Juče objavljeni video uklanjanja zapaljenih svijeća i položenog cvijeća na mjestu gdje je pronađeno tijelo Davida Dragičevića, pokazuje namjeru vlasti da se David trajno izbriše iz sjećanja Banjalučana. I ma koliko se trudili da objasne kako se radi o neadekvatnoj lokaciji za postavljanje memorabilija, niko ozbiljan ne može da povjeruje da je vlast toliko revnosna da maltene u istom danu eliminiše, bukvalno, tri svijeće i buket cvijeća. Zanemarimo sve nehumane aspekte ovog čina, pa postavimo pitanje koliko se uopšte isplati dovoziti kamion "Čistoće" zarad jednog buketa hrizantema?
"Pravda za Davida" i protesti nakon smrti Davida Dragičevića, jedini su autentični izraz bunta u ovoj zemlji unazad nekoliko godina. Paradoksalno, to nisu bili protesti protiv sistema, već protesti za to da sistem profunkcioniše. Ovi protesti, ma koliko bili "verbalno žestoki" i "bezbjednosno rizični", u suštini predstavljali su borbu za to da svi segmenti u istrazi ubistva jednog mladića, od policije do tužilaštva, počnu raditi svoj posao. Bio je to protestni izraz, ne protiv Milorada Dodika, Željke Cvijanović ili Dragana Lukača, već poklič očaja i želje da se riješi jedno ubistvo. Samo to. Godina 2018. ostaće upamćena po 300 dana protesta, ali i po nasilnom decembarskom gušenju istih. Uklanjanje demonstranata jedno je (vjerovatno i jedino) od Dodikovih predizbornih obećanja stopostotno ispunjenih. Sjetimo se da je Davoru Dragičeviću na jednom od predizbornih skupova u septembru kazao da ga "tamo (na Trgu Krajine op. aut.) više neće biti".
Protesti za rasvjetljavanje slučaja ubistva Davida Dragičevića zaista su jedinstveni primjer istrajnosti i iskrenosti, jedinstveni u tome što se radi o emotivnom događaju koji uključuje smrt mlade osobe i roditelje u potrazi za istinom. Ni 600 dana nakon prvog okupljanja u Banjaluci, ne zna se ništa o istrazi ubistva, ali se sudi majci zbog minornih prekršajnih prijava. Početkom decembra, sudiće se i pripadnicima "Pravde za Davida" jer su također učestvovali u prekršajnim događajima. Ponavljamo još jednom - pomaka u istrazi ubistva nema, ali se sudi MAJCI i LJUDIMA koji su stajali na Trgu Krajine. Svakodnevno se uklanjaju svijeće i cvijeće sa mjesta gdje je pronađen mladić sa dredovima u kosi.
U takvom ozračju, da li je iluzorno očekivati da se ispolji bilo kakav vid bunta ili protesta? Kada i sjećanje na mrtvo dijete smeta?
Prošla godina bila je godina protesta protiv visokih cijena goriva i usvajanja novog zakona o akcizama. Epilog - Zakon je usvojen, pare se nastavljaju trošiti potpuno netransparentno, a čovjek koji je pokrenuo proteste odselio je odavde.
Jedini grad u kojem nije bilo protesta protiv visokih cijena goriva bio je Mostar, grad u kojem od 2008. godine nije bilo lokalnih izbora. Pametnom dosta.
Dva ili tri mitinga na koji su pozvali predstavnici opozicije u Republici Srpskoj u ovoj godini nisu imali željeni efekat. jer je i sama opozicija poprilično lutala, bez fokusa, mijenjale su se teme iz mjeseca u mjesec, pa nije ni bilo autentičnog izraza nezadovoljstva.
Da li je moguće očekivati da se narod u BiH pobuni zbog bilo čega? Trenutno se u svijetu protestuje u Hong Kongu, Libanu, Čileu, protestovalo se u Pragu, protestuje se u Barseloni, Parizu, Argentini, Beogradu. Na ulicama ovih gradova, iz različitih povoda, na ulice izlaze milioni ljudi.
Na ulice gradova BiH više ne izlazi niko. Niko se ne buni zbog najskuplje putarine na svijetu, niko se ne buni što nema vlasti u BiH preko godinu dana, niko se ne buni zbog toga što ne znamo na kojim su fakultetima diplomirali ljudi koje mi plaćamo, niko se ne buni zbog činjenice da je žena koja je snimila krivično djelo i sama krivično gonjena? Na nepravičnu deložaciju porodice Popović došlo je svega desetak građana. Snimci odvođenja stare žene iz njenog stana uznemirile su javnost. I, naravno, ništa.
Više je razloga za to što ljudi ne izlaze na ulice, tvrde naši sagovornici.
