U Republici Srpskoj se danas održava referendum, uprkos tome što je njegovo održavanje skoro do samog kraja bilo neizvjesno. Presudila je potreba Milorada Dodika da ostane pri prvobitnoj odluci o referendumu, kako ne bi potpuno politički potonuo. Razne vrste pritisaka ovaj put nisu urodile plodom, jer je Narodna skupština, pod kontrolom SNSD-a i njegovih partnera, donijela odluku, od koje nije smjela odstupiti da ne bi izgubila i ono malo preostalog legitimiteta. Brzopotezno donošenje odluke o referendumu vjerovatno je i bilo izazvano željom da se spriječi kolebanje srpskih političkih vođa kad dođe vrijeme pritisaka. Tome u prilog ide i izjava Aleksandra Vučića da su Dodik i Ivanić donijeli odluku o referendumu prije savjetovanja sa zvaničnim Beogradom.
Nama koji nismo članovi različitih institucija, kao što su skupštine, vlade ili Ustavni sud Bosne i Hercegovine, moglo je izgledati da nije isključeno da ova posljednja institucija donekle izmijeni svoju odluku o neustavnosti Dana Republike, što bi referendum učinilo izlišnim, pa bi politička kriza bila prebrođena. Istini za volju, ni najboljim pravnicima nije moglo biti jasno kako bi Ustavni sud to opravdao. Jer, odluka je donesena u novembru prošle godine, a mogla je biti preispitana samo ako bi u zahtjevu za preispitivanje bile ponuđene nove činjenice, pa bi Ustavni sud na osnovu novih saznanja mogao preinačiti svoju odluku. To se, međutim, ipak nije dogodilo, vjerovatno iz dva razloga. Prvi razlog leži u činjenici da Ustavni sud nije želio da sam sebe uruši, time što bi mijenjao već donesenu odluku, tim prije što najmanje dvoje sudija, bivših visokih funkcionera SDA, imaju ideološke razloge da se drže već donesene odluke. Drugi razlog treba tražiti u činjenici da Narodna skupština Republike Srpske nije učinila pravno opravdanim preinačenje odluke Ustavnog suda, ne nudeći nove činjenice, tako da Ustavni sud, čak i da je imao najbolju volju, nije mogao odlučiti drugačije. Na kraju, čak su i hrvatske sudije, koje prošle godine nisu glasale za spornu odluku o Danu Republike, bile pritjerane uza zid, pa nisu mogle glasati za preinačenje odluke. Ovaj put, Ustavni sud je glasao sa sedam prema dva da ostane pri prvobitno donesenoj odluci. Bijaše to još jedan autogol srpske političke elite i režimskih pravnika.
Znakovito je da su i Dodik i njegova premijerka značajno relativizovali referendum i ono što će uslijediti nakon njega, čime su ga, mada to nisu neposredno rekli, i sami obesmislili. Prvo je Dodik rekao da referendum ima karakter ankete. Valjda je time htio reći da njegovi rezultati nikoga neće pravno obavezivati. Mogao je to i ljepše reći – da je referendum savjetodavni. Zaista i jeste tako, jer Ustav Republike Srpske predviđa samo savjetodavni referendum. Drugim riječima, šta god narod kaže putem referenduma, to mišljenje neće pravno obavezivati Narodnu skupštinu. To je razlog zašto je Dodik mogao tako komotno započeti igru sa referendumom. Znao je da rezultati referendumskog izjašnjavanja nisu pravno obavezujući, pa će moći da kasnije donese i drugačiju odluku ako bude primoran da to učini.
