<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Gledao sam film o Tomi i sada mi je jasno zašto ljudi izlaze iz sale, grle se i plaču

Desk

Kada bi poezija imala ruke, pjesme Tome Zdravkovića bi obgrlile dušu iznutra, nevidljivim rukama po čijim ramenima biste isplakali i Dunav i Savu.

22. septembar 2021, 2:36

Svako ko je makar jednom u svom životu pokušao da se iskaže kroz neizgovorene reči, sa nestrpljenjem je očekivao premijeru filma "Toma" o najvećem i najemotivnijem pevaču narodne muzike Tomi Zdravkoviću.

Ipak, kada sam čuo da Dragan Bjeloglić snima film o njegovom životu, uzeo sam sve sa nekom dozom rezerve, jer takvi projekti ma koliko ambiciozni teško da mogu da dočaraju Tominu veličinu. Međutim, ovaj put skoro tri sata, netremice sam gledao u platno. Povremeno se smejao, povremeno ćutao, povremeno plakao. Jer, film o Tomi je ustvari film o svima nama. Film o onima koji vole fatalno, bez zadrške, o onima kojima je bol pokretačka umetnička snaga, o onima koji ne umeju da se izbore sa svojim demonima, koji su najbolji za druge, a najlošiji za sebe.

Jer, neka digne ruku onaj ko je voleo, a nije mu bilo uzvraćeno, a voleo je onako vraški, često sa knedlom u grlu oko koje se obmotavao život u svom najsurovijem obliku. Kada dođete do takvog ćoška, oni kojima je bogom dano da se izražavaju kroz reči, često one tri tačke unutar grudi nakapavaju alkoholom. Toma je to najbolje radio, davao nam je dušu otvorenu, na dlanu, dušu mokru od suza a ispunjenu stihovima.

Mogu ja da vam pišem o odličnoj glumi Tamare Dragičević koja je dočarala život Silvane Armenulić. Mogu i o Milanu Mariću, koji je maestralno ušao u ulogu Tome, o doktoru i njegovoj ženi Ljiljani, odnosno, Paulini Manov i Petru Benčini, ali, onda bi to bila priča o filmu, a ne o životu koji se pred mojim očima odvijao tri sata.

Svako od nas ima neku Sanju, neku Miru, Ljiljanu, Danku... Umorni smo od života, ljubimo neku sliku, dok muzika te noći svira samo za tu neku nju, svesni da smo dva sveta različita, te i da smo baš u tom trenutku dotakli dno života i da je kafana naša istina tog tužnog leta...

O životu Tome Zdravkovića, kakav je bio, najbolje zna njegova porodica. Kroz film Dragana Bjelogrlića, dočaran nam je neki prikaz njega van scene, njega nad zelenom čojom poker stola, za ruletom, nesrećnog u ljubavi, razdrljene košulje i razbarušene kose. Pijanog, trezvenog, smrtno bolesnog, ali rešenog da peva.

Toma nam je dat na tacni kroz glumačke bravure Milana Marića. Samo, onaj ko je bio lak na suzama, nije bio spreman na toliku količinu emocija, poezije, ljubavi i destrukcije. Za razliku od većine njegovih koelga, Toma je živeo za publiku i davao joj se čak i onda kada je lagano umirao i prelazio u večnost sa pesmama svojim.

Muški sam se držao više od pola filma, moram da priznam. Međutim, Tomine knedle u grlu su polako postajale moje. Teskoba u grudima i rečenica da srećni ljudi ne pišu pesme, počele su da raskopčavaju i moju košulju. Njegove cipele nikada neću obuti, ali imali smo slične padove i primali iste udarce.

Ono što me je u jednom trenutku posebno rastužilo jeste činjenica da su skoro sve glumačke i pevačke gromade iz filma, danas mrtve. Nema Tome, nema Mike Antića, nema Zorana Radmilovića, nema Silvane Armenulić, nema Tozovca, Cuneta, Kemala Montena, Davorina Popovića... Bjela ih je ovaj put oživeo kroz naše eminentne glumce, a koji su unutar filma imali zaista sjajne dijaloge.

Svestan sam da je ovaj film, koliko god bio beografski, samo neki vrh ledenog brega koji je predstavljao Tomu Zdravkovića, čoveka koji je ka vrhu krenuo iz Pečenjevca, mesta koje je zbog njega danas i na svetkoj mapi.

Ali, i pored te činjenice, kroz prikaz čoveka koji umire, a peva, jer kako da otkaže koncerte ljudima koji su kupili karte za njegove nastupe. Koji dok peva, ne oseća bol koji mu inače razdire organizam i koji je srećan samo dok piše pesme i peva.

Toma nam je dat sirov i ogoljen do srži i to je možda najveće ogoljavanje neke zvezde sa našeg podneblja ikada. Prevaren, ponižen, tučen, bolestan, umiruć... Nasmejan, srećan, rešen da ne pije, rešen da pesmom pobedi smrt. Toma.

Dok sam ranijih godina, plakao zbog njegovih pesama, obično u pripitom stanju u nekom zadmiljenom lokalu, sinoć sam to radio trezan, okružen sa nekoliko desetina ljudi. Plakao sam dok sam gledao čoveka koji je živeo svoj bol i demone, pretakajući ga u vanvremesnke stihove. Ipak, prava navala je nastupila na kraju filma, kada su se na bini našla tri čoveka koji su najbolje dirala dušu - Kemal, Toma i Davorin.

Plakao sam nad sudbinom čoveka koji je sve strastveno radio, od pisanja, preko pevanja, kockanja i opijanja. Čoveka koji je rekao najveću životnu istinu - srećan čovek ne piše pesme i koji je i pijan znao da odbija razne lepotice, koje su retko bile nasrtljive rečima, "Moram malo i da volim".

Ako ste ikada ostetili želju da se izrazite kroz reči, razumećete o čemu pričam. Ako niste i ako vam je svejedno, nećete, kao što ne razumete ni Tomine pesme.

Poentiranje je došlo kroz muzičke aranžmane koje je potpisao Željko Joksimović, a izvodio Aco Pejović, čiji je glas, makar na momente, bio nalik Tominom. Duet "Tome i Silvane" nesumnjivo će biti pravi hit i sigurno je da ćemo jednom biti u situaciji da se raspravljamo sa nekime kako je to muzika iz filma o Tomi, a ne zaista duet dve osobe anđeoskog glasa i talenta, al teške i tragične sudbine.

Na kraju filma, ostao sam još malo da zurim u platno po kojem su prolazila imena glumaca. Iskren da budem, ne sećam ih se, jer sam razmišljao o suštini ljubavi, bola, života i o Tomi.

Onom Tomi koji bi i danas, da je bilo sreće, živeo za nas i davao nam se do poslednje reči pesme. Tomi koji je priznavao samo strast, ljubav i pesmu za elemente slobode.

Što se tiče filma, na kraju je najbitnije dodati i ovo: nikada nijedna poznata ličnost nije ovoliko jezgrovito ogoljena do bestida. Ako se nadate holivudskim efektima i radnjama, moram da vas razočaram, u filmu o Tomi, toga nema. Ali, ima života, a upravo zbog toga, ovaj film je nešto najbolje snimljeno u prethonih par godina. Sigurno je da ćete zaplakati makar jednom, mada je prosek, četvrt litra suza po satu.

Jer, naprosto, to je Toma Zdravković, doktor i melem naše duše, koji sa svakom pesmom može da nas rastavi na sačinioce.

 

Tekst preuzet iz BLICA