<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Cijena mizoginije: Društva koja se loše odnose prema ženama su siromašnija i nestabilnija

SVIJET

Tlačenje žena ne škodi samo ženama, već i muškarcima

09. januar 2022, 7:33

 

Žena koja vozi automobli će biti ubijena, kaže šeik Hazim Muhammad al-Manshad. On to navodi kao činjenicu, bez podizanja tona. Nepisana pravila njegovog plemena, al-Ghazi iz južnog Iraka su jasna. Žena koja vozi auto bi mogla sresti muškarca. Sama mogućnost je povreda njene časti. Stoga će je njeni muški rođaci ubiti, nožem ili metkom, a njeno tijelo će zakopati ispod pješčane dine, piše list Economist.

Šeik je sjajan domaćin. Svoje goste smješta na fine tepihe, u sali koja pruža sklonište od pustinjskog sunca. Svom sinu naređuje da posluži jaku, gorku kafu iz šoljiice koju svi dijele. On nosi masku protiv kovida.

Ipak, zakoni koje je usvojio su brutalni. A jedan cilj te brutalnosti je da omogući muškarcima da kontrolišu plodnost žena. Kćerka mora prihvatiti muža kojeg odabere njen otac. Ako se zabavlja sa drugim muškarcem, njeni muški rođaci imaju obavezu časti da ih oboje ubiju.

Žene uglavnom ostaju u zatvorenom prostoru. Novinar koji je posjetio tri plemena Shia u južnom Iraku u junu ove godinie, i prošao kroz njihova sela, nije vidio nijednu postpubertetsku žensku osobu.

Tlačenje žena nijie loše samo za žene, to nanosi štetu i muškarcima. Zbog toga su društva siromašnija i nestablinijia, tvrdi Valerie Hudson sa Univerziteta u Teksasu i Donna Lee Bowen i Perpetua Lynne Nielsen sa Univerziteta u Brigamu.

Neki irački gradovi su sasvim liberalni prema standardima centralne Evrope, ali veći dio ruralnog područja je patrijarhalno u strogom značenju te riječi. Društveni poredak se gradi oko muških rodbinskih veza. Vođe su svi muškarci. Kod kuće, od žena se očekuje da slušaju muževe, očeve ili braću. Na plemenskim sastancima, one su odsutne."Biću jasan: prema plemenskom običaju, žena nema slobodu izražavanja,” kaže g. Manshad.

Grupa muških rođaka je osnovna jedinica mnogih, ako ne većine, društava tokom istorije. To je evoluiralo kao mehanizam samoodbrane. Kod muškaraca koji su bili rodbinski povezani postojala je veća vjerovatnoća da će se ujediniti protiv spoljnih neprijatelja.

Ako bi se oženili van svoje grupe, onda su žene dolazile da žive kod svojih muževa (patrilokalni brak). Krvna linija se prenosila sa oca na sina. Imovina i liderske uloge takođe su se prenosile muškom linijom. Kćerke su vrednovane prema svojoj sposobnosti da rađaju sinove. Stroga pravila su osmišljena kako bi se osigurala čednost žena.
Ovakva pravila su osmišljena za svijet bez modernih država koje uvode red ili bez moderne kontracepcije. U bogatim, liberalnim zemljama, ideja o grupi muških srodnika kao gradivnom bloku društva davno je izblijedila. U drugim dijelovima svijeta, začudo, još je rasprostranjena. Kako je grupa koja baštini ekstremnu verziju ove ideje upravo preuzela vlast u Afganistanu, vrijedi pogledati kako takva društva funkcionišu.

U “Prvi politički poredak: Kako pol oblikuje upravljanje državom i državnu bezbjednost širom svijeta”, g. Hudson, g. Bowen i g. Nielsen rangiraju 176 zemalja na skali od 0 do 16 za ono što oni zovu “patrilinealni/fraternalni sindrom”. Ovo je kombinacija stvari kao što je nejednak tretman žena u porodičnom pravu i imovinskim pravima, rana udaja djevojčica, patrilokalni brak, poligamija, cijena mlade, preferiranje sinova, nasilje nad ženama i društveni stavovi prema tome (na primjer, da li se silovanje smatra povredom svojine protiv muškarca?).

