<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Džon Timoti Bajford: Hvala, ne vjerujem u Boga!

Legende

To možda znači da sam egoističan, da se suviše bavim sobom. Ali mislim da je svako na ovom svetu dužan da se bavi sobom i da je apsolutno odgovoran za sebe. Ako hrišćanstvo zahteva da „volite bližnjeg svog kao samog sebe“, to znači da sebe morate najviše da volite, zar ne?

05. septembar 2013, 12:00

Najbolje srpske dečje serije napravio je Englez. To svi znamo, ali nije na odmet ponavljati to u nedogled. Timoti Džon Bajford. Mada, on se iza sebe ne osvrće. I to se vidi. OK, znamo šta je genetika, ali godinu pre sedamdesete bez ijedne bore... Odakle mu toliki mir sa samim sobom, otkuda mentalna snaga koja se oseća dok razgovaramo ?



– To možda znači da sam egoističan, da se suviše bavim sobom. Ali mislim da je svako na ovom svetu dužan da se bavi sobom i da je apsolutno odgovoran za sebe. Ako hrišćanstvo zahteva da „volite bližnjeg svog kao samog sebe“, to znači da sebe morate najviše da volite, zar ne? Nisam hrišćanin, ali smatram da je ovaj zahtev sasvim dobar i pridržavam ga se. Nikada ne gledam unazad. Ne razmišljam da li je trebalo nešto da uradim drugačije, ili da bih voleo da sada imam 30 godina. Ne, ne, nikada tako ne razmišljam. Nemam nikakvu želju da ponovo budem mlad jer sve što sam doživeo je u meni. Ceo moj život je u meni, nisam ništa izgubio, zaboravio. Imam više energije nego momak od 15 ili 20 godina. Bolestan sam, imam rak. To je bolest koja ne može da se izleči, ali može da se drži pod kontrolom. U ovo doba prošle godine sam imao kolaps, ali sada mi je bolje, i do sledećeg kolapsa ja živim normalno. Verovatno ću kraće živeti nego da nemam rak, ali to samo znači da svaki moj dan vredi kao dva. Da li moja snaga znači da sam povređivao ljude oko sebe? Verovatno jesam. 

Jug Engleske, Salsberi, Sendl farma, 1941, prva godina rata. Otac Frederik, majka Elinor, sestre En i Sara i brat Sajmon. Tako je sve počelo.



– Imao sam sreću da moji roditelji nisu imali klasičan posao, već su radili na farmi na kojoj smo svi bili. Kada nismo bili u školi, onda smo svi bili zajedno, svaki obrok je bio zajednički. Moja majka je pomagala ocu na farmi. Od nje sam se naučio disciplini, ona je bila vrlo organizovana osoba. Ali to je i u mojoj prirodi, jer moje sestre nisu kao ja. Ja sam najstariji. Moja dve godine mlađa sestra En bila je medicinska sestra, napravila je pauzu kada je dobila decu, ali je posle nastavila i bila vrlo uspešna u poslu. Kasnije je dobila tumor na mozgu i umrla je. Druga sestra je studirala poljoprivredu i mislila da se vrati na očevu farmu kada to završi. Međutim, otac je bio veoma staromodan, bavio se farmom još od dvadesetih godina i nije hteo inovacije. Sestra nije mogla to da izdrži pa je predavala poljoprivredu na fakultetu. Brat Sajmon je želeo, kao i ja, pozorište, i želeo je da ide na akademiju. Međutim, javila mu se griža savesti što niko nije hteo da ostane na farmi, i on je ostavio karijeru i vratio se na farmu. Ne zato što je želeo, već zato što je mislio da neko mora da ostane na zemlji i brine o njoj. Nije mu baš išlo i zato nije bio zadovoljan svojim životom. Ipak, imao je sreću da se oženi bogatom ženom, pa su uprkos neuspehu na farmi dobro živeli. Ali nije zadovoljan jer vidi da smo svi ostali radili ono što smo hteli, jedino on nije.





