<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Diskriminacija žena, samo zato što su majke ili to potencijalno mogu postati, i dalje se dešava

BUKA INTERVJU

Preduzimanje ozbiljnih koraka za zaštitu materinstva, porodice i žena uopšte, ispit je zrelosti za jedno društvo i odgovor na pitanje da li to društvo štiti djecu, majke, porodice ili se stavlja u službu biznisa, profita i kapitala.

27. januar 2016, 12:00

Helsinški odbor za ljudska prava u RS pokrenuo je projekat “Zaštita trudnica i porodilja od diskriminacije“. Sa Aleksandrom Letić iz Helsinškog odbora  za ljudska prava u RS za BUKU razgovaramo o ovom projektu i njegovim ciljevima, problemima trudnica i porodilja kod nas i na koji način se ti problemi mogu riješiti.

Aleksandra, Helsinški odbor za ljudska prava u RS pokrenuo je projekat “Zaštita trudnica i porodilja od diskriminacije“. Možeš li nam reći nešto više o samom projektu i njegovim ciljevima?

Projekat “Zaštita trudnica i porodilja od diskriminacije“ realizuje se u okviru drugog ciklusa grantova Koalicije civilnog društva u borbi protiv diskriminacije - Jednakost za sve. Ovaj program je omogućen zahvaljujući podršci američkog naroda kroz United States Agency for International Development (USAID). Opšti cilj projekta je da doprinese unapređenju sistema zaštite od diskriminacije, sa posebnim osvrtom na trudnice i porodilje u Republici Srpskoj. Kroz projekat ćemo nastojati da uspostavimo saradnju između svih relevantnih aktera na lokalnom nivou u četiri regije u RS kroz definisanje i realizaciju mjera zaštite trudnica i  porodilja, izgradnju kapaciteta nadležnih institucija za sprovođenje tih mjera, te osiguravanja podrške javnosti i poslovne zajednice za aktivnosti koje su usmjerene na zaštitu ove grupacije u društvu, koja je posebno osjetljiva na diskriminaciju.


Foto: Aleksandra Letić, privatna arhiva

Projekat će se provoditi u Bijeljini, Banjaluci, Istočnom Sarajevu i Trebinju. Koliko je važno uvezati regije da se zajedničkim snagama krene u borbu za bolji položaj trudnica i porodilja?

Mi smo smatrali da je regionalno uvezivanje važno, kako bi se što sveobuhvatnije, ali i efikasnije počeo rješavati ovaj problem, koji je dugo vremena bio tabuiziran. Svi smo svjesni da je diskriminacija žene na osnovu njene reproduktivne funkcije prisutna, ali se o tome javno malo govorilo. Ovaj problem prosto nije lokalnog karakatera, on nije specifičan za jednu manju društvenu zajednicu, nego je opšti društveni problem, koji prelazi granice lokalnog, regionalnog, entitetskog. Puno priče je uvijek bilo o programima suzbijanja pojave tzv. Bijele kuge, o podsticajima za porodice, ohrabrivanju mladih bračnih parova da stvaraju porodicu itd, ali je sva ta priča na koncu ostala bez ozbiljnih koraka na terenu. Diskriminacija žena, samo zato što su majke ili to potencijalno mogu postati se i dalje dešava, sankcija za one koji diskriminiraju skoro da i nema, a javne osude ovakvog diskriminatorskog odnosa izostaju. Kakvo je to sigurno okruženje za stvaranje porodice? Preduzimanje ozbiljnih koraka za zaštitu materinstva, porodice i žena uopšte, ispit je zrelosti za jedno društvo i odgovor na pitanje da li to društvo štiti djecu, majke, porodice ili se stavlja u službu biznisa, profita i kapitala.  

Često se spominju problemi dobijanja otkaza kada je žena trudna ili na porodiljskom odsustvu. Kako se sa ovim problem suočiti? Koji su još problemi ove populacije, a na koje je važno kontinuirano ukazivati?

Taj problem jeste vrlo često prisutan. No, treba napomenuti da u RS postoji zakonski okvir koji reguliše ovu oblast, kao i mehanizmi da se u slučaju dobijanja otkaza za vrijeme trudnoće ili porodiljskog odsustva mogu pokrenuti radnje koje će takvo ponašanja sankcionisati. Naravno, u idealnom slučaju. Vrlo rijetko će bilo koji poslodavac, a sad prvenstveno govorim o privatnom sektoru, tj. o sektoru koji je fokusiran na profit, navesti da je osoba dobila otkaz zbog nastale trudnoće ili zbog odustva nakon porođaja. To nije zakonito, kao prvo, a i loša je reklama, kao drugo. No, tu se onda pronalaze perfidni načini da žena ostane bez zaposlenja, čak do te mjere da se primora da sama da otkaz. Ipak, mora se napomenuti da one najozbiljnije diskriminatorske radnje prema trudnicama i porodiljama možda nisu one koje su najuočljivije, kao što je slučaj otkaza, nego su skrivene, perfidne. Mnoge zaposlene porodilje, ovdje opet moram napomenuti da se to pretežno ne odnosi na žene zaposlene u javnom sektoru, primorane su vratiti se na posao prije isteka porodiljskog odsustva od 12 mjeseci, vraćati dio ili čak cio iznos mjesečne plate poslodavcu dok traje porodiljsko odsustvo, itd. Takve radnje se pretežno dešavaju iza zatvorenih vrata i njih je vrlo teško dokazati, a da ne govorimo da se žrtve rijetko odluče o tome pričati, s obzirom da ne žele uzgubiti posao.

