Boris Glamočanin je, uz svoju koleginicu Sandru Dukić, autor rada “Put za New York” koji je prošle sedmice prikazao u gradu čije ime nosi u naslovu. Prikazivanje ovog rada u Njujorku bio nam je povod za razgovar, a Glamočanin u intevjuu govori o temi svog rada, a to je ispitivanje identiteta u marginalnim društvenim grupama.
Vaš rad koji je predstavljen u Njujorku bavi se problematikom neprihvatanja drugačijeg? Objasnite nam detaljnije o čemu je riječ u radu “Put za New York” i na šta njime upozoravate?
"Put za NYC" (Sandra Dukić & Boris Glamočanin) se kritički i vrlo konkretno bavi određenom problematikom društva, kao što je neprihvaćenost "drugačijeg". Ovaj rad je kruna dosadašnjeg rada na polju ovakvih i sličnih tema koje su se negdje uvjek dodirivale gender pitanja i generalno pitanja identiteta umjetnika/čovjeka kad je u pitanju BIH. Rad je u osnovi društveno-angažovan i bavi se pitanjima sta je poželjno i društveno prihvatljivo, a šta se ne prihvata ili doživljava kao devijanto? Da li drugačiji identiteti ugrožavaju ili su ugroženi? Nekako, uvijek bez straha, vrlo hrabro smo pristupali ovakvim temama i uvijek nailazili na sličan otpor publike, prema istome, što mnogo govori o tome kakav je položaj onoga koji misli i govori glasno pogotovo ako se to kosi sa stereotipima.
Recite nam kako je nastao rad “Put za NYC”
Video je praktično nastao nakon izlozbe “ONA I ONO” koju smo prezentovali u Muzeju savremene umjetnosti RS 2008 god. Kao ideja proizašao je iz performansa koji smo izveli na otvaranju izložbe krećući se nenametljivo kroz masu sa koferima koji su predstavljali teret koji umjetnici nose. Na razglasu se čuje najava odlazaka imaginarnih vozova koji se kreću prema svjetskim centrima kao sto su Berlin, London, New York, na koje se umjetnici ne ukrcavaju. Radi se o ambivalentnom osjećaju, gdje se izjednačava želja za odlaskom, sa željom da se ostvariš i budeš sretan na mjestu gdje jesi. Rad je smješten na mjestu gdje je nekad bila željeznička stanica, mjesto odlaska i dolaska putnika, danas je to Muzej savremene umjetnosti, mjesto odlaska i dolaska umjetnika, mjesto gdje umjetnici slobodno iskazuju svoj stav.
Da li Vam je bh svakodnevnica poslužila kao temelj za nastanak ovog rada, jer na ovom prostoru je upravo neprihvatanje drugačijeg najveći problem u uspostavljanju dijaloga?
Mislim da je Ivo Andrić u "Pismu iz 1920." upozorio na činjenicu da živimo u zemlji mržnje i straha. Stvar je u tome što bi to trebalo utvrditi, analizrati, uočiti. Fatalnost je u tome što toga nismo svjesni te slobodno možemo reći da je mržnja takvog karaktera nasljedna osobina. Mržnja koje diže čovjeka na čovjeka, mržnja koja u osnovi izjeda samu sebe i na kraju ugine jer je neosnovana. Upravo je Bosna zemlja tvrde vjere, snažnih emocija, odanosti i želje za pravdom. Možda bi u Bosni trebalo upozoravati da se čuvamo i prestanemo nasljeđivati nesvjesne, endemične oblike mržnje od svojih predaka. Tako da je Bosna, kao takva, zaista vrlo inspirativna i upravo se u videu osjeća svojevrsna pobuna, težina, emocija, krećući se prema muzeju sa koferima koji su sve teži i teži, krećući se prema muzeju kao jedinom izlazu gdje se izjednačava težina odlaska sa težinom ostanka.
Na šta aludirate temom umjetnika koji u istom trenutku želi da ode iz svoje sredine ali i da u njoj ostane?
Ali to je ta snažna emocija koja nas zadržava ovdje i upravo o tome govorimo kada odlazimo iz ovog grada noseći kofere koji metaforički pričaju o teretu koji nosimo. O osjećaju izolovanosti, želji i nemogućnosti da se nekud ode. O onoj emociji kada više ne želite da bježite već da ostanete i budete ostvareni kao čovjek, kao umjetnik.
Rad je nastao 2009. godine. Zašto ste čekali tako dugo da prikažete ovaj rad?
