Bilo ih je i prije Igre prijestolja, a ciklična narav televizije kaže da će ih biti i poslije Igre prijestolja. Ovaj trenutak televizijske nesigurnosti već smo doživjeli i proživjeli nekoliko puta. No, prvo – ajmo malo u povijest.
U ožujku 2013., pred premijeru treće sezone, Andy Greenwald, dok je tipkao za Grantland, pokušao je pojasniti da je serija svoju popularnost i značenje stekla u predzadnjoj epizodi druge sezone – “Blackwater”. I dok je krajem prve sezone Ned izgubio vlastitu glavu i prvi put pokazao gledateljima da ovdje neće biti šale, lako je zaboraviti da je 2011. taj osjećaj još uvijek bio rezerviran za šačicu vjernih pratitelja Martinovih knjiga. Greenwald, koji sam nije pročitao knjige, shvatio je opseg priče kroz “Blackwater”. Kliknulo je nešto dok je Tyrion palio more. Mnogi drugi to nisu osjetili sve do devete epizode treće sezone, “The Rains of Castamere”.
Tek tada je Game of Thrones postao najveća serija na televiziji.
David Benioff i D. B. Weiss znali su to još za vrijeme snimanja onog prvog, navodno katastrofalnog, pilota. HBO se kockao i naručio novi; pojedine glumice i glumci su zamijenjeni, a 90% snimljenog materijala bačeno je u vlažne i mračne podrume zgrade kabelskog diva. Danas je to teško za vjerovati, ali nakon snimljenog pilota dugo nismo dobivali informacije što se događa sa serijom. Grizli su se nokti od iščekivanja, a tek je mnogo kasnije izašlo u javnost da je pilot očajan i da su potrebne ogromne izmjene.
Pitch je bio jednostavan – “vjerujte nam, svi će potpuno popizditi kada dođemo do onoga u trećoj sezoni”, objašnjavao je dvojac autora predsjedniku mreže i šefu programa, Richardu Pleperu i Michaelu Lombardu. Ali do tog trenutka bilo je potrebno mnogo vjere i još više novca. Srećom, HBO je bio strpljiv. I dubokih džepova. Kroz svoju prvu sezonu Game of Thrones nije ostvarivao zapanjujuće rezultate gledanosti, nije čak ni druga sezona bila bogznakako sjajno gledana. Thrones je bio solidan izvođač za mrežu na kojoj je još uvijek najveći hit bio True Blood.
The Wire, HBO
Zapao je HBO u bezprogramsku brazdu nakon što su 2007. završili Sopranosi. David Milch je predstavio svoj fantastično nepovezani John From Cincinnati (i autoru ovog teksta odličan), a The Wire je pred sobom imao još svega desetak posljednjih epizoda. Štrajk scenarista se dogodio i ostavio True Blood u jesen 2008. kao neobičnog nasljednika. Vampirska serija na HBO-u? Kako sad to, gdje je tu prestiž, pitali su se mnogi, ali True Blood je svoje odradio i jedno vrijeme drmao programom i privlačio zavidan broj gledatelja nedjeljama uvečer.
Mnogi su zamjerali HBO-u što se okrenuo vampirima, i to u doba kad je Twilight žario i palio kino dvoranama i blagajnama, dok je završetak Sopranosa i The Wirea bio onaj čavao, odnosno dva, u lijes zlatnog doba televizije. Malo tko je znao da smo nasljednika već imali, i to u ljeto 2007., na mjestu na kojem ga nitko nije očekivao – naravno, bio je to AMC i njihov Mad Men.
Mad Men nikad nije ostvarivao veliki uspjeh u vidu broja očnih jabučica pred malim ekranima, ali AMC i Matthew Weiner su iz godine u godinu kupili sve što se moglo na Emmyjima. No, nije Mad Men bio “ta velika serija” koja je zamijenila Sopranose — kvalitetom svakako, ali popularnošću nikako — već je to bila pak jedna posve druga. Bio je to sredovječni čovjek s brkovima u gaćama i pištoljem u ruci.
Mučio se AMC i s Breaking Badom nekoliko godina da bi u zadnjih par sezona, i uz pomoć Netflixa — preskočio svog starijeg brata s mreže i postao “ona serija o kojoj svi pričaju”. Znate koje su to serije. One kad dođete ujutro na posao i cijeli ured bruji o događajima prošle epizode. Rok trajanja za Breaking Bad ipak je bio nešto duži jer su ljudi tek kasnije otkrivali plavi kristalni meth i Heisenberga, ali važnije – Breaking Bad je bio najveća televizijska tema na internetu. I za to se također moramo vratiti malo u povijest.
