Sinoć je bilo toliko ironije, sarkazma i metafore nad beogradskim stadionom nekdanjeg imena JNA, da to prevazilazi i najjeftinije reditelje teorija zavjere i zaklete filozofske semiotičare odjednom.
Ulijetanje i lebdenje drona ili za čistunce kvadkoptera nad stadionom ironično bišeg naziva JNA, oslikava sukob dvije realnosti, zapravo pararealnosti i realnosti. Ovdašnji narodi čak ni u huliganstvu nisu isti. Čak im i provokacije ne spavaju u istim vijekovima. Srpska epika, heroika i čojstvo su sinoć dobili takvu šamarčinu od „nižih bića, pekara i buregdžija“ Albanaca, da će je pamtiti kroz dobru polovinu 21. vijeka.
To što je iznad glava 30 000 gledalaca letao tamo- amo dron sa zastavom nekakve „Velike Albanije“ i „Male Srbije“, zapravo je najmanji problem. Ljudima nikako nije jasno da je sama fizička provokacija mlataranja blentavom zastavom gotovo pa efemerna stvar. Svakako da je to bila do sada nečuvena provokacija, ali bukvalno. Svakako da je ona naudila svima i vratila region na izmaglicu 20 vijeka Možete samo zamisliti šta bi bilo da se zaviorila zastava „Velike Srbije „ nad Tiranom...Gastarbajteri albanski i srpski već istjeruju pravdu po ulicama Vijene...Ali dosta sa tim!
Ali ima tu mnogo važnijih stvari.
A, šta je bitnije i važnije?
Pa važnije je što Srbija živi u narativu 19. vijeka sa huliganima 20. vijeka smještena i nagurana u 21. vijek. I dok prosječan srpski huligan gleda kako da unese bengalku na stadion, da kliče „Ubij, ubij Šiptara“, ovaj drugi je već poodavno poslao svoje dijete na MIT koledž u Americi, da radi softvere i aplikacije. Zato je uloga drona očevidna i očekivana. Bilo je pitanje dana kada će on zamijeniti one blesave lasere kojima se igra publika i uletjeti sa provokativnim transparentom na neki stadion. Eto, baš u Beogradu sinoć dođe taj danak.
I dok prosječan Srbin zdušno apaludira ruskim MIG-ovima, gotovo neupotrebljivim kanturinama, dok se poziva na slavne bitke Velikog rata i Kosovski mit, svijet živi odavno svoj „ekonomski rat svjetova“, bavi se elektronskim i elektroničkim ometanjem, hakovanjem, bespilotnim letjelicama i nanotehnologijama. Zato ne čudi što srpski specijalci vare šahtove po Beogradu u svrhu „čuvanja i obezbjeđenja Putina“, dok im svake sekunde dron od hiljadu evra može iperitom ili kakvim ozbiljnijim biološkim oružjem uništiti čitav grad.
Dok cijeli zapadni svijet ima uređenu i demokratsku državu, sa minimalnim odstupanjima i standardima, u Srbiji u živom prenosu navijač naziva premijera „pederom“, dobija tihe ovacije na društvenim mrežama čitave zemlje i postaje heroj. Samo par minuta poslije, policija-vlasništvo tog i takvog premijera, u silnoj zbunjenosti nad droniranjem stadionskim, hapsi brata albanskog premijera, koji je izmaštano upravljao dronom.
'Ajde, što je to urađeno ubudale i rendom. Nego, neko tom nesrećnom Vučiću onda dojavljuje kako je taj „dečko“ američki državljanin i da je došao po pozivu kancelarije EU na utakmicu, i to u VIP ložu. Kako li je tom premijeru u toj državi sa tom policijom? Kakvo li je njegovo jutro dok pušta američkog državljanina, koji koristi priliku da lupi verbalnu šamaračinu Srbiji broj 345, rekavši kako mu ništa ne mogu!?
Pa, tom premijeru i nije tako loše. Jer sa narodom koji, velim, živi na relaciji Kosovski mit-Kajmakčalan u vremenu, i gotovo pa nigdje u prostoru, može se manipulisati kako ko hoće. A premijer i hoće i može. I on će, siguran sam, objasniti narodu zašto je dobro da se organizuje vojna parada najsličnija sjevernokorejskoj, da se gasi kultni „Utisak nedjelje“, dok mu po zemlji svako dijete može dronom raditi šta hoće. Bukvalno.
I da se razumijemo, nije to samo i jedino stvar Srbije. Nije to isključivo „ljepota“ Albanije sa željenim joj dominionima. To je redefinisana tačka balkanskog postojanja.
Ovdje ljudi samo na kalendaru vide da je 2014. godina. Ovdje učeni ljudi znaju sve o indijskim mogulima, Sun Cuovom umijeću ratovanja, a ne znaju poslati mail i skenirati dokument. Ovdje ljudi nemaju sve zube u glavi, ali imaju mobitel od 1000 maraka, za koji se čudom čude, i lijevom i desnom krste, kad spoznaju da je to potencijalni džojstik za gore navedeni dron. Ovdje u ovoj balkanskoj opetovanoj dolini mrmota, ljudi gledaju kako im prastari nasipi pucaju, kako im začepljeni odvodni kanali pišaju i kuće plave. Ovdje ljudi promatraju nebo, pomole se Bogu, pa siju nešto. Ovdje je mir tek incident između dva klanja i ratovanja.
Samo i jedino ovdje kvaziistoričari i nacionalistički pisci-teoretičari bivaju nagrađeni kako Mikelanđelo nikada nije, a biolozi, fizičari, hemičari i matematičari bježe iz ove vukojebine glavom bez obzira. Oni koji ostanu možda, rijetko, ali možda i naprave nešto.
Eto tako naprave i taj famozni kvadkopter, taj dron. Dron kojim se može uraditi beskonačno mnogo dobrih stvari. Mogu se mapirati stari putevi, otkrivati nove pećine, vododerine. Pukotine i naprsnuća u gore narečenim branama i nepristupačnim mjestima. Mogu se ljudi spašavati, zaboga! Umjesto svega toga, najjače partije plate nešto siće gikovima da im odrade droniranje kamerama u svrhu predizbornih spotova. Džaba je, a izgleda efektno. Lijepa domovina, nedirnuta priroda i tako to.
I, eto, tu smo mi...Čak i tehnologijama 21. vijeka svjedočimo u negativnom svjetlu. Prosječan, velim, srpski huligan može se samo češati po ćiverici i biti ljubomoran na kolegu iz Tirane što se on prvi nije sjetio ove psine. Ništa više i ništa manje od toga.
Za utakmice ćemo mi lako. Istina bog, bez zelenog terena ne bi bilo uvertire u naše „nesporazume“, kako im od milja tepaju raznorazni nostalgičari. Šta je sa plebsom ubogim?
I živjeće ovi narodi tako u centru svijeta, a izopšteni iz svijeta, sa svojim jadnim kricima „ubij“, „zakolji“, „uništi“, „spali“ „siluj“...Živjeće u ovom mračnom oboru, dok će nas nadlijetati dronovi svih boja, funkcija i oblika. Jer mi smo odavno kontaminirani tolikim zlom i frustracijom da za ljudske posjete nismo. Možda navrati komšija Putin, čisto da vidi kako su mu južne, nikom potrebne gubernije.
Dronove, dronove nam dajte, odavno za ljude nismo.
