je očito vrlo zasmetalo.

Gdje je Hrnjak, da li je aktivan u muzici i da li ćete nastaviti muzičku saradnju koju ste prije par godina imali sa njim?

Hrnjak je u Londonu, frikovski spašava stare i nemoćne u jednom staračkom domu. U kontaktu smo. A što se tiče muzičke suradnje s njim, nikad ne reci nikad.

Možemo li se nadati da ćemo još ikada uživo čuti sjajni trojac Džoni – Leiner - Hrnjak?

Eh, čudni su putevi Johnnyjevi.

Da li će i kada će biti promocija Vaše knjige u Banja Luci?

Svakako. Kad me pozovete.