U stvari, tako je inicijativa predstavljena iako se radi o dva
prijedloga: jedan je da Republika Srpska ima predsjednički sistem
vlasti, a drugi da predsjednik Republike Srpske istovremeno bude član
Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Inicijativa je vjerovatno izazvana djelovanjem dva činioca. Jedan je
nastojanje da Predsjedništvo bude pretvoreno u običan konfederalni
organ, pri čemu bi predsjednik Republike Srpske bio predstavnik
Republike Srpske u njemu. Drugi činilac su rezultati oktobarskih izbora,
koji su donijeli situaciju da je iz Republike Srpske u Predsjedništvo
izabran kandidat opozicije.
Ako bi predsjednik Republike Srpske istovremeno bio i član
Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bila bi otklonjena mogućnost
neslaganja predsjednika Republike i člana Predsjedništva, što je sada
slučaj.
Treba primijetiti da ova inicijativa pati od ozbiljnih nedostataka
koncepcijske, principijelne prirode. Prvo, Predsjedništvo nije
konfederalni organ, nego je kolektivni šef federalne države Bosne i
Hercegovine. Stoga, ono nije zajednički organ dva entiteta, pa da
Republiku Srpsku u njemu predstavlja njen predsjednik. Drugo, sastav i
način izbora Predsjedništva određeni su Ustavom Bosne i Hercegovine, jer
je to državna politička institucija.
Jedan entitet ne može svojim ustavom odrediti ko će ga u tom organu
predstavljati. To može biti određeno samo Ustavom Bosne i Hercegovine, a
njega mijenja Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Treće, pošto
je Predsjedništvo jedan organ, ne može biti određen različit način
izbora njegovih članova – ako dva člana biraju građani neposredno, i to
kao članove Predsjedništva, a ne izaslanike svog entiteta, to mora biti
slučaj i sa trećim članom.
Četvrto, Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine propisano je da niko
ne može vršiti dvije funkcije izvršne vlasti. Prema tome, da bi ova
inicijativa bila usvojena, morao bi biti promijenjen i Izborni zakon
Bosne i Hercegovine, jer i predsjednik Republike Srpske i član
Predsjedništva vrše dvije različite i odvojene izvršne funkcije.
Politički posmatrano, nije neobično i u drugim državama nepoznato da
različite funkcije vrše pripadnici vladajućih i opozicionih stranaka,
kao što je sada slučaj sa funkcijama predsjednika Republike Srpske i
člana Predsjedništva iz Republike Srpske. Takav slučaj može stvoriti
političke teškoće ako nosioci ovih funkcija nisu u stanju da sarađuju.
Međutim, treba biti vrlo oprezan. Članovi Predsjedništva imaju slobodan
mandat, što znači da, formalnopravno posmatrano, nemaju obaveze da
glasaju onako kako to od njih bilo ko traži, pa i predsjednik Republike.
To je zato što se pretpostavlja da oni predstavljaju sve građane
entiteta u kome su birani (po drugom mišljenju, s kojim se slažemo, oni
predstavljaju svoje konstitutivne narode). Ustav ne kaže da članovi
Predsjedništva predstavljaju entitete (iako štite njihove vitalne
interese), a nije propisana nikakva obaveza da oni, prilikom donošenja
odluka, slijede stavove entitetskih institucija. Čak, kad bi takva
obaveza postojala, bilo bi logičnije da član Predsjedništva vodi računa o
stavovima entitetskog parlamenta, jer se u njemu donose, ili bi barem
trebalo da se donose, najvažnije odluke. Predsjednik Republike Srpske,
ma ko to bio, po Ustavu, nije najviši organ vlasti, on ne stvara
politiku u ovom entitetu, pa nema razloga da po automatizmu bude i član
Predsjedništva.
Kohabitacija ne mora biti loša.
Naprotiv, ona može obezbijediti da predsjednik Republike, koji
pripada jednoj stranci, i član Predsjedništva, koji pripada suparničkoj
stranci, budu primorani da razgovaraju i traže kompromisna rješenja.
Naravno, pod uslovom da su skloni razgovoru i kompromisu kao principu
političkog djelovanja. S druge strane, opasno je ako cjelokupna
politička moć u entitetu bude koncentrisana u rukama jedne političke
stranke, što u praksi znači uskog oligarhijskog vrha jedne političke
stranke.
