U novom izdanju emisije BUKA razgovaramo o protestima u BiH. Naši gosti su Emir Hodžić, aktivista iz Prijedora, Sakib Kopić Sindikat solidarnosti iz Tuzle, Aida Sejdić, aktivistkinja iz Bihaća i Miodrag Dakić, aktivista iz Banjaluke.
Gosti emisije bili su aktivni učesnici ovogodišnjih protesta u zemlji. Ovih dana veliki broj učesnika dobijaju pozive za informativne razgovore i krivične prijave.
Aida Sejdić dobila je prekršajnu prijavu za organizovanje protesta i ometanje saobraćaja, mada ona, kako sama kaže, nije bila lider protesta, niti je pozivala ljude da hodaju po ulici.
“Nije bilo nikakve organizacije protesta, ljudi su izašli spontano na ulice... ja sam se dohvatila megafona, jer sam se bojala da će sve otići niz vodu i da se ništa neće desiti.”
O svojim ličnim motivima za učešće u protestima, Aida kaže da, iako je diplomirala prije sedam godina, do sada je “jedva uspjela nakupiti” dvije godine radnog staža da položi stručni ispit.
“To je sasvim dovoljan razlog da izađem na ulicu i protestujem protiv vlade koja radi za sebe, a ne za građane koje treba da predstavlja.”
Tuzla je bila jedan od najvećih industrijskih centara u bivšoj Jugoslaviji, kaže Sakib Kopić. ”Nažalost, tuzlanska industrija je sahranjena...Samo u firmama Polihem, Dita, TDI, Gumi izgubljeno je 2500 radnih mjesta, koja su hranila oko 10000 ljudi... vi tamo sada možete snimati horor filmove, sve je uništeno.”
Radnici ovih fabrika ipak vjeruju da se tuzlanska industrija još uvijek može spasiti, zbog čega ne odustaju od svoje borbe.
“Mi pokušavamo spasiti ono malo industrije što je ostalo zdravo, što je ostalo čitavo, to su fabrike Konjuhm, Dita, čuvene fabrike deterdženata Ava i Arix...Ove firme se nalaze na atraktivnim lokacijama, zbog čega građevinska mafija želi da ih uništi.”
Emir Hodžić takođe je dobio prekršajnu prijavu zbog učešća u protestima. On kaže da je samo u Sarajevu na desetine ljudi dobilo prekršajne prijave, a u BiH se radi o stotinama ljudi.
“Ono što je zabrinjavajuće jeste kriminalizacija protesta. Živimo u državi u kojoj je kriminal prisutan u najvišim nivoima vlasti, imamo ratne zločince koji nisu vidjeli ni dana zatvora, ali se prekršajne prijave šalju običnim ljudima. Te prijave zastrašuju ljude jer su novčane kazne za te prekršaje veće od mjesečnih primanja ljudi koji su izašli na proteste upravo zbog neimaštine.”
Prisjetili smo se i protesta u Banjaluci iz 2012. godine, najdužih u BiH. Oni su takođe bili spontani, bez lidera, organizovani putem društvenih mreža. Iako se na mjestu parka koji je bio glavni povod za proteste, sada gradi poslovna zgrada, učesnici vjeruju da protesti ipak nisu bili uzaludni.
“Uspjeli smo da bacimo svjetlo na kriminal koji je bio preočit, na kršenje procedura, na nepoštivanje zakona, pogodovanje privatnim interesima na štetu javnog interesa...Pažnju javnosti smo prilično dugo držali na tom slučaju. Epilog je da je investitor Mile Radišić osuđen na zatvorsku kaznu, dakle, kriminala je bilo i bili smo u pravu što smo protestovali. To, naravno, niko iz vlasti neće javno priznati”, kaže Miodrag Dakić.
