<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA TV intervju sa Miljenkom Jergovićem: Mi ne primjećujemo dubinu svoje propasti i koliko se razlikujemo od normalnog svijeta(VIDEO)

BUKA TV

Ovogodišnju sezonu BUKA TV otvaramo intervujom sa Miljenkom Jergovićem.

22. juni 2019, 8:06

 

Miljenko Jergović je bosanskohercegovački književnik i novinar, romanopisac, esejista, scenarista i dramatičar. Rođen je 1966. godine u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirao je filozofiju i sociologiju.


Član je i Hrvatskog centra PEN-a, PEN Centra BiH, a njegova djela su prevedena na dvadesetak jezika.


Njegov boravak u Banjaluci, urednik Magazina BUKA, Aleksandar Trifunović iskoristio je za intervju u Kamenoj kući na tvrđavi Kastel i podsjećanje na prethodni intervju vođen 2003. Godine među zidinama Motovuna u Istri.

 


Aleksandar Trifunović: Danas imam čast i zadovoljstvo da nakon 17 godina sjedim preko puta Miljenka Jergovića pisca, književnika, jednog od najozbiljnijih autora na prostoru bivše Jugoslavije rekao bih. Negdje smo prije ovog intervjua razgovarali o intervjuu koji smo imali prije 17 godina, zanimljivo je da niko, a da mu ne kažemo, ne bi primjetio, da je ovaj intervju urađen prije 17 godina. Vjerovatno su odgovori koje bi dao danas isti. Da li je to dobro ili loše?


Miljenko Jergović: To je zapravo jako loše, zbog toga što to znači da se u tih 17 godina nije nabolje promijenilo ništa od onoga što nas, da se tako izrazim, žulja. Ništa od onoga zbog čega mi zapravo i bavimo i ovom vrstom razgovora i onom vrstom novinarstva kojim se bavimo jer prije 17 godina situacija je bila dramatično loša zato što su ljudi koji su vladali našim društvima i našim životima bili loši. Danas kada gledam čini mi se da su ti ljudi samo još gori nego što su bili onda, pogotovo recimo u Hrvatskoj, jer Hrvatska je u međuvremenu ušla u EU i više ne postoji potreba za suzdržavanjem, više ne postoji potreba da se prave fini, da se prave civilizirani, kulturni, ne postoji nikakva potreba za antifašizmom nego se mogu ispoljiti oni, kako bi se reklo, zadnji instinkti, zadnje emocije i zadnje primisli. Ali u svemu tome, ono što mene onespokojava, ono što me iznutra glođe je upravo to što se ja zatičem u situaciji da govorim nešto što sam govorio prije 17 godina, stim da ovaj put mogu biti posve siguran da to što govorim, govorim uzalud i imam utisak da smo mi u velikoj mjeri potrošili svoje živote na nešto što je, kako bi se reklo, oduvijek bilo osuđeno na poraz. Mi smo ljudi koji su izgubili.

 


Aleksandar Trifunović: Zvuči na neki način i fatalno da smo osuđeni na poraz, ali ako se ukalkuliše taj poraz, ako sada ukaklkulišemo da smo osuđeni na poraz, zar to nije neka lakoća življenja. Mi pričamo sada u jednoj tvrđavi koja je bila turska, potom austro-ugarska, vjerovatno su ovdje bili i Nijemci i partizani, poprilično banalizujem istoriju, Džoni je to rekao „ovuda su prolazili i drugi, prije nas“ i ako znamo da će ovuda prolaziti i drugi nakon nas. Zašto tako fatalno doživljavamo neke situacije koje te naše razgovore čine istim za cijeli naš život, da se ne pomjerimo sa mjesta?


Miljenko Jergović: Mi imamo problem sa dvije stvari. S jedne strane taj fatalistički doživljaj svijeta i fatalistički doživljaj pitanja pobjede i poraza u životu, a sa druge strane mi pripadamo kulturi predodrđenih pobjednika. Ti i ja smo odrasli u socilizmu koji je tu kulturu pobjedništva razvijao na jedan malo modificiran način, ali to je i dalje bila ona kultura pobjedništva iz naših epskih i herojskih dana, a kada kažem naših mislim i na Srbe i na Hrvate i na Crnogorce i na Bošnjake i na Albance koji takođe baštine tu nesretnu kulturu pobjede koja je zapravo unazadila ova društva u 20 stoljeću totalno, a nas, tebe i mene, i ljude slične nama je dovela u jednu vrlo čudnu situaciju da nakon svega što se dogodilo počinjemo razmišljati upravo o tome da nekako osmislimo tu kulturu poraza i da jednostavno za sebe lično i za svoje male unutarnje zajednice, smislimo neku pripovjest, smislimo neku priču  koja će obajsniti naše živote. I koja će na kraju zadržati mogućnost dostojanstvenog gubitništva.


Pogledajte kompletan intervju sa Miljenkom Jergovićem.