Pitanje da li će predsjednik Republike Srpske istovremeno biti i
član Predsjedništva nema neposredne veze sa pitanjem predsjedničkog
sistema u Republici Srpskoj. Treba znati da Republika Srpska već sad ima
polupredsjednički sistem vlasti i da predsjednik Republike ima značajna
ustavna ovlašćenja. Stvar je političkih prilika i stvarne moći samog
predsjednika da li će neka od tih ovlašćenja koristiti (kao što je, na
primjer, pravo zakonodavnog veta, pravo raspuštanja Narodne skupštine i
dr.).
Predsjednički sistem značio bi uvećanje moći predsjednika Republike.
On bi vršio cjelokupnu izvršnu vlast, a vlada, kao organ izvršne
vlasti, ne bi postojala. Dva razloga govore protiv ovakvog rješenja.
Prvi razlog je taj što se u rukama jednog organa, čak jednog čovjeka,
koncentriše velika moć. U uslovima nerazvijene demokratske političke
kulture, nije izvjesno da će predsjednik Republike biti u stanju da
kontroliše korištenje te velike moći.
Sve ono što su dosad radili predsjednik Republike i Vlada, radio bi
samo predsjednik Republike. Ovo rješenje bi bilo utoliko
neprihvatljivije ukoliko bi predsjednik Republike bio biran samo u
jednom izbornom krugu, relativnom većinom glasova, kakav je sad slučaj.
To bi značilo da ogromna ovlašćenja pripadaju čovjeku koji je dobio mali
procenat glasova ukupnog biračkog tijela.
Predsjednik Republike ne bi snosio političku odgovornost tokom
trajanja mandata, što znači da ne bi mogao biti razriješen ukoliko bi
vodio nelegitimnu politiku, već samo ako bi prekršio ustav ili izvršio
neko krivično djelo. Narodna skupština, koja je po Ustavu predstavništvo
naroda u kome su predstavljene velike i male stranke, ne bi mogla
efikasno kontrolisati predsjednika, koji bi na izborima dobio većinu,
ali bi ta većina mogla biti, i vjerovatno bi i bila, tanka i izraz
raspoloženja samo dijela biračkog tijela.
Drugi razlog koji govori protiv predsjedničkog sistema je da on ne
odgovara prirodi konsocijativne demokratije, kakva postoji u Bosni i
Hercegovini, od državnog do kantonalnog nivoa. Naime, konsocijativna
demokratija podrazumijeva da konstitutivni narodi budu predstavljeni u
različitim organima vlasti, uključujući vladu. Tako, na primjer, u Vladi
Republike Srpske se, pored predsjednika Vlade, nalazi osam srpskih, pet
bošnjačkih i tri hrvatska ministra. Pošto u predsjedničkom sistemu
vlasti vlada ne bi postojala, princip konstitutivnosti naroda ne bi
mogao biti ostvaren u izvršnoj vlasti, jer bi sve odluke donosio
predsjednik Republike samostalno.
Suštinski, inicijativa da se uvede predsjednički sistem potpuno je
suvišna. Ona ne bi doprinijela demokratizaciji političkog života.
Umjesto da se predlaže snaženje Narodne skupštine kao zakonodavnog
organa, te učini smislenijom neposredna demokratija, kako bi građani
mogli sami odlučivati, predlaže se jačanje izvršne vlasti.
Štaviše, predlaže se rješenje koje ne može biti usvojeno. U stvari,
predlažu se nove serije političkih rasprava o ustavnim reformama, iako
je već sad jasno da je ta inicijativa osuđena na neuspjeh. Javnost bi
ponovo bila okupirana raspravama političkih elita, koja ne bi dovela do
bilo kakvog pozitivnog ishoda.
Ponovo bi bilo izgubljeno dragocjeno vrijeme za sprovođenje
ekonomskih i socijalnih reformi. Ponovo bismo se, umjesto
zapošljavanjem, poreskom politikom, preraspodjelom društvenog bogatstva,
unapređenjem zdravstva i obrazovanja, bavili pitanjem količine moći
pojedinih nosilaca državne vlasti. I, tako stalno ukrug.
