Nepoznato o poznatome prikazuje dokumentarac “Stieg Larrson: Čovjek koji se igrao vatrom” Henrika Georgssona, kod nas premijerno prikazan krajem prošle godine na Human Rights Film Festivalu. Šveđanin Stieg Larsson (1954. - 2004.) trenutačno je stekao titulu jednog od omiljenih pisaca nakon posmrtne objave trilogije “Millennium” o heroini Lisbeth Salander (“Muškarci koji mrze žene”, “Djevojka koja se igrala vatrom”, “Kule u zraku”).
Moglo se i očekivati da u redovnu kinodistribuciju stigne dokumentarni film s Larssonovim imenom i parafrazom naslova središnjeg dijela ekranizirane trilogije kojom je postao naveliko poznat i u Hrvatskoj. Međutim, rijetko tko zna za Larssona mimo “Milleniuma”, da je radio kao novinar i pokazao se kao vizionar u mapiranju buđenja radikalne desnice i neonacizma u Švedskoj i Europi.
Upravo o tome govori “The Man Who Played With Fire” i više je istraživački nego biografski dokumentarac, fokusiran pretežito na taj ne odveć znani, a važni segment njegove biografije, što mu je istovremeno i mana i prednost. “Čovjek koji se igrao vatrom” nije dokumentarac o Larssonu s naglaskom na njegovo stvaranje bestselerske trilogije kako naslov dijelom sugerira.
Fanovi “Millenniuma” mogli bi se razočarati što se film, izuzev kratkog spomena u uvodu, njegova rada na knjigama nešto šire dotiče tek oko 80. minute, dakle nekih 15-ak minuta prije kraja. No, isto tako, moglo bi im biti zanimljivo otkriti odakle sežu korijeni trilogije i karakterizacije Salanderice, tj. da posrijedi nije isključiva fikcija i sto posto fikcionalan lik koji je iz Larssonove glave ispao na tipkovnicu.
Nacistička obitelj Vanger iz “milenijskih” knjiga (i filmova) direktan je (nus)produkt Larssonova istraživanja stvarnih (neo)nacista. On je koristio svoje prethodno stečeno znanje kad je pisao o antagonistima romana s obzirom na to da je temi ekstremne desnice “posvećen od 1972. godine” i smatra se ekspertom na tom polju.
Salander je, pak, takoreći ženski Larsson koji je kao novinar bio na korak do detektiva, k tome pisao/istraživao/prekapao arhive u sitne sate (kao noćna ptica najaktivniji između 1 i 3 ujutro), pušio “kao turčin” (dvije kutije cigareta), pio kavu (litra) i jeo brzu hranu.
Paralele između Larssonove stvarnosti (život) i fikcije (romani) su upadljive, a sposobnost istraživačkog/detektivskog povezivanja “tko-je-tko” u švedskoj naci-mreži rezultirat će njegovim iscrtavanjem veza među likovima i stvaranjem preciznih (pod)zapleta u knjigama.
Kroniciranje Larssonova istraživanja najintrigantniji je dio u konačnici vrlo solidnog, a bitnog filma koji pokušava - i na momente uspijeva - biti uzbudljiv poput novinarskih trilera tipa “Svi predsjednikovi ljudi” i “Spotlight” dok dokumentira kako se pisac “salanderovski” igrao vatrom (“The Girl Who Played With Fire”) i dirao u stršljenovo gnijezdo (“The Girl Who Kicked the Hornets’ Nest”), odnosno doticao se škakljive teme.
Redatelj Georgsson nadoknađuje manjak arhivskih snimki Larssona autentičnim videima rađanja i eksplozije nacizma, a pisca "glumački" zamjenjuje njegov “doppleganger” Emil Almen u rekonstrukcijske svrhe pojedinih proživljenih situacija. Prijetnje smrću, šaka metka u kuverti, bomba pod auto...
Sve su to iskusili Larsson i njegovi kolege iz magazina “Expo”, razotkrivajući mračne zakutke Švedske koji su iznjedrili desnicu spremnu na uspon do crnih neonacističkih zvijezda. Razotkrivanje je frapantno i proročansko. “U budućnosti sve će se vrtjeti oko kulturoloških razlika”, predvidio je Larsson evoluciju modernog nacizma i rasizma koji danas živimo.
U osamdesetima i devedesetima to sjeme zla je počelo klijati. U filmu gledamo kako nešto što je “underground” polako postaje “mainstream”. Dobar primjer je Ultima Thule koji je od “skinheadovskog” benda “white power” filozofije dogurao do titule vikinških rokera koji na koncertima propagiraju ekstremno desničarenje i vrbuju simpatizere.
Stvari su počele odlaziti kvragu 1986. umorstvom švedskog premijera Olafa Palmea, kad je političko nasilje pušteno s lanca, a dotad nije postojalo. Nakon toga Švedska (i Europa) bilježi popularnost radikalno desnih populističkih stranaka koje su pronašle put i do parlamenta i “normalizirale” svoje ekstremističke poglede u javnosti. Ono što je tek posljednjih godina postalo očito Larsson je vidio odavno i pokušao spriječiti da svijet ide kamo je već krenuo. Stieg heil!
Od Bergmana do Larssona
Montažu filma je radio tim od troje montažera koji je predvodila Kalle Lindberg. Ona je montirala kod nas također prikazani dokumentarac "Bergman: Jedna godina, jedan život".
Slobodna Dalmacija/Marko Njegić
