<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Branka Ljubojević, profesorica srpskog jezika: Daleko smo od mnogih evropskih standarda, ali u inteligentnoj i dobroj djeci ne oskudijevamo!

DEBATA

Debatni klub “Gorgije” iz banjalučke Gimnazije trenutno traži podršku za odlazak na tri međunarodna takmičenja, ali institucionalna podrška ih zaobilazi.

18. novembar 2019, 2:14

 

Profesorica srpskog jezika i književnosti Branka Ljubojević nedavno je boravila u Briselu, gdje je održana Generalna skupština Svjetske debatne organizacije, kao jedina predstavnica iz BiH. Već dugo se bavi debatom, a posljednjih sedam godina je trener u debatnom klubu “Gorgije” iz banjalučke Gimnazije, gdje ostvaruje zavidne rezultate u radu sa mladima.

Sa Brankom smo razgovarali o značaju debate, te o tome koliko se ona praktikuje u javnom i političkom životu. Ovaj debatni klub trenutno traži podršku za odlazak na tri međunarodna takmičenja, ali institucionalna podrška ih zaobilazi. Nadaju se da bi se to moglo promijeniti, jer im ne treba mnogo novca, a priča o ulaganju u mlade sveprisutna je u našem društvu, pa bi se i na konkretnim primjerima ta priča mogla pokazati.

Branka, upravo si se vratila iz Brisela, gdje se održala Generalna skupština Svjetske debatne organizacije, a ti si bila jedini predstavnik iz BiH. Kako je skupština prošla, sa kojim utiscima se vraćaš?

Generalna skupština Svjetske debatne organizacije IDEA (International Debate Education Association) održana je u Briselu u periodu od 8. do 11. novembra. Skupštini su prisustvovali predstavnici svih organizacija članica IDEA-e, pa tako i ja kao predstavnik Centra za kulturu dijaloga, krovne debatne organizacije iz Bosne i Hercegovine. Inače, skoro punih 10 godina bavim se debatom, vodeći sekciju debatnog kluba, prvo u Brčkom u Gimnaziji “Vaso Pelagić”, a posljednjih 7 godina trener sam Debatnog kluba “Gorgije” Gimnazije Banja Luka. Kao trener jednog od najuspješnijih klubova u BiH, koji je više puta bio regionalni, a dva puta državni prvak, dobila sam povjerenje CKD-a i priliku i čast da prisustvujem ovoj godišnjoj ceremoniji, koja je istovremeno i radni sastanak. Moram priznati da sam puna pozitivnih utisaka, ali i srećna i ponosna, jer sam vidjela da, ma koliko mi bili daleko od mnogih evropskih standarda, u inetligentnoj i dobroj djeci ne oskudijevamo. Ovogodišnja Skupština imala je i svečani ton, jer je ujedno obilježeno i 20 godina postojanja IDEA-e, mada neke od organizacija, kao što je Centar za kulturu dijaloga, imaju i duži debatni staž, 22 godine. Sjajno je kada se uvjerite da nastavnici i učenici iz Poljske, Ukrajine, Estonije, Holandije, Belgije, Češke, Slovačke, Rumunije, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Španije, Njemačke, a sa njima i mi iz BiH, činimo skupa jednu sjajnu stvar za obrazovanje, razumijevanje, toleranciju i samosvijest mladih ljudi. Pored radnog sastanka Generalne skupštine, na kojoj se razgovaralo o daljim planovima, projektima i mogućnostima svake od organizacija ponaosob, održano je i mnogo predavanja i radionica, kako iz oblasti organizacionog menadžmenta, tako i iz oblasti debate. Posljednjeg dana, predavanja su održana u Evropskom parlamentu, a okruglom stolu, na kojem su promovisani najbolji eseji debatanata koji su učestvovali u takmičenju i debata nacionalnih timova Slovenije i Holandije, prisustvovali su i članovi Evropskog parlamenta Velike Britanije, Španije, Hrvatske i Holandije. Izuzetno iskustvo koje je, više od svega, istaklo ponos, jer postoje stvari u kojima ipak jesmo svijet, a to su naši mladi ljudi i volja koju svi skupa imamo da radimo na ovoj plemenitoj vještini. Ova prilika jednako je zasluga svih mojih debatanata u posljednjih 10 godina, koliko i moja, jer bez njih ništa od prethodnih postignuća ne bi bilo moguće.