Bogata društva dobro stoje; Australija, Švedska i Švajcarska sve imaju najbolji mogući broj bodova - nula. Irak ima očajnih 15, isto kao Nigerija, Jemen i (prije Talibana) Afganistan. Samo je Južni Sudan lošiji. Ali ovi katastrofalni rezultati nisu ograničeni samo na siromašne države (Saudijska Arabija  Katar su veoma loši), niti na muslimanske (Indija i veći dio Subsaharske Afrike takođe su loši). Generalno, autori procjenjuju da je 120 zemalja još uvjiek u određenoj mjeri pogođeno ovim sindromom.

Kao patrijarh, od g. Manshada se očekuje da riješi probleme koje članovi njegovog plemena iznesu pred njega. Mnogi problemi uključuju krvoproliće. “Juče,” kaže on, morao je riješiti spor oko zemlje. Muškarci iz drugog plemena su kopali pijesak da naprave cement na komadu zemlje na koju i oni i pleme g. Manshada tvrde da polažu pravo. Došlo je do pucnjave. Muškarac je pogođen u bedro. Proglašeno je primirje kako bi se dogovorila kompenzacija, medijator je bilo treće pleme. U odvojenom incidentu prije pet godina, tri muškarca su bila ubijena u svađi oko kamiona. Imamo mnogo problema poput ovog, uzdiše šeik.

Iračka policija oklijeva da interveniše kada su u pitanju plemenska ubistva. Počinilac je vjerovatno naoružan. Ako on pogine pružajući otpor hapšenju, njegovi rođaci osjećaju moralnu dužnost da ubiju policajca koji je ispalio metak ili njegovog kolegu. Malo je policajaca koji žele tu vrstu konflikta. Mnogo je lakše pustiti plemena da sami rješavaju vlastite sporove. 

Rezultat toga je da stari zakoni časti često nadjačaju irački zakon (pa čak i islamske zakone, koji su obično blaži). "Krug osvete može se oteti kontroli. Nevini prolaznici mogu nastradati”, žali se Muhammed al-Zadyn, savjetnik guvernera Basre, grada na jugu. “Posljednja pucnjava se desila prekjuče”, kaže on. Prošlog mjeseca on je pomogao da se riješi drugačija svađa, koja je krenula od ubistva 1995. godine i od tada su nastavljena ubistva po principu "oko za oko, zub za zub". G-din Zadyn ima dvije rane od metaka na glavi, koje je zadobio nakon što je osudio plemenske pljačke naftnih kompanija.

Telefon mu zvoni; još jednoj svađi treba medijacija. Jedna žena je optužena da je imala seks izvan braka. Do sada je sedmoro ljudi ubijeno zbog toga, a petoro ranjeno u proteklih nekoliko dana. Pošto su dvojica ubijenih bili starješine, njihovi rođaci moraju ubiti desetoro iz drugog plemena kako bi bili kvit. G-din Zadyn ima pred sobom burnu noć.

Lojalnost klanovima može obogaljiti državu. Kada član nekog klana dobije posao u ministarstvu zdravlja, on može osjećati snažniju dužnost da angažuje svoje nekvalifikovane rođake i da sredi ugovore svojoj rodbini nego da poboljša zdravlje nacije. Ovo objašnjava zašto su iračka ministarstva tako korumpirana.

A kada se država percipira kao izvor pljačke, onda se ljudi bore oko nje. Irak je imao pet prevrata od proglašenja nezavisnosti 1932. godine i Saddam Husseinovog preuzimanja vlasti 1979. godine. Od tada su izvršili invaziju na dvije susjedne države, na njih je izvršena invazija od strane Sjedinjenih Američkih Država, džihadisti su uspostavili kalifat, Kurdi su se odvojili, a paravojne snage Shia, neke potpomognute Iranom, postale su moćne gotovo kao vlada. Jasno, ne mogu se za sve ovo kriviti patrijarhalni klanovi. Ali ne mogu se za sve kriviti ni stranci.