"Prvi i osnovni je to što ljudi izlaz iz pakla u kojem žive vide preko granice, vodeći se logikom da je u ovoj zemlji gotovo nemoguće nešto promijeniti, pa zašto onda rizikovati i pokušavati? Drugi razlog što smo uopšte imali veoma ozbiljan i jak bunt tokom prošle godine je što smo imali jedan veoma emotivan događaj, odnosno ubistvo djeteta, a paralelno s tim roditelje koji svom snagom pokušavaju da dođu do istine. Na to je rijetko ko ostao imun, ali je isto tako teško vjerovati da se te okolnosti mogu na sličan način ponoviti", rekli su nam u organizaciji Restart Srpska, čiji članovi su i sami učestvovali na nekim od spomenutih protesta.
Oni dalje navode da se odlaskom ljudi smanjuje kritična masa koja uopšte može izaći na ulicu.
"Četvrti, ali ne manje bitan razlog, jeste što se ljudima sa potpunim pravom čini da nikome ko se javno eksponira ne mogu da vjeruju, a pogotovo ne političarima. Smatraju da će biti izigrani kao svaki put do sada. U svemu tome ulogu ima i jaka represija koju vlast vrši nad svakim ko izrazi drugačije mišljenje i stav od njihovog, tako da je i strah jedan od značajnih faktora", kažu nam iz Restarta.
Novinar iz Banjaluke Vladimir Šušak svakodnevno je pratio okupljanja grupe "Pravda za Davida" ali i opozicione proteste u Banjaluci ove godine.
Na pitanje zašto nema autentičnog bunta u ovoj zemlji kaže kako smo u ovom trenutku u situaciji da nema ko da se buni, da ne postoji dovoljna kritična masa ljudi koji postavljaju pitanja, koji žele da žive bolje, kojima smeta nepravda, kojima smeta nešto što je na štetu cjelokupnog društva.
"Nema ko da digne glas, a znamo da za svaki bunt i svaku želju za pobunom, treba masovnost. Dakle, tu masovnost, u ovom trenutku, ja ne vidim. Sa druge strane, druga poluga jeste šira društvena podrška, prije svega tu mislim na medijsku podršku. Odgovornost za nepostojanje bilo kakvog bunta je dijelom i na onim medijima koji su pristali da budu portparoli političkih elita i da izvještavaju po političkom zadatku", rekao je Šušak za BUKU.
On tvrdi da su protesti "Pravde za Davida" i građana okupljenih oko tog slučaja proizveli strah kod predstavnika sistema, iz kojeg je proizašla represija protiv te grupe i svakog ko podržava njihovu i borbu roditelja ubijenog Davida.
"To je samo proizvod straha sistema, koji se na taj način štiti od svakog drugog vida bunta, time što guši svako djelovanje grupe 'Pravda za Davida'", dodaje Šušak
Na drugu stranu, kada je riječ o održanim opozicionim protestima u Banjaluci, naš sagovornik ističe da oni nisu doživjeli pretjerani odjek u javnosti zbog činjenice da je opozicija u mnogo slučajeva kalkulisala sa protestima, nije u njih iskreno ušla.
"Išlo se sa kratkoročnom namjerom i sa kratkoročnim ciljevima, koji nisu doveli do nekog omasovljavanja protesta. Te proteste je opozicija davno trebala organizovati i omasoviti, kada je za to bilo vrijeme. Jednostavno, danas je sve manje ljudi koji bi im se pridružili. Ljudi svakodnevno odlaze. Onih koji bi se suočili sa nepravdom u vidu nekog protesta je sve manje. Opet ponavljam, ljudi se plaše represije sistema koju su doživjeli članovi neformalne grupe "Pravda za Davida", tako da je to sad mnogo teže nego ranije, a ranije je bilo mnogo figa u džepovima opozicije koji su kalkulisali sa protestima i sa ciljevima istih", kaže za BUKU Vladimir Šušak.
Sociolozi tvrde - stanje je beznadežno.
"Mislim da nema nikave šanse za ispoljavanjem nezadovoljstva kroz ozbiljnije proteste. Političke elite su pacifikovale većinu naroda u svim delovima Bosne i Hercegovine, a posebno se to odnosi na Republiku Srpsku, to je potpuna 'fejs tu fejs' pacifikacija, dakle svakog građanina, i samo povremeno neki razlog za bunt koji je egzistencijalnog karaktera ili neke potpune ugroženosti, kao što je gubitak života ili tome slično. Neki socijalni bunt za socijalnu pravdu, za bolje uslove života, bolji standard je prosto nemoguć, jer to predstavlja veliku opasnost za centre moći, za političke strukture. Povremeno se to može javiti, ali to će biti ugušeno, razvodnjeno, proglašeno za neprijateljski ili remetilački faktor. Prosto više ne verujem u to", kaže za BUKU banjalučki sociolog Ivan Šijaković.
Šijaković kaže da se moramo pomiriti sa situacijom koja nam je nametnuta barem narednih desetak godina, a ako Evropska unija i dalje bude pokazivala nebrigu prema nama, onda i narednih petnaest godina ili još više.
Sve dok se u potpunosti ne isprazni teren i dok se ne svedemo na brojku koju UN predviđa, a to je da će BiH imati oko milion stanovnika 2050. godine, kada se svi budemo znali, što bi se reklo, u glavu.