Koliko su mladi danas zainteresovani za debatnu sekciju u okviru škole, ti je dugo vodiš u Gimnaziji u Banjaluci?

Moram priznati da je interesovanje mladih, bar gimnazijalaca, veće nego ikada i da sam ja jako srećna zbog toga! Već nekoliko godina imamo učenike koji Gimnaziju upisuju kako bi pohađali debatnu sekciju, a to je ogromna stvar! Kako svake godine imamo audiciju za prijem novih članova, tako smo je organizovali i ove godine. Govorim u množini, jer Gorgije rade kao tim, jedna velika porodica u kojoj smo svi ravnopravni po svemu, osim po zaslugama i postignućima koji direktno zavise od ličnog truda, rada i zalaganja. Vjerovali ili ne, na našoj audiciji pojavilo se 39 ljudi, a to je ukupno 13 timova! Debatni klub “Gorgije” Gimnazije Banja Luka trenutno broji 65 članova, što je jedna od najvećih organizacija, ne samo školskih, već i omladinskih. Članovi su svi učenici od 1. do 4. razreda. Sastanke i vježbe imamo obavezno jednom sedmično, a debate jednom ili dva puta sedmično. U oktobru mjesecu iskusnije kolege su pokazale početnicima kako se debatuje, a ono što nas očekuje već od ove sedmice jesu prve debate naših početnika. Vjerujem da bi i u drugim školama mladi rado prihvatili debate u vidu sekcije, samo kada bi im se debata kao sekcija ponudila. Nadam se da će kolege profesori naći entuzijazma i volje da se pozabave ovom sjajnom viteškom vještinom, koju naše društvo treba više i od svih ekonomskih stranih ulaganja!

Naravno, kada bi finansijska podrška za učešće na različitim međunarodnim takmičenjima postojala, mnogi mladi bi se pozabavili debatom, umjesto nekim destruktivnim i autodestruktivnim radnjama, koje im nudi savremeno okruženje. Debata je poštovanje, takmičenje, tolerancija, kultura dijaloga, istraživanje, argumentovana rasprava, praktična upotreba postojećih i sticanje novih znanja. Debata je umjetnost uvjeravanja i stvaranja stavova, ali i mogućnost sagledavanja i razumijevanja drugih i drugačijih. Ako ovo nisu stvari koje su današnjem bh. društvu potrebne, onda ja ne znam šta jeste! Ipak, kao takmičarska vještina koja ima veliki broj različitih takmičenja, kako u zemljama regiona, gdje ne postoji jezička barijera, čak ni kad se debatuje na svom maternjem jeziku, do međunarodnih takmičenja, čiji je radni jezik engleski, debatanti silno žele odmjeriti snage sa svojim vršnjacima i vidjeti gdje su. Prirodno je za srednjoškolca da takmičenje podiže njegovu motivaciju, energiju, adrenalin, a da za sav uloženi trud i rad želi nagradu u vidu priznanja. Nažalost, teška materijalna situacija roditelja ne omogućava da učenici samostalno putuju na ova takmičenja. S druge strane, debata nije na spisku takmičenja Republičkog pedagoškog zavoda RS i zbog toga nema finansijsku podršku ni sa te strane, iako ima dozvolu Ministarstva prosvjete i kulture RS za rad. Lokalnoj zajednici smo se obraćali nekoliko puta posebnim molbama, ali kako sam shvatila, sva školska finansiranja idu kroz školske budžete. Škole su u teškoj situaciji, imaju mnogo veće prioritete nego što je jedno debatno takmičenje u Hrvatskoj, Češkoj, Sloveniji… Sve u svemu, nikome nismo prioritet, pa imamo opciju ili odustati od svega i zatvoriti se u svoj mikrosvijet, neosnovano se uzdajući u to da smo sami sebi najbolji i dovoljni, ili pokušati da se snađemo na neki drugi način.

 

 

Koji su to drugi načini? Uspijevate li?

Hm, to je nešto što se u svijetu naziva “fundraising”, a kod nas bi se moglo prevesti kao klasično prikupljanje novca, pomalo od svakoga, pa ko koliko može. Jadno i bijedno da, pored veoma skupih voznih parkova, basnoslovnih naknada za razne urađene i neurađene poslove, na kraju krajeva, plate parlamentarcima koji ne rade, djeca plaču jer ne mogu i neće da razumiju da sami moraju da traže novac za predstavljanje škole, grada, Republike i države na međunarodnim takmičenjima.