Gđa Hudson i koautori testirali su odnos između patrilinealnog sindroma i nasilne političke nestabilnosti u 176 zemalja. Nisu dokazali da ovaj sindrom izaziva nestabilnost, ali su našli jaku statističku povezanost. Takođe su našli dokaze da patrijarhat i siromaštvo idu ruku pod ruku.  Čini se da je nasigurniji način da osudite neku zemlju na propast tako što ćete stavitit žene u podređeni položaj.

Seksizam počinje kod kuće

Prepreke sa kojima se žene suočavaju počinju u maternici. Porodice koje preferiraju sinove mogu abortirati kćerke. Ovo je naročito uobičajeno u Kini, Indiji i postsovjetskoj kavkaskoj regiji. Zahvaljujući rodno selektivnom abortusu i zanemarivanju ženske djece, najmanje 130 miliona djevojčica nedostaje iz svjetske populacije, prema jednoj procjeni.

To znači da su mnogi muškarci osuđeni da ostanu samci; a frustrirani mušarci mogu biti opasni. Lena Edlund sa Columbia University i njeni koautori otkrili su da u Kini, na svakih 1% porasta broja muškaraca u odnosu na broj žena, broj slučajeva nasilnih i krivičnih djela poraste za 3.7%. Dijelovi Indije sa viškom muškaraca takođe imaju više nasilja nad ženama. Nemiri u Kašmiru imaju političke korijene, ali ne pomaže to što ova država ima jedan od najneravnomjernijih odnosa u broju žena i muškaraca u Indiji.

Porodične norme dosta variraju. Možda je naviše društveno destabilizujuća poligamija (ili, preciznije, poliginija, gdje muškarac ženi više od jedne žene). Samo oko 2% ljudi živi u poligamijskim domaćinstvima. Ali u najnestabilnijih mjestima ona je raširena. U ratom razorenom Maliju, Burkini Faso i Južnom Sudanu, takvih brakova je više od jedne trećine. U sjeveroistočnoj Nigeriji, gdje džihadisti Boko Harama kontrolišu veliki dio teritorije, 44% žena u dobi 15-49 godina žive u poliginiji.


Ako najbogatijih 10% muškaraca ima svaki po 4 žene, najsiromašnijih 30% neće imati nijednu. To ih snažno motiviše da ubiju druge muškarce i ukradu njihova dobra. Oni mogu formirati bande sa svojim rođacima, kao u sjeverozapadnoj Nigeriji, ili se pridružiti pobunjeničkim vojskama, kao u Sahelu. U Gvineji, gdje su vojnici izvršili prevrat 5. septembra, 42% udatih žena između 15-49 godina dijele muža sa drugim suprugama.

Kupovina mlade, što je raširena praksa, takođe je destabilišuća. U polovici zemalja, brak obično podrazumijeva razmjenu novca ili dobara. Mnoge patrilinealne kulture insistiraju na tome.

Obično resursi prelaze sa mladoženjine porodice na mladinu porodicu, mada je u Južnoj Aziji obično suprotno (što je poznato kao miraz).

Iznosi su često visoki. U oblasti Tororo u Ugandi, od mladoženje se očekuje da plati porodicu mlade sa pet krava, pet ovaca i nešto gotovine, što dijele njeni muški rođaci.

"Kao rezultat toga, neki muškarci će reći: ti si moje vlasništvo, imam pravo da te tučem”, kazala je Mary Asili, koja vodi lokalnu podružnicu Mifumi, ženske grupe.

Kupovina mlade podstiče ranu udaju kada su djevojčice u pitanju i kasniju ženidbu za muškarce. Ako se čerke udaju sa 15, a sinovi sa 25 godina, to ostavlja u prosjeku 10 godina njihovoj porodici da muze i uzgaja krave koje dobiju za ćerke, prije nego što moraju platiti za ženidbu sinova. U Ugandi, 34% žena se uda prije nego što napune 18 godina, a 7% prije 15. godine. Rana udaja znači da će djevojčice ranije napustiti školu i da su manje sposobne da se suprotstave mužu koji ih zlostavlja.