Ne praštam bratu 


Predrasude o hladnim Englezima su ipak samo predrasude. Jedino Timoti drži do reči, naročito ako ih je njegov otac izgovorio u svojim poslednjim danima. Zato je ljut.
– Bio sam nedavno u Londonu i došla je moja sestra da me vidi. Otišao sam tamo jer sam postao deda, moj sin iz prvog braka, Džastin, dobio je ćerku. Imali smo porodičnu žurku u restoranu. Brata nisam otišao da vidim. Od kada je moj otac umro, nisam baš u dobrim odnosima s njim. Nije ispoštovao želju mog oca da ga ne sahrani na opštinskom groblju i pored crkve. Moj otac nikada nije išao u crkvu. Želeo je da bude sahranjen na svom omiljenom polju, na porodičnom imanju. I on to nije uradio, nego su urnu sa pepelom stavili na policu, malo pepela su stavili na majčin grob. Mislim da to nije pošteno. Ako je neko imao poslednju želju, onda je treba ispuniti. Rekao sam im šta mislim, oni su rekli – bolje da se ne svađamo. Smešno je da onaj ko je hteo da poštuje njegovu želju ne sme da se svađa sa onima koji je nisu poštovali. Još sam kriv što se ljutim. Zato više nisam u bliskim odnosima sa bratom. Samo sam jednom išao na farmu od kada mi je otac umro. Uopšte nisam ni hteo, ali me je sin nagovorio da odemo. Nije mi prijalo i više nikada neću otići, do kraja života. Da li bolujem od melanholije? Ne, apsolutno ne. Kuća bez ljudi, to je potpuno drugo mesto. Od kada je moja majka umrla 1993, to mesto uopšte nije isto. To više nije moja kuća, to je sada neka zgrada. Nema duše. Više nemam nikakav osećaj. Roditelje držim u sebi. Odem u crkvu, pošto je moja majka bila pobožna, da zapalim sveću za nju. Tada se osećam mnogo bliže njoj nego tamo na farmi. Njene kosti su tamo, ali ona je ovde bliža meni. Kosti su ništa.




Hvala, ne verujem



– Ne verujem u Boga. Verujem da sam sto odsto samo ja odgovoran za sebe. Znam da ne mogu da se oslonim ni na koga. Naročito ne mogu da zamislim da će mi pomoći Bog ili nešto slično. Ja sam dužan sam sebi i sve odluke su moje. Ne mogu da molim Boga da mi pomogne. Sve moraš sam da uradiš. To je valjda egzistencijalizam. Naravno, nikada nikome ko ide u crkvu ne bih rekao – to je glupost, nemoj to da radiš. Zahvalan sam hrišćanstvu na svoj umetnosti koju je iznedrila i inspirisala za dve hiljade godina postojanja, na muzici koju je dala, na arhitekturi. Slike koje volim su sve inspirisane hrišćanstvom. Hrišćanstvo je oplemenilo i obogatilo ovaj svet Vrlo sam zahvalan što ljudi veruju, ali ja nisam među njima.

On je mogao da se skloni, ali nije. Iako su i njega devedesete zatekle u Srbiji, nikakvu gorčinu, nikakvu uskraćenost ne nosi u sebi. Da li se ikada pokajao što je ovde ostao? Ne. Vrlo jasno.

– Loše sam živeo kao i vi? Ne, nisam loše živeo. Šta je vama tačno nedostajalao tih 90-ih? Ono, da li ima hleba ili da li ima ulja, to nije bitno. Niste putovali? Nisam izašao iz Engleske dok nisam napunio 27 godina. 

– Pa i posle toga sam malo putovao. Ovde ima mnogo ljudi koji su više putovali nego ja. Naročito bogataške dece. Do pre deset godina ja sam putovao samo između Beograda i Engleske, kada sam vodio decu kod bake i deke. Toliko. I nešto sam radio u Minhenu. Osim toga nigde. Za poslednjih deset godina smo bili dva puta u Grčkoj, jednom u Bugarskoj. Ovde sam bio 1993, na jesen, kada je bilo najgore, i uzimao sam tri marke za dvočas engleskog. Imao sam dovoljno za ono što mi je bilo potrebno. Da sam bio na prosjačkom štapu bilo bi teško. Ali nisam. Politikom se nikada nisam bavio. To što su političari radili mene nije doticalo. Nisam mogao da živim komotno kao ranije, ali bilo je drugih stvari kojima sam voleo da se bavim: da šetam po Banjičkoj šumi i da slušam ptice. Ptice su pevale i pored Miloševića. Nisam zatvarao oči, naravno, video sam, ali ima i drugih stvari u životu. Uvek postoji i dobro i loše. Ako gledate samo u loše, onda padnete u depresiju, ako gledate ono dobro, onda imate mogućnost da se izvučete. Znam, ne mogu ja da se uporedim sa ljudima odavde. Prvo, drugačije sam vaspitan, drugo, rođen sam za vreme rata kada nije bilo para, moja majka je morala da bude vrlo štedljiva i ja sam tako vaspitan. Znate, došao sam ovde iz Engleske te 1971. godine i video da svi ljudi imaju vikendice. Ja nikoga u Engleskoj, nikoga ko radi u Bi-Bi-Siju ne poznajem ko ima vikendicu. Kada ljudi koji su navikli da imaju svoj stan i svoju vikendicu odjednom imaju manje para, onda im je veoma teško. Ljudi u Engleskoj jedva imaju novac da otplaćuju kuću, a kamoli vikendicu. Ljudi su ovde dosta dobro živeli i onda je bio nagao pad, pa razumem što vam je bilo teško.




