<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dario Sandić, advokat iz Banjaluke: Političari su postali ljudske deponije, a trebalo bi da budu ljekari građana i demokratije!

BUKA INTERVJU

Gradska vlast Banjaluke kao da živi na vrhu Banskog dvora i gleda filmove iz Indije – lepršavo, lijepo, razdragano, veselo, srećno, bogato.

08. juli 2019, 9:14

 

Dario Sandić, advokat iz Banjaluke kroz svoj rad ukazuje na probleme u gradu u kojem živi. Pored svakodnevnog advokatskog posla Sandić piše prijave koje na razne neregularne pojave u našem društvu. Bez obzira na pritiske koje svakodnevno trpi Sandić kaže da u svojoj borbi i od ove vrste angažmana neće odustati. To nam je bio povod da razgovaramo sa Sandićem o njegovom vidu borbe i društveno-pravnom aktivizmu, šta ga motiviše u radu i drugim temama.

Dario, jedan ste od rijetkih advokata koji ukazuje na probleme u Banjaluci, i to ne samo da ukazujete, već pišete dopise i pritužbe. Šta Vas je motivisalo da uđete u ovakav vid borbe?

Motivisalo me je moje troje djece i njihova budućnost, kao i moja budućnost i budućnost ljudi koji žive sa mnom i oko mene. Takođe, motivisala me je obaveza da svoje znanje upotrijebim kao oruđe/oružje u borbi za prava i slobode građana, kao i u borbi protiv postojeće tiranije, samovlašća, bahatosti i nezakonitosti. Motivisalo me je i to što je 21. vijek, a mi živimo, ponašamo se, strahujem, bojimo se, sakrivamo se kao da je 16. vijek. Motivisalo me je to što živimo psihijatrijski „američki san“ – predratni magacioneri, šoferi, noćni čuvari, propali privrednici, učitelji, su poslije rata postali predsjednici, šefovi, ministi, biznismeni, čivije, gospodari svega, faktori, lole, baje, i ko zna kakve kreature i prikaze.

Motivisalo me je da pokušam ljudima da objasnim i upoznam ih da moraju da traže svoje pravo, ali i da ispunjavaju svoje obaveze; da znaju da smiju da kažu „neću“, ali i da snose posledice za to; da ne dozvole da se prema njima niko ne ponaša kao prema objektu, već kao prema subjektu – živom biću. Motiva je na svakom koraku, svakom ćošku, svakom kontejneru, svakom rebru radijatora, svakom računu za smeće i vodu, svakoj opljačkanoj fabrici, svakoj kanalizacionoj cijevi koja bljuje u Vrbas, svakom djetetu koje čeka vrtić, svakom automobilu sa treptačima koji po putevima plaši umorne radnike, penzionere, vojne invalide, osobe sa invaliditetom, učenike, roditelje, konobare, pekare, vozače...

Da li ste trpili neke pritiske zbog svog angažmana?

Trpio, trpim i trpiću, ali to su minorne stvari u odnosu na ono što građani trpe godinama, neki i decenijama.

Šta Vas kao pojedinca najviše boli, šta Vam smeta i šta Vam ne da mira?

Smeta mi nepravda, bahatost i nepostojanje odgovornosti. Takođe, neprincipijelnost je postala standard u našim životima. Dosjetka mog pokojnog druga Davida: „Jebo karakter koji nije labilan“ je doživjela potpunu inkorporaciju u glavi i postala obrazac ponašanja građana BiH. Političari su postali ljudske deponije, a trebalo bi da budu ljekari građana i demokratije. Smeta mi nered i haos, odnosno nepostojanje sistema. Takođe, smeta mi inertnost, nepismenost, neobrazovanost kao i strah koji proizlazi iz navedenog. O političarima koji vode ovu zemlju, entitete, kantone, gradove, opštine, mjesne zajednice, udruženja i sportske klubove ne želim da trošim riječi – radi se o neljudima, papcima i bahatom ološu.

Koje biste ovim putem krivične i druge prijave kojima ste se bavili izdvojili, koja Vam je zadala najviše muke, ali i koja je Vaš najveći uspjeh u polju aktivnog društvenog djelovanja?

Nema muke kod pisanja krivičnih prijava. Pisao sam prijave zbog izborne krađe, prijetnje glasačima, zloupotrebe položaja i ovlašćenja, slanja djece na crkvenu liturgiju, nezakonitog korišćenja vladinog aviona, ugrožavanja bezbjednosti građana, zagađenja okoline, piralena, radioaktivnog materijala, zloupotrebe Parlamenta BiH, itd itd... Niti jedna prijava, za sada, nije doživjela da pređe u optužnicu, ali ja neću odustati, jer pravda je dostižna. Sve prijave su imale za cilj utvrđenje odgovornosti nadležnih za svoje nepostupanje ili nezakonito postupanje, a produkti tih postupanja ili nepostupanja su imali za posljedicu kršenje prava i sloboda građana. Ni ti jedna od tih prijava nije bila u sklopu mog profesionalnog angažmana, odnosno da me je neko za to platio.

Šta za Vas lično znači ova vrsta rada i angažmana imajući u vidu da živimo u društvu u kojoj većina zatvara oči pred problemima?

