<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dino Šaran za BUKU: Ne smijemo dozvoliti da nam zajednička muka postane dosadna tema

INTERVJU

Da su Letu Štuke jedna je od najpopularnijih grupa s prostora bivše Jugoslavije nije nikakvo subjektivno mišljenje jednog novinara, već činjenica koju potvrđuju nastupi u prepunim salama, gdje god da se pojavi ova odlično usvirana sarajevska petorka.

14. novembar 2019, 9:33

 

Postoji i uvriježeno mišljenje fanova da je svaki koncert koji odsviraju jedno novo uzbuđenje, prepuno uzburkanih emocija, koje se pamti i o kojem se priča mjesecima. Svoj najnoviji album simboličnog naziva "Topla voda" objavili su 2018. godini, a pjesme "Bože zdravlja", "Supermarket", "Kule", "Žad" i mnoge druge, postale su istinski hitovi i potvrdile da je njihov autor Dino Šaran i dalje među vodećim kantautorima s ovdašnjeg govornog područja. Treba napomenuti i da je na pjesmi "Zemlja gori" gostovala popularna grupa "Dubioza kolektiv", što je odlična preporuka našim čitaocima da odslušaju ovaj album i uvjere se u kvalitet istog.
Štuke će Banjalučanima "Toplu vodu" predstaviti 30. novembra u Klubu studenata Banja Luka (KSB), a frontmentmen benda Dino Šaran je povodom tog nastupa dao intervju za portal BUKA i otvorio srce, pričajući o nekim malo dubljim temama koje se tiču svih nas. 

"Letu štuke" su uveliko počele da promovišu svoj najnoviji album "Topla voda" širom regiona. Koliko si zadovoljan svirkom i koncertima?

Jako sam zadovoljan nastupima. Publika je odlično prihvatila nove pjesme i gdje god da se pojavimo svi uglas pjevaju zajedno sa nama. To mi je jako drago i to mi je i bio cilj. Tu je prisutan kantautorski pristup, mada je tu i bend koji svakako ima svoju važnu ulogu. Ali što se tiče pjesama mislim da dopiru do ljudi i da ih ljudi vole. 

Tvoje su pjesme i ljubavnog, ali i socijalnog karaktera. Da li publiku više privlače ljubavne teme ili socijalna tematika?

Sve to što si nabrojao, ljubavno i socijalno, sve to pripada životu. Sve je to život i sve kreće iz nekakvog intimnog svijeta koji ide ka onom univerzalnom. Tako da mislim da je to jedan od razloga zbog kojeg ljudi prihvataju te pjesme.

Svirajući po republikama bivše države, imaš li osjećaj postojanja tih nekih granica među ljudima?

Kako je Arsen govorio - jezik jedina domovina, a jezik je isti i u Bosni, i u Srbiji, i u Hrvatskoj. Makedonci ga razumiju. Razumiju ga ljudi i vani koji su u dijaspori. To je jedini način da se jezik održava, a na taj način i kulturni prostor koji nije rascijepljen i koji nisu uspjeli da razvale. 

Znači li to da ono jedino što nas spaja jeste zapravo kultura? Državne politike nas očigledno zavađaju, pa umjetnici i muzičari dođu kao neko ko jedini može da spoji sve ono razdvojeno i, kako ti kažeš, razvaljeno?

Pa nismo samo kulturno ujedinjeni. Ujedinjeni smo mi i ekonomski i na razne druge načine, ali politika je ta koja sve želi da predstavi kao neko razjedinjenje. Ima još ljudi koji ne misle kao nacionalisti i kao ovi koji su danas na političkoj sceni.

Da li je možda kontroverzna činjenica da imamo mnogo ljudi koji vole zajedničku kulturu, muziku i sve to što nas spaja, a s druge strane golemi broj ljudi bira političare koji žele da nas razjedine?

Pa znaš šta ću ti reći, ko kaže da isti ti izbori nisu namješteni? Ko nam to može garantovati? Ja a priori ne vjerujem u to da su izbori pošteni i da nisu namješteni. S druge strane, znamo kako je počeo rat i evo već je dvadeset i pet godina od završetka istoga, pa smo mogli zključiti ko sve vrijeme od toga ima koristi, a ko ima štete. Ja mislim da većina ima štetu, sad je samo stvar koliko to procentualno ljudi razumiju, a koliko ne razumiju. Mislim da se ljudi polako osvještavaju, ide sporo, ali dešava se.