Domaći za Bi-Bi-Si



– Ono što sam radio ovde na televiziji nikada ne bih mogao da radim u Engleskoj. Apsolutno sam siguran. Tamo sam mogao da radim samo emisije koje su urednici odlučili da mogu da radim. Oni su tamo razmišljali samo o tome šta se njima dopada i šta će doneti visok rejting. Sedamdesetih ovde nije bilo tako. Predložio sam da radim „Neven“ i oni su odmah rekli – fantastično, radi to! To ne može da se desi u Bi-Bi-Siju. Prvo bi morali da urade pilot emisiju, pa bi rekli „biće skupo“, i uvek nešto. Moglo je da prođe šest meseci pre nego što počne bilo šta da se radi. Ovde je odmah naručen scenario, pa kad su videli da je bila uspešna, nastavili smo da snimamo. Odmah sam zatim radio „Babino unuče“ i „Poletarac“. „Poletarac“ je dobio nagradu na Međunarodnom festivalu u Minhenu, sve moje kolege iz Bi-Bi-Sija su bile tamo, a nisu dobili nijednu nagradu. Tada je moja bivša urednica iz Engleske uzela sve kasete sa „Poletarcem“ da ponese u Bi-Bi-Si, da pokaže kako bi trebalo da se radi serija za decu. Tri godine kasnije otišao sam u London, da vidim bivše kolege, i svi su gledali „Poletarac“ i rekli su: „Mi ovo ovde ne bismo mogli da snimimo“. Da sam njima rekao da hoću seriju od 13 epizoda, 15 meseci snimanja, oni bi popadali od smeha. Serija nije bila skupa, ali Olga Vražalić je bila odlična urednica, i sve je uspela da organizuje. „Neven“ je bio malo skuplji, kostimiran, scenografija iz 19. veka, sniman je u Novom Sadu. Posle dvanaest godina sam se ponovo sreo sa kolegama iz Londona, oni su svi bili frustrirani jer su imali odlične ideje za serije i emisije, ali niko nije uspeo ništa da snimi. Morali su da rade samo ono što je rekao glavni urednik. 

Ljudi ga često pitaju zašto danas ne radi na televiziji. 

– Toliko je očigledno zašto ne radim: za televiziju više i nemam ideje, ne razmišljam o njoj. Televizija me sada uopšte ne interesuje, i ne gledam je. Kada me pitaju za komentar, ja kažem da ponekad bacim pogled i da ne mogu da verujem da se tako nešto snima.




Deca kao ljudi





Džon Bajford je napisao i predlog za reformu naše škole, tražio je prijem kod jednog „poslepetooktobarskog“ ministra obrazovanja, ali nije bio primljen ni na razgovor. Valjda nije ulivao poverenje. A hteo je da pokaže kako klinci mogu da budu srećniji.


– Znate, dajem časove engleskog i dolaze mi deca. Osim engleskog, često im služim i kao psiholog pred kojim oni isprazne dušu. I video sam da ne vole školu, da je se plaše. Moj sin Andrej je radio doktorski rad na temu „Akademski pristup ruskoj literaturi od druge polovine 19. veka do revolucije“, posle je napisao rad o školstvu u Rusiji krajem 19. veka, i tu piše da je zvanični opis deteta „nedovršen odrastao“.