Video rad je nastao 2009 god. nakon izlozbe “ONA I ONO”. Ovo je njegovo premijerno prikazivanje i jako nam je drago da je to bilo upravo na mjestu gdje je ostvarenost moguća, na dlanu. Naravno, sve zavisi od toga kolika ja tvoja želja za ostvarnjem, samo iz pozicije umjetnika BIH je sve otežano, kao da vučete destak kofera sa sobom. Ali evo, vjerovatno ne bi sad pričali o tome da se stvari prvo ne dese u New York-u pa onda u Banjaluci. Ono što me ustvari uvijek čudilo je taj odnos umjetnik-kustos-muzej koji ovdje ne funkcioniše. Mislim da su institucije, organizacije, grad, država, čitav sistem odgovoran za stvaranje umjetničke scene, ne koristeći njegove kapacitete i ne " trgujući" sa njima. Umjetnost je uvijek bila najprofitabilnija djelatnost, jer se upravo dotiče onog što nas gradi i oblikuje, onog što će, negdje tamo, pričati samo za sebe: odakle dolazi, kako izgleda, koju energiju nosi, o čemu priča. A to sve nas čini jednim, "umjetnikom iz BIH".
Koliko je važno umjetnicima iz BiH predstavljanje u centrima umjetničkih zbivanja?
Jako je bitno da postoji ta umreženost između kustosa i umjetnika šire od regiona, kako bi upravo imali mogućnost da BIH stavimo kao ravnopravnog učesnika na savremenoj umjetničkoj sceni u svijetu, gdje joj je zaista i mjesto. Boško Boškovic je direktor programa “Residency Unlimited” za umjetnike i kustose koji se nalazi u Carroll Gardens, Brooklyn prethodno je radio kao saradnik-direktor u “Sean Kelly Gallery” u New York gdje je prezentovao veći broj umjetnika sa kojima je radio, a mi ga znamo kao kustosa izložbe “Power of the Brand” koju je prezentovao u Muzeju Savremene Umjetnosti u Banjaluci 2010 god. Boško Bošković nam je postao jako drag prijatelj kojeg smo upoznali u Banjaluci. Radeći na projektu Mladena Miljanovića "Serve art" dolaskom u Banjaluku, imao za cilj, upoznati lokalne umjetnike i eventualno ostvariti određenu saradnju. Što se upravo i desilo u njegovom projektu “Not So Distant Memory” koji je okupio između ostalih regionalnih umjetnika i nas: Borjanu Mrđu sa video radom “Skoro savrsen rad”, Mladena Miljanovića ” Zakletva nezavisnoj umjetnosti”, i naš video “ Put za New York City”. U organizaciji “Collage Art Association” video prezentacije su prezetovane na tri lokacije u New York-u na velikim screen-ovima na otvorenom : The Big Screen Project (Public Plaza), The Center For Book Arts, ARTspace Media Art (Hilton Hotel).
U okviru prošlogodišnjeg projekta Spaport prikazan je projekat “Ljubija ubija” koji ste takođe radili sa Sandrom Dukić. Otkud ideja za ovaj rad i šta njime govorite?
Projekat Ljubija ubija nastao je iz posmatranja i učestvovanja u aktivističkom i humanitarnom radu u MZ Ljubija sa ženama. U svojim ranijim radovima bavili smo se marginalcima (ne skrivajući da sebe ubrajamo u tu grupu) i njihovim identitetom. Ljubija se činila kao najbolji primjer marginalizovane sredine, zaboravljenih ljudi i neodgovornosti države. Razmišljajući o budućnosti zajednice shvatili smo to kao dugoročan projekat, jer je to mjesto gdje treba uspostaviti „život“. Ubija! - (lokalni sleng) izraz koji ima pozitivnu konotaciju, a ima značenje "rastura, razbija ili u bukvalnom smislu - ubija", npr. „Dodik ubija!“, „Država ubija!“, „LjUBIJA UBIJA!“. Osnova Ljubije je sam rudnik koji je centar života, jer je pun rude koja je sastavni dio planete i jedan od osnovnih činioca života na Zemlji. Rudnik je glavna tema svih priča, u pokretanju ponovne proizvodnje vidi se potencijalni spas za ovu sredinu. Ljubijska livnica ušla je u sve gradove regiona i negdje nas zaštitila od svih „sranja“ koja se nalaze ispod nas koje ne želimo da gledamo, a to su šahtovi. “Ljubija ubija” postavlja pitanje, skreće pažnju, otvara priču o istom kao i daje jedan jasan umjetnički stav o mjestu gdje se život završava i trenutno nema ni jednu pozitivnu platformu za budući razvoj. “Ljubija ubija” se sastoji od tri rada: Ljubija ubija/ audio instalacija, Shaht mat/ Intervencija u javnom prostoru, Ne vidim i Ne čujem/ zajednički rad sa udruženjem žena “Rudarka” iz Ljubije.