 

Ali većina tih osviještenih su zapravo oni koji nakon tog osvještenja uzmu pasoš i bježe što dalje odavde. 

Ima i toga, odliv je svakako vidljiv. Ljudi ne odlaze samo iz ekonomskih razloga, već i zbog poniženja.  Odlaze jer su smoreni dnevnom politkom, ali mislim da ni u svijetu nije puno bolja situacija. Svi negdje odlaze, jer migracije su normalna stvar, uvijek bile kroz istoriju i na svjetskom polju, a ne samo kod nas. Tako da, zapravo, nema tu nekog zaključka, uvijek pokušavamo izvući neki zaključak, a njega nema, jer istorija ima svoje zakone. 

I ti si, može se reći, jedno vrijeme bio emigrant. Morao si raditi i svirati po svakakvim klubovima, prije nego si postao poznat autor.

Pa, dobro, ja nisam bio vani. Bio sam u Hrvatskoj, tačnije u Zagrebu, tri i po godine, tako da se ne može reći da sam bio u nekoj stranoj zemlji.

Ali ipak si osjetio taj neki osjećaj izbjeglištva?

Dobro, gdje god da si, moraš malo više da se potrudiš. Moraš proći neke stvari da bi došao do cilja i da bi ostvario san. Ali to što sam bio u Zagrebu ja nikako ne mislim da sam bio u inostranstvu. To je nekako tu, to je isti jezik, slični su ljudi. Razlika u mentalitetu nije velika, jeste da je ima, ali nije drastična. Ljudi su ljudi. 

Koliko je tebi pomoglo u karijeri to što si svirao po raznim zagrebačkim lokalima?

Svirao sam svugdje i tezga te nekako nauči zanatu. Kao mlad je dobro da prođeš tu neku tezgarošku fazu, naučiš kako ljudi reaguju na razne stvari i izučiš zanat. Ja sam se ipak držao svog rukopisa. Nisam otišao u tezgu i ostao u tome.  

 

 

Rado si slušan i viđen u Banjaluci. Skoro svake godine nastupaš u ovom gradu, osjećaš li ovdje boljitak u bilo čemu?

Dobro, skoro da smo svake godine tu, ali nije to baš toliko često, obzirom da smo ipak iz iste države. Ja u  Banjaluci imam svoju publiku kao i svugdje. Ta se publika pomalo možda i širi kako dolaze nove generacije. Publika je dobra, grad Banjaluku volim i uvijek sam volio, i, mislim, sve je to nekako prirodno. 

Jesi li imao nekad priliku da malo bolje upoznaš Banjaluku?

Imao sam priliku i da se duže zadržim i boravim tu, jer imao sam nekih prijateljskih veza, pa sam često dolazio i boravio u Banjaluci. Imam tu dosta raje i kolega i sa njima se  viđam i u Banjaluci, i u Sarajevu, i bilo gdje u regionu, pa čak i vani. Tako da mi Banjaluka nije stran grad, to nikako ne. 

Koliko si upoznat s ovdašnjom scenom? Ovdje smo malo zatrpani tim kaverom.

Pa kaver scena je prisutna svugdje i mi u Bosni, zapravo, i nemamo nešto puno autora, jer malo ko se bavi autorskom muzikom. Jedno vrijeme družio sam se s ekipom iz Sopota, koji su super. Meni se sviđalo to što su radili i žao mi je što ih nema. Ima tu i Vanja The Frog koja je jako talentovana. Sa njom sam čak trebao nešto i snimiti, ali nažalost do toga nije došlo. Ipak, vidim da djevojka radi odlične stvari. 

Izgleda da je jako teško izdržati na sceni. Novi bendovi ne traju duže od par godina, zablistaju na tren, ali se brzo i ugase.

Treba biti uporan i treba imati stvarni motiv bavljenja muzikom. Nije to baš u fazonu – 'Daj da probam, pa ako ne ide, daj da odjebem to!' Mislim, ako si zbog tog počeo, onda je najbolje da nisi ni kretao. Upornost i strpljenje su glavno oružje u ovom poslu. 

Šta je tvoj motiv?