Star Trek: Deep Space Nine, Paramount
Televizijska kritika nije započela s internetom, ali započelo je nešto za što je zaslužan bio jedan sasvim obični tip na Usenetu — Tim Lynch, profesor fizike, u sjajnom tekstu za ArsTechnicu prisjeća se početaka pisanja o serijama na internetu. Kasnih osamdesetih Lynch je svoje osvrte o Star Treku: The Next Generation ostavljao na rec.arts.startrek.current, a Alan Sepinwall, jedan od najvažnijih televizijskih kritičara današnjice crpio je inspiraciju upravo od Tima. Lynch je pisao sad već legendarne osvrte kroz cijeli životni vijek Deep Space Ninea, dok je Sepinwall ranih devedesetih škrabao o NYPD Blue.
Star Trek je uvijek bio zanimljiv za, danas popularne, epizodne osvrte, a nije baš ni iznenađujuće da su Trekkieji zaslužni za prve online TV recenzije. Mjesta su se mijenjala, kasnih devedesetih TWOP je polako počeo preuzimati nadmoć nad Usenetom, a i forumi su krenuli okupljati istomišljenike. Serije su se počele diverzificirati pa u središtu pozornosti nisu više bile samo epizode Treka i razni policijski procedurali. Vrijeme je došlo da jedna srednjoškolka s drvenim kolcem počne pokretati moždane vijuge svojih gledatelja.
Ovdje smo se i mi konačno uključili. U krasnom, sad već jedanaest godina starom, tekstu naš Marko je napisao i sljedeće: “Kao i mnogi drugi, Buffy sam počeo pratiti na Novoj, od prve epizode. U to doba, na hr.rec.tv njuzgrupi, osim gomile ljudi koji su ju pljuvali, bila je i nekolicina koja je tvrdila da je Buffy kvalitetna serija, tako da više nisam mislio da sam prolupao. Citirali su se znanstveni radovi (da, postoje znanstveni radovi o Buffy), analizirao podtekst i pop-kulturne reference, a na kraju i otvorila Buffy grupa.”
“Prateći Buffy, popratne fanovske sajtove, intervjue i članke saznao sam što su sweepsi, arcovi, crossoveri, razlike između producentskih titula na serijama, kako nastaju scenariji i slične normalnim ljudima nebitne informacije. Da nije bilo Buffy, prilično sam siguran da danas ne bih pratio ovoliko serija i o istima znao također hrpetinu beskorisnih informacija.” I taman kad se činilo da smo nakon “Ubojice vampira” opet upali u vakuum čekajući “onu sljedeću veliku seriju” dogodio se 22. rujan 2004.
Lost, ABC
U redu, za mene ipak nešto kasniji datum. Svoj prvi DVD Losta, s dvanaest epizoda, dobio sam u siječnju 2005. Broadband internet šest mjeseci ranije. Prije broadbanda, serije su mi dolazile raznim sumnjivim i manje sumnjivim kanalima; uz pomoć prijatelja, poznanika, od raznih shady karaktera, treće-koljenskih bratića prijateljevih prijatelja i slično. Bilo je svakako drugačije prije brzih flat rate veza.
Tada je krenuo i The Fuselage. Mjesto koje je okupljalo ogroman broj gledatelja koji su iz tjedna u tjedan do najsitnijih detalja analizirali svaki kadar novih epizoda. Bio je to jedan od posljednjih velikih foruma koji je okupljao gledatelje zainteresirane za istu seriju.
I kad je Lost završio mislili smo da je to to. Neće više biti takve serije.
Naravno, pogriješili smo.
Nema više foruma, društvene mreže i subredditi zamijenili su Usenet i otvaranje topica. Sve se malo razvodnilo ogromnom količinom dostupnog sadržaja, ali ipak je jedna serija dovoljno popularna. Popularna u tolikoj mjeri da kad u utorak, 16. travnja ujutro na poslu počnete pričati o zmajevima, ledenim zombijima i mačevima — da će vaši kolege znati točno o kome i o čemu pričate.
Zanimljivo je bilo pratiti rast Thronesa i njegovu sadašnju popularnost. To je serija koja HBO košta ogroman novac i koja bez problema ima povjerenje i mogućnost da je dvije godine nema na malim ekranima. Šest epizoda koštalo je k’o svetog Petra kajgana, ali HBO ne brine povrat ulaganja. Thrones je već vratio i vraćat će još dugo u blagajne mreže, u vrijeme u kojem budućnost nije posve jasna, bistra i izvjesna. Vrijeme u kojem ne znamo i nemamo — ni mi ni HBO — nasljednika. No, kao što je povijest pokazala, samo trebamo malo pričekati.