Priča iz Tororo je tipična. Nyadoi je čekala 32 godine da ostavi muža, iako je jednom prijetio da će joj odrezati glavu motikom. Ona je bila prva supruga. Kada je dodao i treću, njen muž je prodao limove koje je ona kupila da napravi novi krov. Možda mu je bio potreban novac za novu ženu.

Kupovina mlade može učiniti brak nedostižnim za neke muškarce. G. Manshad iz Iraka se žali: Mnogi mladići se ne mogu oženiti. To može koštati $10,000.” Na pitanje da li su nedavne svađe njegovog plemena oko pijeska i automobila koje su tragično završile možda bile motivisane željom da prikupe toliko novca, on sliježe ramenima: “To je osnovna potreba u životu da se oženiš.”

Pobunjeničke grupe koriste frustraciju muškaraca kako bi ih regrutovale. Islamska država je svojim borcima dala seksualne robove. Boko Haram nudi svojim vojnicima priliku da kidnapuju djevojčice. Neki Talibani naovdno kucaju na vrata zahtijevajući da im porodice predaju neudate žene kako bi ih oni “vjenčali”.

Patrilinealnost se održava vlasničkim pravima koji favorizuju muškarce. Da bi imovina ostala u vlasništvu po muškoj liniji, mnoga društva otežavaju ženama da posjeduju ili nasljeđuju imovinu. Pisani zakoni su često pravedniji, ali običaj ih može nadjačati. U Indiji, samo 13% zemlje je u vlasništvu žena. Nekoliko studija je pokazalo da žene koje posjeduju zemlju imaju više pregovaračke moći u kući i manja je vjerovatnoća da će trpiti nasilje u porodici.

Nyadoi je pokušala da napravi malu kuću na zemlji svojih pokojnih roditelja, ali njeni rođaci su joj rekli da ne može, zato što je žena. Tek kada je osoblje iz Mifumi intervenisalo na sastanku klana i kada su iznijeli njena prava prema ugandanskom zakonu, njeni rođaci su joj dopustili da uzme mali komad zemlje. Ona sada tamo živi, daleko od muža. Plače dok se prisjeća “sve patnje tokom toliko godine….svađe, batina, povreda, istjerivanja.”

Sve kreće iz kuće. Ako dječaci vide da njihovi očevi maltretiraju njihove majke, oni će naučiti da maltretiraju svoje buduće žene. Takođe mogu usvojiti ideju o zakonu jačeg i primijeniti je u javnoj sferi. Gospođa Hudson tvrdi da ako su žene žrtve autokratije i terora u svojim domovima, društvo je takođe podložnije ovim nedaćama.

Ali ima razloga za optimizam. Globalno, patrilinealne kulture su u zalasku. Selektivni abortus djevojčica je u opadanju. Broj rođenih dječaka i djevojčica u Kini i Indiji se vraća na normalu. U Južnoj Koreji, Gruziji i Tunisu, koji su nekada imali veoma neravnomjeran odnos rođenih dječaka i djevojčica, broj se vratio otprilike na prirodnu stopu.

Smanjuje se i broj dječijih brakova. Od 2000. godine više od 50 zemalja podiglo je zakonsku granicu za brak na 18 godina. Poliginija je rjeđa nego što je bila, a često je nepopularna čak i tamo gdje je raširena zbog štete koju nanosi ženama i siromašnijim muškarcima. Ženske organizacije su se izborile za zabranu u zemljama kao što su Indija, Uganda, Egipat i Nigerija.

Čak i u ruralnom Iraku, neke seksističke tradicije su u zalasku. G. Manshad kaže da više nije prihvatljivo da muškarci plaćaju danak u krvi davanjem svojih kćerki. “To je grijeh,” kaže on, mada lokalne feministkinje kažu da se to još uvijek dešava.

