Prije svega, morali bismo se zapitati, bez patetike, ko je uistinu kompetentan da odgovori na pitanje iz naslova? Urednik neke veće izdavačke kuće (kakvih u BIH više nema), profesor koji radi sa studentima ili srednjoškolcima, referent nabavke u nekoj knjižari ili knjižarskom lancu koji je tata-mata za Eksel, ali koji ne čita, ili neki koji i čita i doktor je za Eksel tabele ulaza i izlaza? Umberto Eko, Alberto Mangel ili neka bibliotekarka koja voli svoj posao? Vlasnik najveće kopirnice u gradu? Ili neko peti, koga u ovom trenu ne možemo prizvati u svijest i u sjećanje? Takođe, i šta znači to pitanje čita li se ili ne čita i s čim bismo uporedili količinu prodatih, izdatih ili objavljenih knjiga kako bismo dobili pravu mjeru stvari?
Postoje dvije struje tumača ovog fenomena i one su potpuno suprotstavljene. U prvu grupu spadaju oni koji su ubijeđeni da je civilizacija knjige na umoru, štaviše, da je mrtva samo da niko neće da to obznani i da niko sem njih to ne razumije, a tako je očigledno. U drugoj su oni koji kažu da se čita isto, pa i više, nego nekada. Postoji i ona treća skupina, koja nema vremena za takve trivije kao što je čitanje, ali njome se u ovom tekstu nećemo baviti.
U prvu skupinu spadaju uglavnom oni koji ne čitaju. Pošto ne možemo gledati svijet drugačije nego kroz sebe i svoje iskustvo – tuđe možemo koristiti samo taksativno – ljudi koji ne čitaju i ne kupuju knjige sigurni su da ih ni drugi ne čitaju i ne kupuju. Među njima često ima i novinara i javnih ličnosti, po čijim se skromnim i površnim stilskim sposobnostima vidi – kako opet čovjek svijet redukuje na sebe i svoje iskustvo. Među njima ima i onih koji čitaju, koji su npr. univerzitetski profesori, koji često prepričavaju kako su studenti sve manje zainteresirani za bilo šta i kako je „bolonja“ dovela do toga da se fakultet može završiti sa pet kopiranih skripti. Među onima koji čitaju ima i izvijesni broj krajnje sujetnih ljudi koji žive na diskursu o svojoj posebnosti i iznadnosti - kad mogu svi da izmišljaju riječi valjda možemo i mi – nad drugima, fenomen koji opjeva onomad Šarlo akrobata stihovima „Niko, niko, kao ja“. Sigurno ste čuli onu čuvenu, skromnu izreku: „Ja ne znam niko ko čita sem mene.“ Ili kad neko uzme neku knjigu i kaže: „Ma koga ovo zanima sem budalu kao što sam ja?“, a budala u ovom slučaju znači genije.
Ima i onih među izdavačima i distributerima knjiga koji su mišljenja da se čita isto ili više nego prije. (Kod nas je prije uvijek „prije rata“.) U socijalizmu je status knjige i izdavaštva bio apsolutno drugačiji od današnjeg. Možda su se knjige prije više prodavale, ali pitanje je da li su se više i čitale. Kako kaže Benjamin u „Raspakujem svoju biblioteku“ posjedovanje i imanje su različite stvari. I danas, kao i nekada, knjige su se više posjedovale, nego imale. I danas, kao i nekada, knjige se više prodaju, nego što se čitaju. S tim da je u kapitalizmu knjiga više „proizvod“, nego je to bila u socijalizmu. U kapitalizmu su izdavači borci na tržištu roba i proizvoda, izdavačke kuće su privatne i samo rijetki imaju povlasticu da dobijaju pomoć od države, dok su u socijalizmu bile državne i tržište je bilo regulisano. Posebno je otežano izdavačima u BiH, koji pokušavaju raditi u tzv. kapitalističkom sistemu u jednoj od najsiromašnijih zemalja u Evropi.
U svojoj knjizi „Ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga“ Umberto Eko navodi primjer kako su sa pojavom televizije mnogi najavljivali smrt radija, no, kako možemo vidjeti on postoji i deset decenija nakon izuma TV-a.
Knjige se nikako ne mogu porediti sa novinama i sa čitanjem vijesti na online platformama. U našoj civilizaciji knjiga je više od predmeta. Ona je i metafora i simbol. Knjiga je prijatelj, utjeha i radost. Knjiga je potreba. I ne samo duhovna potreba. Apstraktni termin knjiga obuhvata neviđeno veliki opseg tema, od kuhara i knjiga o povrtlarstvu, proizvodnji soka i vina, monografija gradova i institucija, do ontoloških i metafizičkih rasprava o porijeklu čovjeka i svemira. Nastavite niz.
Dakle, da ne dužimo u nedogled – čita se. Čitaju i mladi i stari i oni srednjih godina. Čitaju i djevojke, i žene i mladići i penzioneri, i bogati i siromašni.
Da li bi moglo i trebalo više – ne znamo, ali knjige ne umiru. Samo su bedaste vijesti glasnije od dobrih vijesti.
EGIDA: Možda su se knjige prije više prodavale, ali pitanje je da li su se više i čitale
