Strip crtač Milorad Vicanović – Maza rođen je 1965. godine u Banjaluci, a živi i radi u Laktašima. Stripom se počeo baviti početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, a prvi rad objavljuje 1985. godine.
Tokom svoje dugogodišnje karijere radio je na velikom broju kraćih i dužih radova koji su objavljeni ne samo kod nas, nego i u inostranstvu. Pored profesionalnog bavljenja stripom, organizator je i Salona stripa u Laktašima koji se održava već 7. godinu za redom.
Sa Mazom smo za portal BUKA razgovarali o stripu, problemima u ovoj grani umjetnosti, položaju strip crtača i sličnim temama.
Profesionalno se bavite stripom. Kako biste ocijenili status ove umjetnosti kod nas?
Ja sam, što se tiče stripa, zakleti optimista i sve što se od 2008. godine, kad je krenuo Salon stripa u Laktašima, desilo daje mi razloga da to i budem. Naravno, ne može se očekivati u ovakvoj situaciji da kod nas procvjeta strip izdavaštvo i da ljudi masovno kupuju i čitaju stripove, ali ono što me raduje jeste to da mladi imaju interesa za strip kao stvaralaštvo i mislim da je to jedan od pravaca u kom treba djelovati. Salon stripa u Laktašima, kao prvi internacionalni festival u BiH, okrenut je baš u tom pravcu i svake godine se pokazuje da je potrebno pored promocije strip stvaralaštva izgraditi i bazu i omogućiti mladima da se upoznaju sa ovom umjetnošću i, što je jako važno, skinuti sa stripa oreol šunda koji na ovim prostorima ima.
Milorad Vicanović Maza
Kako je tekao Vaš put strip crtača, od hobija do profesionalnog rada?
Što bi rekli, duga je to priča, pogotovo što je 80-ih kad sam počeo da otkrivam svijet strip stvaralaštva to bio samotnjački posao, jer nikoga nisam imao u bližoj okolini ko bi mi pomogao u tim počecima. Tek kad sam otišao na služenje vojnog roka upoznao sam jednog kolegu koji se bavio stripom i koji me povezao sa drugima. Tada su počele da se otvaraju mogućnosti. Svoj prvi strip sam objavio u sarajevskim „Našim danima“ 1985. god., ali sam i pored toga što sam u narednih 20 godina objavljivao kraće forme stripa u područje profesionalnog bavljenja zakoračio tek 2010. god. kad sam započeo rad na svom prvom albumu za francuskog izdavača „Soleil“. Značajno je reći da je tako kasnom startu uzrok i sve ono što se devedesetih dešavalo u našoj zemlji i tek 2004. godine sam uspio da pohvatam kontakte koje sam izgubio tih godina i tad je počelo da se kreće. Prvo neke nagrade na Salonima u Beogradu i Velesu, a onda i rad na dva albuma iz serijala "Vekovnici", što me je i preporučilo za rad vani.
Može li se kod nas živjeti od stripa?
Nijedan crtač koji se bavi profesionalno stripom na ovim prostorima ne živi od rada za domaće izdavače, nego isključivo za strane, bilo francuske ili američke. Srbija i Hrvatska imaju veliki broj crtača koji tako rade, a kod nas trenutno par autora radi i mislim da će ih u bliskoj budućnosti biti jos više.
Koje probleme u svom radu biste izdvojili kao najveće?
Zavisi na koje vrste problema se misli. O izdavaštvu sam već rekao šta mislim da je realno. U samom bavljenju stripom ja ne vidim probleme, jer da bi se bavili stripom treba da ga volite i da se stalno unapređujete i poboljšavate. Kad počnete da radite za nekoga, jako je bitno da imate radne navike i da poštujete zadane rokove, ali ništa to nije teško, jer ko ne bi bio sretan da radi u životu ono što najviše voli.
Kako biste uporedili stanje u ovoj oblasti kod nas i u inostranstvu?
I vani je kriza i strip se manje kupuje nego prije, ali ima tu jedna puno bitnija stvar koja se nadovezuje na onu priču o šundu. U Francuskoj je strip podignut na nivo književnosti i jako puno se koristi i u obrazovnom procesu i nikada nećete čuti da se olako omalovažava nečiji rad. Kod nas su sve kreativne djelatnosti shvaćene kao nešto što nam je palo sa neba i kako je autoru to lako uraditi, pa zašto bi još trebao biti plaćen. Strip vani je industrija koja obrće ogromne novce i to nije zanemarljiva suma da bi se tek tako olako odbacivalo.
Koje teme, kao autora, Vas najviše privlače? O čemu pravite stripove?
Svako od nas ima omiljene žanrove, ali mislim da strip crtač ne treba da bude ograničen na samo jedan žanr, ma koliko uspješan u tome bio. Lično volim raditi SF parodije, ali ono što radim za svoje izdavače je daleko od toga. Lakše mi je reći sta ne bih radio, osim ako to ne bi bilo traženo od mene, a to su savremene teme. Stripovi koje radim za izdavače su uglavnom teme vezane za avijaciju i Drugi svjetski rat, alternativna istorija, što je u ovom momentu jako popularno u Francuskoj.
Na šta ste, kao strip crtač, najviše ponosni u svom radu?
Ovo je škakljivo pitanje, jer može izgledati kao hvalisanje i preuveličavanje, ali recimo to što sam vjerovatno prvi autor iz BiH koji je objavio 11 albuma do sada za francusko tržiste i, koliko mi je poznato, prvi sa ovih prostora kome je album objavljen u Japanu (Japan važi za jako zatvoreno tržište i jedno od najvećih u svijetu). Naravno, ponosan sam i na Salon stripa koji se već sedam godina održava u Laktašima i na sve što činimo kroz Udruženje strip autora i obožavaoca stripa RS na promociji i popularizaciji stripa, na širenje dobrih vibracija i okupljanje autora iz cijele BiH i povezivanje.
Koje stripove biste našim čitaocima preporučili za čitanje?
Sve kojih mogu da se dočepaju. Čak i kod nas postoji jako velika količina objavljenih stripova američke, francuske i italijanske produkcije i zaista je teško navesti samo par. Dosta zavisi i od ličnih afiniteta samog čitaoca. Veći je problem što na jako malo mjesta možete kupiti stripove vrhunske produkcije.
Koje stripove Vi volite da pratite?
Zbog obaveza koje imam, jako malo pratim, ali nastojim da u svojoj kolekciji imam stripove koji su za mene bili bitni i koji su sami po sebi klasici.
Na čemu trenutno radite, o kakvim strip serijalima je riječ?
Trenutno radim na šestom albumu serijala Wunderwaffen i prvom albumu serijala „USA uber alles„. Oba su, kako sam ranije rekao, alternativna istorija. Prvi se bavi nacističkim tajnim oružjima, dok drugi serijal ima jako interesantnu temu koja se poklapa sa trenutnom situacijom, a radi se sukobu Zapada sa Rusijom, samo što je vezano za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Razgovarala Maja Isović