Napisala sam mejlove, napravila plan takmičenja za ovu školsku godinu i poslala svima za koje sam mislila da bi, prema svojoj djelatnosti, trebalo da imaju fond za takve stvari ili onima koji bi, prema svojim budžetima, to mogli da izdvoje. Obratila sam se Ministarstvu prosvjete i kulture RS, Ministarstvu porodice, omladine i sporta RS, Gradu Banjaluci, Predsjedniku Republike, predstavniku RS u Predsjedništvu BiH, a sada šaljemo bankama, firmama. Debatanti sami pokušavaju prikupiti nešto preko roditelja… U ovoj godini planirali smo otići na tri takmičenja u zemljama regiona I, kada bismo dobili podršku, mogli bismo izbjeći velike putne troškove. Ta takmičenja održavaju se u Budvi, Zagrebu i Ljutomeru (Slovenija). Za ova tri putovanja, sa svim pokrivenim troškovima kotizacije i puta, potrebno nam je oko 2.700 KM. To je većini navedenih institucija smiješna cifra i nadamo se da će i sami to uskoro uvidjeti i podržati nas. Ovo bi značilo da će ne 3 međunarodna takmičenja otići 15 mladih iz Banjaluke, Republike Srpske i BiH i pokazati da mi ovdje postojimo, učimo, radimo i da smo sposobni adekvatno parirati onima čije su mogućnosti mnogo veće, a sistemi mnogo bolje uređeni.
A kolika je sreća i radost njihova kada na nekom takmičenju pobijede neku sjajnu ekipu iz neke velike i moćne zemlje i tako dokažu da mogu mnogo, to vam ne mogu ni opisati! Davno jednom kad smo bili u Sloveniji na takmičenju, naša ekipa je pobijedila ekipu iz Velike Britanije. Slogan tog takmičenja bio je ‘Mala Bosna pobijedila Veliku Britaniju’! To su zaista neprocjenjivi trenuci sreće, radosti, potvrde da se trud i rad isplate i, ono što je najvažnije, pokazuje tim mladim ljudima da je, na kraju svih krajeva, kvalitet u znanju i vještinama ono što vam niko nikada i ničim ne može oduzeti!

Jesmo li u današnje vrijeme zaboravili na debatu, podsjeti nas koliko je ona važna?

U našem javnom životu, nažalost, svakodnevno svjedočimo da debata ne postoji. Ono što se naziva debatom debate nije ni vidjelo! Da bismo imali debate, moramo umjeti slušati isto onoliko koliko i govoriti, moramo razumjeti drugoga više i bolje nego sebe što razumijemo. Ako želimo naprijed, iz svađe, nekulture, mržnje i omalovažavanja, ličnog mišljenja kojim na diskriminatorskim osnovama omalovažavamo tuđe mišljenje, svi skupa trebamo učiti vještinu debatovanja. Često gledajući sjednice NS RS, razmišljam o tome kako bih rado održala neke debatne časove i radionice, pa da nam svima život bude i ljepši i lakši.

Da biste debatovali, morate dobiti debatnu tezu i razumjeti sve pojmove, odnosno znati sve što oni označavaju. Nakon toga, potrebno je sprovesti ozbiljno istraživanje o temi i to iz obje perspektive, afirmacije i negacije, odnosno istražiti i prednosti i mane navedene tvrdnje. Nakon što završite istraživanje, treba da pripremite svoj slučaj, argumentacijsku liniju u kojoj za svaku tvrdnju koju iznesete treba da imate minimalno 2, a najbolje bi bilo 3 dokaza. Sve to treba iznijeti lijepim i organizovanim, jasnim govorom, pristojnim jezikom i gestikulacijom koja pokazuje poštovanje sagovornika. Treba da slušate svog sagovornika da biste mogli da pobijate njegove argumente, ali vam nikako nije dozvoljeno da kažete bilo šta protiv njegove ličnosti, bilo šta čime biste ga kao čovjeka mogli uvrijediti. E sad zamislite da se ovo provodi u svim političkim tijelima u državi, javnim institucijama, sjednicama, sastancima… Ja nisam Tomas Mor, ali ovo trenutno zvuči kao Utopija! I ne, nije utopija. Moguće je. U debatnim klubovima širom BiH postoje zajednice mladih ljudi u kojima se upravo ovako radi! Ostaje da se nadamo da će se neko i na njih ugledati!

