U okviru kampanje protiv govora mržnje, razgovarali smo sa Edinom Omeragić, jednom od autorica nedavno objavljene Studije o nasilju nad ženama u politici.
Cijeli razgovor sa Edinom možete poslušati kao podcast:
Edina Omeragić je specijalistkinja za kvalitativna istraživanja. Trenutno je na pozicijama ekspertice za kvalitativna istraživanja i key account managerice u kompaniji VALICON. Njena ekspertiza je na poljima upoznavanja i razumijevanja tržišta i ciljnih javnosti, razvoja i uvođenja novih proizvoda/brendova na tržište, strategiji upravljanja brendovima ali i poljima političkog istraživanja, marketinga i konsaltinga.
Kako i zašto ste počeli da se bavite temom nasilja nad ženama, koje je identifikovano kao psiho-socijalni fenomen?
Tema nasilja nad ženama u politici nije bila nešto čime sam se bavila i o čemu sam razmišljala, do trenutka dok to nismo dobili kao jedan od upita našeg klijenta koji je želio da istraži taj fenomen. U trenutku kad sam počela da se bavim ovim pitanjem, shvatila sam koliko je to važna tema i nije dovoljno samo deklarativno sprovesti istraživanje da vidimo koliko je ravnopravnost zastupljena, nego sam uvidjela koliko je tema važna za mene kao ženu koju te žene predstavljaju, za moju trogodišnju kćerku Dunju koju takođe te žene predstavljaju. Iznimno je važno za sve nas da govorimo o ovome. I za demokratsko društvo. Ovo je tema koja nikako ne bi trebala biti marginalizovana, pogotovu u našoj i zemljama regiona, gdje se bavimo gorućim pitanjima korupcija, kriminal… međutim neravnopravnost i nasilje koje trpe naše predstavnice kao političke djelatnice je toliko važno, da bih ga ja, sa saznanjima koje imam, svrstala među top 3 pitanja kojima treba da se bavimo.
Ko inicira to nasilje, kome najviše smeta žena u politici i prostor za tolerantni dijalog, civilizirano neslaganje i pluralizam mišljenja?
Svima smeta žena u politici. Čak i same žene pristaju na to da budu marginalizovane, potisnute i ne budu na vodećim pozicijama. Ako jesu liderice i važne u politici, one su uglavnom sljedbenice, a ne one koje se slijedi. Muškarac kad ulazi u politiku pita šta ću ja da budem, a žena pita šta ću ja da radim.
Nasilje nad ženama u politici sprovode muškarci, same žene, ali i javnost i mediji. Ideološki imamo pozadinu patrijarhata koja nalaže da žene nisu te koje treba da budu liderice, koje imaju novac i budžete, žene ne treba da se slijede, nego je njihovo da budu sljedbenice. Najviše boli što same žene nisu svjesne da one kreiraju jednu takvu kulturu i pasivno pristaju da budu marginalizirane i po strani.
Zašto je javni prostor toliko brutalan? U Hrvatskoj žene više participiraju u politici, ali je stanje bolje kad govorimo o govoru mržnje i nasilju u javnom prostoru, dok u Srbiji imamo premijerku koja je samo privid?
Nema razlike u regionu, kada je u pitanju nasilje i govor mržnje nad ženama koje su političke djelatnice. Žene političarke su na istoj meti i isto su izložene, pa čak i u državama članicama EU (Hrvatska). U pojedinim državama u političkom polju imamo veći broj žena, ali to nije snizilo razinu nasilja. Razlika se može osjetiti jedino u Skandinavskim zemljama, koje su počele s procesom ravnopravnosti i sprečavanjem nasilja davno prije nas.
Kad se desi nasilje, kako se žene nose s time, da li ih to obeshrabri, postoji li strah od odmazde, povlačenje?
Vrlo je zanimljivo pitanje koliko žena doživi penziju u politici? Jako malo. Koliko muškaraca? Apsolutno svi. Oni se osjećaju ugodno i niti u jednom trenutku ne osjećaju da bi trebali napustiti politiku. I nad njima se vrši pritisak, ali izazovi za žene su nemjerljivi. Posljedice su prestrašne. Osjećaju se nepoželjno, isključeno, ne mogu da rade svoj posao. Pojavljuju im se ozbiljna psihosomatska oboljenja i takve žene odustanu od politike. Ali postoje i one koje su ekonomski i socijalno ucijenjene i nemaju drugu alternativu, pa ostaju tu i bivaju spremne podnijeti bilo šta da bi zadržale poziciju na kojoj jesu.
Da li se trend nasilja nad ženama u politici i govor mržnje iz godine u godinu povećava, ili smanjuje?
Nasilje nikad nije bilo intezivnije i okrutnije, jer smo doživjeli ekspanziju internet medija, koji su savršeno oružje. Žene su mete nasilja i govora mržnje na društvenim mrežama, više nego ikad. Sve što smo bliže demokratskom putu, dajemo ljudima mogućnost da kažu bilo šta bez ikakve odgovornosti i sankcije.
Ove godine je tokom karnevala u Mostaru spaljena lutka književnice i aktuelne ambasadorice BiH u Češkoj Martine Mlinarević. Koliko kroz sarkazam i „slobodu govora“ provlačimo govor mržnje i nasilje? Radimo li to što smo neuki, ili je nešto drugo po srijedi?
Neznanje nije opravdanje za nasilje. Toliko informacija nam je danas dostupno, nadmeni smo spram svog znanja i obrazovanja, a onda napravimo nešto što je eksplicitno nasilje. Trebamo jasno znati razliku, informisanost nije dovoljna, trebamo u sebe ugraditi vrijednosti šta jeste, a šta nije prihvatljivo. Sloboda govora nam daje mogućnost da u svakom trenutku možemo izraziti stav i mišljenje, ali ne kroz nasilan čin i ugrožavanje kredibiliteta i integriteta drugih.
Kako senzibilizirati društvo da ne koristi nasilje i govor mržnje?
Moramo educirati političke djelatnike i djelatnice šta je nasilje, šta je humor, a šta kultura i prihvatljivo ponašanje. Zatim moramo senzibilizirati medije da ne promovišu žene samo kroz humanitarna i socijalna pitanja, uspostaviti i osnažiti mehanizme dosljednog sprovođenja jako dobrih zakona koje imamo i biti stalna podrška ženama koje se bave politikom.
