Naime, na protestima koje su u protekle dvije sedmice ovi opozicioni političari organizovali zajedno sa koleginicom iz skupštinskih klupa Jelenom Trivić, moglo se primijetiti nešto novo na ovdašnjoj političkoj sceni.
A to je oduševljenost i zanesenost novim političarima, u prvom redu Stanivukovićem i Vukanovićem. Ono što je i te kako bilo zanimljivo gledati jeste taj novi momenat među mlađom populacijom koja se okupila na ovim protestima, gdje se veliki broj njih naguravao samo da bi napravili selfi sa Draškom ili Vukanom.
Naravno, ni stariji nisu stajali po strani. Naprotiv, ljubili su im ruke, grlili ih, razvlačili po parku.
Sve ukazuje na to da ovi političari i te kako uživaju simpatije dijela javnosti, a stručnjaci tvrde da je za to najviše zaslužna njihova populistička politiika, koja u dobrom dijelu živi u virtuelnom svijetu.
Oni koji prate političku situaciju u BiH kažu da su ova dva političara, koji dolaze iz nove generacije, uz pomoć svojih svakodnevnih performansa, čija je vidljivost zahvaljujući društvenim mrežama postala ogromna, prilično razdrmali učmalu scenu.
Tako da, kada uzmemo u obzir njihovu želju za popularnošću, populistički pristup politici, bukadžijske nastupe, performanse i sve to uvežemo sa društvenim mrežama, rezultat su “superstar” političari koji su pokupili simpatije jednog dijela mlađe populacije.
Politička analitičarka Tanja Topić navodi da je oduševljenost Stanivukovićem i Vukanovićem, koja je zavladala među dijelom populacije, rezultat potrebe da se traži autoritativni vođa.
“Matrica je i ovdje, kao u nekim slučajevima ranije, ista, samo su akteri i neki segmenti izmijenjeni. A to je matrica idolopoklonstva, odnosno traženja tih zvijezda među političarima sa kojima se građani identifikuju. To je to autoritativno nasljeđe, gdje mi uvijek tražimo vođu sa kojim ćamo se identifikovati, kojeg ćemo glorifikovati. Mi znamo za tu vrstu euforije koja je vladala oko Milorada Dodika kada su i žene padale u trans, bile zanesene njegovim plavim očima i slično. A sada imamo tu istu identifikaciju, samo sa mladim ljudima, u kojima se traži taj objekat obožavanja. I ta matrica nije ništa novo, ona je nešto što nas prati kroz decenije. To je jednostavno taj stil ili posljedica naše političke kulture”, kaže Topić.
Ona navodi da su Stanivuković i Vukanović opozicioni političari današnjice koji koriste svaki trenutak za promociju, pri čemu ne mare mnogo za poruke koje plasiraju.
“Oni su proizvod ovog vremena, odnosno proizvod tempa života koji je premješten u virtuelnu sferu. Tu vam svaka poruka bude u upotrebi, u zavisnosti od broja lajkova, veoma kratko i za nekoliko sati nju smjenjuje brzinom munje neka druga poruka. Uslijed toga, niko nema vremena u tom smjenjivanju da vodi računa o dugotrajnosti poruke koja se vrlo brzo zaboravlja, što su oni veoma vješto ukapirali. Njih dvojica su shvatili na koji način funkcioniše ta nova politička generacija i kako funkcionišu ti novi naraštaji. Tako da, mlađa generacija je ta koja se vrlo lako identifikuje sa Draškom Stanivukovićem i Nebojšom Vukanovićem, koji politiku doživljavaju kao svakodnevni performans”, kaže Topić.
Komunikolog Mladen Bubonjić tvrdi da opozicionari treba da postavljaju pitanja i da kritički rezonuju i dovode u sumnju, ne samo zvaničnu politiku nego i sva društveno-politička dešavanja u bilo kom društvu.
Međutim, navodi on, kada govorimo o nedavnim protestima i opozicionoj trojki, ovo je doslovno "one man show".
“To je samo nastavak onog što je Draško radio pred lokalne izbore i pred opšte izbore, a to je samostalno građenje pozicije i pretvaranje svega u teren za ličnu političku promociju. To nije ništa novo. Ono što je meni privuklo pažnju jeste što se Jelena Trivić uključila u to i mislim da je ona jedina ušla iskrenog srca u ovu priču. Zbog toga bi mogla sagoriti kad shvati kako funkcioniše ovdje politika i da napusti politiku ili da postane kao i sve ostale ajkule koje plivaju ovim našim političkim morem već godinama. A što se tiče Vukanovića, on je negdje na pola, između izgradnje ličnog ugleda kao jednog od najbučnijih opozicionara i iskrenih pobuda”, rekao je Bubonjić za BUKU.
On navodi da je ovaj način političkog nastupanja nešto što smo imali prilike da gledamo među populistima u Evropi i da, posebno se osvrćući na Stanivukovića, i naši političari počinju sve više da upražnjavaju te metode.
“Populizam je trend posljednju deceniju i sve zavisi iz kog spektra on dolazi. Populizam je postao ‘mainstream’ u svjetskoj politici i sad polako dolazi i kod nas u onom obliku u kom je i u svijetu. Ako imate dovoljno sredstava, kao što to ima Stanivuković, ako imate relativo uspješnu kampanju i savjetnike, možete doći do toga da, kao on na prethodnim izborima, imate najveći broj pojedinačnih glasova. Tako da, vjerovatno će se taj populistički model i dalje razvijati”, kaže Bubonjić, objašnjavajući kako ljudi na sve to kod nas reaguju.
“Populizam ima tu zavodljivost, nosi sa sobom primamljivu priču i obećanja na koja ljudi koji nisu dovoljno upućeni lako padaju. Tako su ovdje lako pali i na te Draškove prazne priče, u jednoj mjeri i Vukanove, a kako će se dalje razvijati njihovi nastupi zavisi od toga koliko se oni odluče održavati taj intenzitet svojih poruka, prije svega populističkih. Tako da, s vremena na vrijeme možemo očekivati čupanje nekog asfalta ili ulazak u škole, neko bukanje, ali ne u cilju skretanja pažnje na društvene probleme, već za izgradnju sopstvene pozicije”, kaže Bubonjić.
Ostaje otvoreno pitanje koliko će ovi mladi i veoma aktivni političari uspjeti iskoristiti svoju popularnost koju su za sada gradili na žestokim kritikama vlasti, te da li će uz svakodnevna ukazivanja na probleme, stalne performanse i konstantnu medijsku pažnju koju su usmjerili na sebe, uspjeti zadržati kurs i istrajavati na rješavanju problema o kojima su govorili "juče".
Za sada su novim načinom populističkog djelovanja svakako uspjeli razdrmati, zbuniti, pa čak i unijeti nemir među vladajućim strukturama.