Koliko u javnom životu imamo priliku čuti kvalitetnu debatu, čini mi se da su sve više prisutni monolozi, a dok se priča, sve manje se čuje drugi?

U javnom životu BiH debata ne postoji. To je nešto što odgovorno tvrdim i stojim iza toga, spremna da branim tezu do kraja. Sve ovo što sam prethodno navela kao obavezan sadržaj i predsadržaj debate, mi nemamo. Ne vidimo to ni u političkom, ni u drugim aspektima javnog života. Ono što najviše nedostaje jesu tri stvari: kultura govora - počesto i osnovno poznavanje jezičkih normi, poštovanje sagovornika i argumenti. Ove prve dvije stvari su jasne, vjerujem, svima, ali kod ove treće vrlo često dolazi do zbunjivanja. Svi pričaju o argumentima, kako imaju argumente, kako iznose argumente, ali ništa od toga nije argument. To što se u našem javnom diskursu naziva argumentum, u najvećem broju slučajeva je samo trećina onoga što čini argument. Argument čine 3 stvari: tvrdnja, obrazloženje i potkrepa, odnosno dokaz. Mi najčešće čujemo samo tvrdnju, ponekad i pokušaj obrazloženja. Potkrepa na postoji ili je, ako i postoji, apsolutno nevalidna, jer je ili netačna potpuno, ili nedokaziva i neprovjerljiva, jer je plod ‘rekla-kazala, priča se, znamo svi’. Neistine, generalizacije, logičke greške, pogrešne analogije – to je ono što nas najčešće bombarduje iz sfere javnog života.
Monolozi koje pominjete su, bojim se, već znak nekog ego-trip diskursa koji je odavno spreman za neku ozbiljniju psihoanalizu, onako na mentalitetskom nivou. Neću da kažem ‘nacionalnom’, da ne bih bila ‘izdajnik srpskog roda’, ali i zato što mislim da nema mnogo razlike u ovim balkanskim gorama, bez obzira na narod i naciju kojoj pripadate. I tu je razlog zašto je najbolje da niko nikud ne ide, ne putuje, već da zauvijek ostane sam u svojim okvirima kao jedini i najbolji. Jer samo kad si jedini, sigurno si i najbolji, jer nemaš s kim da se uporediš. Drugi nam nije potreban jer, kako kaže Julija Kristeva, slika drugoga nužno sadrži u sebi i sliku ovoga Ja koje posmatra, koje ja trenutno jesam. Strah od suočavanja sa sobom još jedan je razlog nepostojanja debate u našem društvu, jer debata sve izlaže kritičkom mišljenju i sagledava iz različitih perspektiva, stavlja znak pitanja na svaku vrijednost, onu tradicionalnu, kao i na onu modernu. Staviti znak pitanja ne znači negirati, već samo propitati i preispitati. A strah od preispitivanja postoji uvijek tamo gdje postoji neisgurnost. A nesigurnost postoji tamo gdje nema znanja…

Koji su neki glavni temelji debate koje bi ovom prilikom izdvojila, koje možemo svakodnevno da koristimo?

Ono što će vam svi reći kao odgovor na ovo pitanje jesu kultura dijaloga, kritičko mišljenje i struktuiran govor. Ja bih tu svakako dodala i svijest o upotrebnoj vrijednosti znanja. Često čujemo i od učenika i od njihovih roditelja, a povremeno i od nas nastavnika, da naše obrazovanje, pogotovo ovo opšte kakvo nude gimnazijski programi, nema upotrebnu vrijednost, kako učenici često ne znaju šta uče, zašto uče i gdje će s tim. Debata je scena za sva naša znanja i umijeća, pozorište na kojem stičemo slavu, zahvaljujući znanju i vještini iznošenja tog znanja. Upravo debata kao metoda učenja može biti primjenjiva u svim predmetima i uvijek će imati sjajne efekte upravo zbog istraživanja, kritičkog promišljanja, samostalnosti, takmičarskog duha. Zašto jedna nastavna oblast iz hemije ili biologije ne bi mogla biti predmet jedne debate? Kao profesor književnosti, ja debate neprestano koristim u učionici i uvijek su to časovi kojih se učenici nakon četiri godine najviše sjećaju! Ako postavite tezu “Antigonini stavovi su pravedniji od Kreontovih” i podijelite razred na afirmaciju i negaciju, vi dobijete sjajan čas, u kojem su svi učenici angažovani i daju sve od sebe da baš njihov argument donese pobjedu njihovom timu! Postoji li vredniji ishod učenja?