Znači, cilj školstva je da naprave odraslog od tog deteta. To je užasno. Ja mislim suprotno, dete je osnovno ljudsko biće. Ovakvo obrazovanje kvari to „osnovno ljudsko biće“. Zato imamo loše odrasle kao što smo mi, i to se nije promenilo dve hiljade godina. Hteo sam baš to da promenim, hteo sam da dete uživa u školi. Ja sam uživao u školi. I deca koja su dolazila kod mene na čas uživala su i odlično su učila engleski. Nisu se mučila i nisu dolazila pod stresom da li će danas da me pita. Disciplina mora da postoji, ali ako učitelj dobro zna svoj posao i predmet i ako mnogo voli decu, on će njih toliko da zainteresuje da će klinci dobro učiti. Sigurno.

Deca su nedisciplinovana na času zato što im je dosadno. Ako od 20 đaka 17 ima dvojke, profesor je loš. Deca uče napamet danas, normalno je da će sledeće nedelje to da zaborave. Imao sam plan i želeo sam da razgovaram sa ministrom, ali nije hteo da me primi, i ništa. Sada radim u Dečjem kulturnom centru i imamo jednu divnu ženu iz Muzeja primenjenih umetnosti. Ona je došla da radi sa decom i rekla im je da crtaju, ponudila im sve materijale osim bojica, i deca su počela da rade neke obične stvari. Ona je morala da im kaže: „Deco, ovo nije za ocenu, budite kreativni“. Što znači da, kada ste u školi, ne smete da budete kreativni, nego morate da radite tačno onako kako vam se kaže.

Osnovna dužnost svih ljudi koji rade sa decom je da im pomognu da pronađu sebe i ono što umeju da rade. A svuda država kontroliše škole, i škole „prave“ građane za dobro društvo. A individualci nisu dobri za društvo. Jača deca uspevaju da se izbore za sebe. Svoju sam decu naučio da ne treba ništa da uzmu zdravo za gotovo, da moraju uvek oni sami da provere. I mislim da je najvažnije to – moraš uvek da postavljaš pitanja. Čak i kada neko ko je autoritet nešto kaže, postavi mu pitanje. 

Kada se neko zaljubi, ili makar prepoznaje svoja „sentimentalna“ osećanja i u šezdesetoj, ovde u zemlji u kojoj se ljudi ne razvode jer neće da se odvoje od plazma televizora i frižidera, pravi je podvig. Na takvu se konstataciju naš Englez nasmejao.




Tri i po braka


– Ne znam da li sam, kao čovek koji se tri puta ženio, dobar sagovornik na temu ljubavi. Promenio se moj odnos prema ljubavi, naravno, jer kada ste mladi vodi vas taj prirodni nagon da produžite vrstu. Treći put kada sam se oženio imao sam blizu 60 godina. Mada, interesantnije bi bilo da o ovome razgovarate sa mojom suprugom, pa da uporedite odgovore. Da vidimo da li ona misli da su moji odgovori tačni i iskreni. Žene vole da stvari budu iste kao što su bile, bar je moje iskustvo takvo. A u životu ništa nije isto kao što je bilo. Sve se stalno menja. I ja se menjam. Jer ako niste zadovoljni, morate sami da nađete rešenje, a ne da kukate. Drugi brak mi je trajao 27 godina, pa se i on završio. A u to vreme kada sam došao u Beograd i kada sam se zaljubio u Milu, u Engleskoj sam bio veren. Teško mi je sada to da analiziram, ali kada sam video Milu, to je bio onaj osećaj – ovo mora da se desi. Uvek sam odluke donosio srcem a ne glavom. I deci to savetujem, da misle srcem a ne glavom. Teško je, ali tako mora. Tada sam bio vrlo nepopularan u svojoj porodici u Engleskoj, pošto sam već kupio i kuću sa verenicom. I brak sa Milom je trajao 27 godina. Ali i tu se emocije menjaju. I kada sam sreo treću ženu, isto je bila odluka srca: ovo moram! 

Na ulasku u Banjičku šumu postavljena je tabla „zahvalnica“ na kojoj piše da je zahvaljujući gospodinu Timotiju Džonu Bajfordu, ljubitelju i poznavaocu ptica, šuma postala zaštićeno dobro.

Šetao sam dugo tom šumom i napravio sam spisak od 76 vrsta ptica, pa je na osnovu toga dobila status ontološkog objekta za koje se izborilo Društvo za zaštitu prirode. Sada tamo postoji lugar, sa svojom kućicom, i čuva šumu.

Piše: Tatjana Čanak