Kao što ste i naveli, znači otvaranje očiju – i onima koji trpe i onima koji rade nezakonito. Toliki je nivo neznanja, poltronstva i političkog potčinjavanja da i oni koji rade nezakonito smatraju da to nije nezakonito, a i ako jeste nezakonito, gledaju da li će šef da ih pohvali na partijskom sastanku i onda smatraju da je time sve oprošteno – kao u crkvi kada vas sveštenik pomiluje po glavi i kaže: „Oprošteno ti je“.  Takođe, parlamentarizam u RS i BiH je na nivou brutalne prostitucije. Zakoni se donose za određene osobe, određene poslove, određene potrebe. Narodni poslanici su kao jeftine „prijateljice noći“ koje podižu svoje noge (u slučaju poslanika to su ruke) za onoga za koga im njihov svodnik/makro (u slučaju poslanika to su šefovi klubova i predsjednici partija) to naloži ili za onoga ko više plati (u slučaju poslanika isto ko više plati).

Kakav je pravni okvir društva u kojem živimo u pitanju, kako biste ga Vi ocijenili, imajući u vidu sve što se dešava, ne samo na nivou Banjaluke, već i cijele države?

Pravni okvir je takakv kakav je. Pravo je živa materija i treba da se mijenja. Ali imamo problem što naši zakonodavci mijenjaju institute postavljene još u Rimskom pravu. Međutim, najveći problem je primjena zakona kao i nepostojanje pravne sigurnosti i pravne države. Imamo sudove u kojima sudije sebi dopuštaju da tumače zakone kako njima u kom trenutku odgovara, bez ikakve odgovornosti.

Kada vidite kako se mijenjaju poreske stope, porezi na nekretnine, pravila uvoza i izvoza, uslovi za sticanje ili obavljanje određenih poslova, jasno je da se radi o jednom pravno nestabilnom sistemu, a koji se reflektuje na privredu. Međutim, pričati o privredi i pravnom sistemu u situaciji u kojoj građani ne smiju da se okupljaju, već se sastaju u „trojkama“ kao za vrijeme turske vladavine, isto je kao i pričati o aerodromu u Trebinju, električnom vozilu iz Republike Srpske, skijalištu u Driniću, stadionu i koncertnoj dvorani u Banjaluci, vjetroelektrani u Nevesinju, itd itd.

Kao što ste već spomenuli, mnogi ljudi kao da su izgubili vjeru u pravnu državu, jer vide da mnogi prolaze nekažnjeno zbog raznih djela. Kakav je Vaš kometar na ovu temu, kako vratiti vjeru ljudima u pravni okvir?

Ljudima ne treba vratiti vjeru već pravila. Mora se znati za tačno koje ponašanje slijedi tačno koja posljedica. Ne mora to uvijek biti loše ponašanje i kazna. Može to biti dobro ponašanje i nagrada. Ali imajući u vidu ponašanje pojedinaca, grupa, elita, jasno je da ovdje može samo pomoći kazna i to vrlo oštra kazna.
Da se vrati povjerenje građana u pravni sistem na ovim prostorima dovoljno bi bilo optužiti, osuditi i poslati u zatvor 50 ljudi sa prostora BiH, te im oduzeti kompletnu imovinu. Nakon toga sve bi se promijenilo.

Koji je, po Vama, najveći problem prava i pravnog sistema u našem društvu? Mogu li se stvari mijenjati na bolje?

Problem je nejednakog postupanja u istim/sličnim situacijama. Potrebo je uvesti ista pravila za sve i onda će nam svima biti bolje. 1+1 mora biti 2 bez obzira na sve okolnosti. Tada će biti svima bolje.

U Banjaluci je aktuelno pitanje kretanja po javnim površinama, pripadnici MUP-a svako veče, bez davanja razloga zašto to čine, legitimišu pripadnike neformalne grupe građana Pravda za Davida. Koliko u svemu tome ima pravnog uporišta? Mogu li se građani slobodno kretati po Banjaluci?

Građani se mogu i moraju slobodno kretati po Banjaluci. Svako uznemiravanje od strane policije moraju prijaviti nadležnim organima. Policajac mora da kaže razlog legitimisanja i da pokaže svoju identifikaciju. Građani ne treba da pružaju otpor (pasivni ili aktivni) kako se ne bi izložili fizičkoj prisili od strane policije, i treba da se ponašaju pristojno i dostojanstveno.

Trenutno, šta je po Vama,najveći problem u Banjaluci? Kako vidite njegovo rješenje?

U Banjaluci ne postoji problem, već postoje problemi. Gradska vlast kao da živi na vrhu Banskog dvora i gleda filmove iz Indije – lepršavo, lijepo, razdragano, veselo, srećno, bogato. Postavljaju kišobrane u Gospodskoj dok poplave ruše naselja u Banjaluci; postavljaju citate u Gospodskoj dok im se smanjuje broj prvačića i studenata; sade dudove u Gospodskoj dok im se uništavaju drvoredi i zelene površine u Banjaluci; promovišu turističke (i one druge) stikere u Gospodskoj dok im turiste tuče policija i dok se Kastel ruši. Nažalost, ovo je jedan od najgorih i najnesposobnijih garnitura gradske vlasti unazad 20 godina.

Na žalost, ne vidim rješenje problema u trenutnoj političkoj i ekonomskoj situaciji .