Takođe, ne treba zanemariti i prisustvo diskriminacije prije samo zasnivanja radnog odnosa. Pitanja o bračnom stanju potencijalne uposlenice, njenim namjerama za stvaranje porodice i slična pitanja su strogo zabranjena, ali se redovno nalaze na spisku pitanja tokom razgovora za posao. Mi više i ne reagujemo na njih, prihvatili smo ih, nažalost, kao normalna. Nisam čula da je nekom muškarcu postavljeno pitanje da li ima u planu postati otac u narednim mjesecima ili godina, tako da je sasvim jasno zašto se to pitanje postavlja ženama. Inspektori za rad u svim ovim slučajevima moraju rigoroznije vršiti provjere, ohrabrivati žene da prijavljuju sve ono što smatraju da je neprimjereno u radnom odnosu ili tokom zasnivanja istog. Detabuizacija i sankcionisanje diskriminatorskog ponašanja je ključ.       

Nedavno su u Banjaluci mirnim protestom trudnice i majke ukazale na nepovoljan položaj u kojem se nalaze. Nije čest slučaj da ove grupe protestuju. Šta to govori o društvu u kojem živimo?

Kad vam trudnice i majke izađu na ulice da protestuju, onda znate da nešto stvarno ne funkcioniše u društvu. Mi podržavamo zahtjeve koji su izneseni prije nekoliko dana i nadamo se da njihov angažman i zahtjevanje poboljšanja položaja neće ovdje stati nego da će se razvijati u ozbiljne korake i ozbiljne zahtjeve prema onima koji odlučuju na nivou RS-a. Kada ste svjedoci rasipanja novaca od strane institucija i njihovih predstavnika, a istovremeno se smanjuju davanja za majke, trudnice, porodice, djecu ili ostaju na smiješno i uvredljivo niskom nivou, onda je krajnje vrijeme da se reaguje. Meni je samo žao da na ovaj problem na ulicama ukazuju trudnice i majke, a da se tim protestima ne pridruže i šire društvene zajednice. To samo otvara pitanje u kakvom to mi društvu živimo, kao da nas taj problem ne dotiče.  


Foto: Protesti u Banjaluci, BUKA

Koliko se kod nas Zakon o zabrani diskriminacije u BIH, sa posebnim osvrtom na zaštitu trudnica i porodilja, poštuje i na koji način žene mogu bolje iskoristiti zakonska prava?

Vrlo malo, taj Zakon se uopšteno vrlo malo primjenjuje i o njemu se u javnosti jako malo zna. Ja mogu govoriti iz naše prakse i prakse naših kolega i koleginica, da se u slučajevima diskriminacije trudnica i porodilja, ako uopšte dođu do sudova, presude pretežno odnose na kršenje nekih drugih zakona, kao što je Zakon o radu i slično. Zanemarujuće mali broj slučajeva se oslanja na Zakon o zabrani diskriminacije, što je uistinu propust i u nedovoljnom upoznavanju građana sa ovim Zakonom.     

Na koji način se problemi trudnica i porodilja mogu riješiti i koliko je važno uključivanje svih nivoa društva, od lokalnog, republičkog do državnog?

Rješavanje ovog problema u  velikoj mjeri zavisi od saradnje različitih aktera u društvu, od pojave i prijave diskriminacije trudnice ili porodilje, do kažnjavanja onih koji su izvršili diskriminaciju i zbrinjavanja žrtve diskriminacije. Dakle, NVO-i, centri za pružanje besplatne pravne pomoći, centri za socijalni rad, inspektorat za rad, kancelarije ombudsmana za ljudska prava, gender centri, itd. Mora se raditi uvezano, istinski posvećeno i sa iskrenom namjerom da se dugoročno suzbije diskriminacija ove osjetljive grupacije u društvu, ali ne samo onom skrivenom namjerom prešutkivanja ovog problema i skrivanja iza zakonskih odredbi, pravilnika o radu u službi i slično. Ako se stvarno želi stvoriti sigurno i ohrabrujuće okruženje koje poštuje i štiti ženu, majku, trudnicu i porodicu, onda se mora i može naći način, a on sigurno podrazumijeva saradnju na svim nivoima.   

Kod nas, generalno gledano, položaj žena nije na zavidnom nivou, koliko se taj odnos prema ženama odražava na grupu porodilja i trudnica koje su osjetljive u tom periodu?

Žena u BiH je inače vrlo često žrtva rodne diskriminacije, u radnim odnosima, javnom i političkom životu, porodičnim odnosima, a kad na to dodate i činjenicu da i u situacijama kada je posebno osjetljiva, tj. kada očekuje dijete i kada se brine o njemu nakon porođaja, nije dovoljno zaštićena, ni ekonomski, pa čak ni zdravstveno, onda stavrno ne znam zašto nekoga čudi činjenica da je sve manji broj mladih žena koje se odlučuju da rađaju djecu. U ovakvim okolnostima, porodica postaje luksuz, a rađanje djeteta mogućnost ekonomske i društvene izolacije. A mi smo kao društvo očito pristali na to stanje i nečinjenjem odgovorili na jedno krajnje nemoralno, ali i dugoročno opasno pitanje: Posao ili dijete!? 

Razgovarala Maja Isović