Dugo se bavim ovim poslom, a motiv mi nikad nisu bili ni slava ni lova. Mene je uvijek zanimala muzika i pisana riječ. Htio sam pisati i stvarati muziku, snimati i svirati ljudima onu muziku i pjesme za koje mislim da mene prije svega oplemenjuju, a onda i sve ostale. Ako se od toga može živjeti, a ja hvala bogu mogu živjet od toga, onda je dobro. Nisam bogat, nisam ni siromašan, živim od toga normalno. Ne stidim se toga što radim, uspravne sam kičme, nisam se prodao.

Da li si ikada imao ponuda od neke političke partije da sviraš za njih ili im snimiš muziku za neki spot?

Bilo je nekih indirektnih ponuda, ali pošto ja nisam nagodan lik za takve pregovore, od toga nije bilo ništa. Ja ono što pjevam i na čemu insistiram je zajedništvo što bi trebala da bude ljevičarska priča. Ali i ako bi htjeli da me angažiraju nekakvi ljevičari, tu se radi o salonskim ljevičarima, koji nisu iskreni. Svi, zapravo, žele samo da se domognu vlasti  i to im je zajednički imenitelj. 

Pa, u definici političkih stranaka je da se radi o skupini ljudi kojima je zajednički interes da se dokopaju vlasti, to nije ništa čudno.

Nije čudno, ali je čudno da nešto propagiraš što je kontra od tih nacionalističkih stranaka, a onda nakon svega koaliraš sa istima da bi bio na vlasti. To se zove nedosljednost. Normalan čovjek se ne može sa tim pomiriti. Ako bi se pomirili sa tim, onda nam ne treba ništa, ili da legnemo svi pod zemlju ili da se svi iselimo, u tome je poenta. Ne smijemo dozvoliti da nam zajednička muka postane dosadna tema. 

Najbolje se, izgleda, i razumiju ljudi koji su na vlasti na tim "neprijateljskim" stranama. Oni i koriste ljudsku nesreću da bi se održali na vlasti.

Od početka sukoba, to je njihov koncept. Na vlasti su, zapravo, non-stop isti ljudi, ili njihovi nasljednici. To je očigledno, a narod mora da počne da misli svojom glavom, mora se osvijestiti i mora početi misliti na pravi način. Očigledno je pošto smo mi mlada država da je potrebno neko vrijeme za to i da se to neće desiti ovim generacijama i da ćemo se riješiti ovih tek kad isti biološki izumru. Ipak, to nije razlog da svi utihnemo i da bilo kakav otpor prestane.

 

 

Može li umjetnost promijeniti svijet?

Umjetnost ne može da mijenja svijet, ali ga može oplemeniti. Ima mnogo moćnijih stvari koje mogu promijeniti svijet, ali mišljenja sam da je svijest ona koja mijenja svijet. Umjetnost tu može pomoći u podizanju te svijesti i može značajno uraditi na tome, ali opet je sve do ljudi i naroda. Narod mora misliti svojom glavom. Slobodu mu niko neće donijeti i za nju se mora sam izboriti. Ona se ne naručuje i ne dobija se na tacni. Ne možeš je kupiti.

Zadnji album Štuka se zove Topla voda. Kakvu simboliku nosi taj naziv?

Topla voda je New age koncept o slobodi. Govori se stalno kako moramo misliti pozitivno, jer ako imaš pozitivne misli onda pozitivno zračiš i samim tim i život ti je pozitivan. Međutim, to je jedna površna New age filozofija, koja ti zapravo govori o slobodi kao toploj vodi. Kao o nečem što možeš imati uvijek, kad god hoćeš, samo je stvar do tebe da li je želiš. Opet kažem, za osvajanje slobode treba borba, a da bi došlo do te borbe i realizacije, potrebna je sama svijest o tome. Čovjek se mora osvijestiti. Mora shvatiti da ovaj ovozemaljski život koji mi živimo nije realan život i da je realno ono za čime duša teži. Jer tijelo je samo mašina, to jest ljuštura. Kada vidiš tijelo čovjeka kad umre, zaključiš da tu više niko ne stanuje. 

Ti, zapravo, vjeruješ u taj neki duhovni svijet?

Vjerujem u snagu duše. Vjerujem u moć duše. Vjerujem da čovjek dizanjem svog duha i svoje svijesti može promijeniti stvari. Da može iskoristiti to tijelo, odnosno tu mašinu, to oruđe, da promijeni stvari i da živi bolje. Jedna od takvih borbi je i pobuna. Mislim da zatvaranje u mikro-svjetove ne može donijeti puno dobroga i da je to život u žabokrečini. 

 

Razgovarao Ernest Bučinski