U svakodnevnom govoru jako je važno imati jasan i dobro strukturisan govor koji će predstaviti vaš stav, ali i razvijeno kritičko mišljenje kojim ćete procjenjivati stavove drugih oko vas. Svakodnevna komunikacija izuzetno je važna, a dobra struktura, uvjerljivost i dobra organizacija vremena garantuje prohodnost vašim mislima i stavovima, a sve to obezbjeđuje debata.

 

 

Koliko debatna sekcija može pomoći mladima u daljem životu i obrazovanju?

Mnogo bivših debatanata mi se u toku ovih 10 godina javljalo nakon završene srednje škole i odlaska na fakultete, da se pohvale sjajnim uspjesima do kojih su došli zahvaljujući debatnoj vještini. Prije svega, to je vještina javnog govora i nastupa, zatim umijeće strukturisanja govora i njegovog uvjerljivog iznošenja, a na kraju, podjednako važno, umijeće slušanja drugoga i uočavanje slabih strana protivničkih izlaganja, ukoliko to situacija zahtijeva. I da, u debati nikada ne znate koju ćete stranu zastupati. Debatanti često kažu da je tu najčešće prisutan Marfijev zakon koji vas dovede u situaciju da branite stav suprotan vašem ličnom stavu! Zamislite kolika je to snaga uma, misli i riječi, kada sami sebi postavljate zamke i obarate sopstveni stav! Ne postoji niti jedna druga vještina koja vas tome može naučiti bolje od debate.

Korist koja je u posljednjih nekoliko godina veoma primijetna za debatante jeste odlazak na različite inostrane fakultete, koji debate cijene, ako ne više, a onda potpuno jednako kao i jedan od redovnih predmeta u školi. Ukoliko imate debatno iskustvo, rezultate, ili ste se uopšte bavili debatom, to vašem fakultetu znači da ste svestrana mlada osoba koju mnogo toga zanima i koja umije kritički misliti i uvjerljivo govoriti. Ove vještine izuzetno su cijenjene i kod savremenih poslodavaca, bez obzira na posao kojim se bavite, tako da je debata i tu dobrodošla. Naravno, ne smijemo zaboraviti svakodnevnu komunikaciju s ljudima, roditeljima, profesorima, gdje će vaše umijeće i uvjerljivost govora ostaviti dobar utisak i donijeti vam pobjedu na poljima koja su vama trenutno važna.

Profesor Đuro Šušnjić pisao je o važnosti umijeća vođenja dijaloga. On kaže da “za istinski razgovor nisu potrebna nikakva pravila, već iskreni susreti ljudi sa različitim pogledima ne svijet, jer samo iz tih duhovnih susreta rađa se smisao za trpeljivost i vrednovanje tuđeg stava". Koliko je u dijalogu važno poštovanje tog Drugog?

Moram priznati da je izjava prof. Šušnjića primjenjiva samo u vrlo malim i uskim civilizacijskim okvirima, pod uslovom da imate izuzetno empatične, obrazovane i razumne sagovornike. Takvih je kultura i sredina malo u svijetu, a kod nas se, usuđujem se reći, nigdje ni svijećom naći ne mogu. Debata ima pravila i pravila moraju postojati. Jednoga dana, kada nakon mnogo godina praktikovanja debate, budemo usvojili ta pravila kao sastavni, mehanički dio svog ponašanja, dobićemu situaciju o kojoj prof. Šušnjić govori. Nažalost, bh. društvo najdalje je od svih u Evropi i okruženju od te tačke. gdje dolazi do ‘duhovnih susreta koji rađaju smisao za trpeljivost’. Da li debata može u potpunosti da riješi problem...nisam sasvim sigurna, ali vjerujem da, kada mladi ljudi koji su se bavili i bave debatom u posljednjih 20 godina budu na nekim javnim funkcijama, neće slušati samo svoj glas i neće argumentom smatrati tvrdnju baziranu na ličnom stavu i ličnom mišljenju. Imajući u vidu situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, i to će biti mnogo i značajno!

Sve što radim, radim upravo s idejom i entuzijazmom o nekom boljem svijetu, koji će izgraditi ovi sjajni mladi ljudi s kojima provodim svoje slobodno vrijeme, od kojih učim i koje poučavam!