Drugi trendovi koji pomažu su urbanizacija i penzije. Kada se žene presele u gradove, one zarađuju veće plate i povećavaju svoj uticaj u domaćinstvu. Veze među članovima klana popuštaju, obzirom da žive okruženi ljudima sa kojima nisu rodbinski povezani.

Kada država obezbijedi penzije, stariji ljudi više ne ovise poptuno o svojoj djeci i njihovoj podršci. To slabi logiku patrilenalnosti. Ako roditeljima nije potreban sin koji će brinuti o njima, oni možda neće toliko silno željeti da rode sina ili insistirati toliko da on i njegova žena žive s njima. Možda će im čak biti drago i da rode ćerku.

To se desilo u Južnoj Koreji, zemlji koja je u savremenom svijetu najbrže odbacila patrilinealni sistem. U 1991. godini su izjednačili muška i ženska prava nasljedstva, I okončali automatsko pravo muža na starateljstvo nad djecom nakon razvoda. U 2005. godini zakonska odrednica (obično muške) “glave porodice” je ukinuta. U 2009. godini sud je proglasio silovanje u braku neustavnim. U međuvremenu, povećenje državnih penzija brzo je smanjilo postotak starijih Koreanaca koji su živjeli sa svojim sinovima ili zavisili od njih. A među roditeljima, koji su ranije snažno preferirali muške bebe, unutar jedne generacije došlo je do blage preferencije za djevojčice.

Promjena je bila toliko brza da je izazvala reakciju među zbunjenim muškarcima. Poređenja radi, Zapadu su trebale godine i godine da se iskorijeni patrilinealna kultura, iako je to počelo mnogo ranije, kada je katolička crkva zabranila poligamiju, prisilni i međurodbinski brak I lišavanje udovica prava na nasljedstvo u sedmom vijeku.

Stavovi pojedinaca mogu evoluirati. U Ugandi, gdje je bilo pet nasilnih promjena vlasti  od nezavisnosti i invazija na većinu susjeda, 49% žena i 41% muškaraca kažu anketarima da je ponekad prihvatljivo da muškarac istuče svoju ženu. Ali ovi postotci su u padu.

U sjevernoj oblasti Lira, koji se još uvijek oporavlja od dugog rata protiv pobunjenika iz Lord’s Resistance Army, nasilje u porodici je rasprostranjeno, kaže Molly Alwedo, socijalna radnica. Ali je u opadanju. Ona odaje priznanje Inicijativi očeva, projektu koji je osmislila humanitarna organizacija Save the Children i Institut za reproduktivno zdravlje sa Georgetown University. Mladi očevi mogu dobiti starije muške mentore kako bi poboljšali svoje vještine roditeljstva i supružnika.

Gary Barker iz Promundo, nevladine organizacije koja promoviše ovu vrstu mentorstva globalno, kaže: “Uvijek ima puno muškaraca koji će reći, čekaj malo, ja ne vjerujem u ove seksističke norme. Oni vide posljedice po njihove majke i sestre. Lokalni disidenti, a ne zapadnjaci su ti koji najbolje prenose ove poruke. Mentori ne kažu mladim muškarcima da su njihovi stavovi toksični. Oni ih navedu da pričaju o tome šta se dešava u njihovim domovima i da li je to fer. Vršnjaci međusobno razmjenjuju savjete kako da kontrolišu svoj bijes.

To ne uspijeva svugdje. Ali nasumična kontrola među 1,200 očeva u Ugandi otkrila je da su ovi napori rezultirali smanjenjem nasilja u porodici. Emmanuel Ekom, koji je učestvovao u ovom programu, ranije bi dolazio kući pijan i svađao se do jutra, priča njegova žena Brenda Akong. Sada radi poslove koje je nekad prezirao kao ženski posao, kao što je donošenje drveta za ogrev i vode. Jednog dana je došla kući i zatekla ga kako pravi večeru, piše Economist.