Samo, ovdje postaje očigledno da nije bilo nijednog opravdanog razloga da se referendum raspisuje. Dakako, nije najvažnija stvar to što će biti potrošen veliki novac za održavanje referenduma, mada je to ono prvo što mnogim ljudima padne na pamet. Daleko važnije je to što je referendum iskorišten u manipulativne svrhe promocije jednog čovjeka i njegove politike. Čak nije bilo konsenzusa cjelokupne srpske političke elite o referendumu, već je sva parlamentarna opozicija, a njena snaga nije zanemarljiva, u više navrata isticala kako referendum služi interesima vladajuće koalicije. Zašto bi ga inače bilo potrebno raspisivati, kad se već zna šta Srbi misle o Danu Republike i kad se zna da referendumsko izjašnjavanje ne znači donošenje konačne i obavezujuće odluke? Referendum neće biti od koristi Narodnoj skupštini Republike Srpske prilikom izvršavanja odluke Ustavnog suda, jer Narodna skupština nema pravo da na narod prebaci teret odlučivanja o izvršavanju odluke Ustavnog suda.
Činjenica je da je odluka Ustavnog suda izazvala negativne reakcije velike većine Srba. Za to je prvenstveno odgovoran Bakir Izetbegović, koji je pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom. Nije stvar samo u tome, pa čak ni prvenstveno u tome, što je odluka Ustavnog suda značila udar na datum koji za Srbe ima veliki simbolički značaj. Problem je daleko više u tome što je odluka donesena na osnovu preglasavanja. Izetbegović je time poslao poruku da je spreman da nameće odluke koje mu odgovaraju, makar se tome protivili svi predstavnici jednog naroda, a u ovom slučaju čak i predstavnici dva naroda, jer za odluku Ustavnog suda nisu glasale ni hrvatske sudije, a i hrvatski politički vođi ne gledaju blagonaklono na ovu odluku.
Međutim, takvo unitarističko i hegemonističko Izetbegovićevo ponašanje nije opravdanje za organizovanje referenduma, koji doprinosi zaoštravanju političke krize do krajnjih granica i povećavanju međunacionalnih tenzija. Istina, ni nacionalistička politika više ne može imati one posljedice koje je imala prije više od dvije decenije, jer su značajni dijelovi građanstva shvatili da zapaljiva nacionalistička retorika služi isključivo interesima vladajućih političkih elita. Ipak, nije mali broj onih koji još uvijek tvrde, a nakon ove kampanje tvrdiće još snažnije, da Bosna i Hercegovina nije moguća. To jačanje nepovjerenja prema mogućnosti opstanka države biće najvažniji rezultat Izetbegovićeve i Dodikove kampanje povodom Dana Republike, odluke Ustavnog suda i referenduma.
Kolegij Narodne skupštine Republike Srpske najavio je da će 11. oktobra biti održana sjednica Narodne skupštine, na kojoj će se odlučivati o izvršavanju odluke Ustavnog suda. Drugim riječima, najavljeno je da će odluka Ustavnog suda na ovaj ili onaj način biti izvršena. Ne možemo pouzdano znati kako će se to desiti. Možda to ne znaju ni šefovi vladajućih stranaka. Ipak, moguće rješenje (da li je ono već utvrđeno?) moglo se čuti prethodnih sedmica, a ono bi se ogledalo u tome što bi Dan Republike ostao republički praznik za one koji se s njim identifikuju, što bi reklo za skoro sve Srbe u Republici Srpskoj. To bi, valjda, trebalo da znači da ovaj praznik ne bi vrijedio za Bošnjake, Hrvate, a vjerovatno i određeni (ili veći?) dio Ostalih. Takvo rješenje bi, po mišljenju onih koji su ga predstavili javnosti, vjerovatno trebalo da znači nekakav izlaz iz političkog ćorsokaka u koji je zvanična Banjaluka upala. Navodno, time bi Dan Republike ostao, ali niko ne bi mogao da tvrdi da je diskriminatoran zato što se Bošnjaci i Hrvati ne bi poistovjećivali s njim. Da li to znači da to više ne bi bio praznik za njih? Očigledno, da, ali to naprosto nije moguće. Republički praznik po prirodi stvari ne može važiti za jedne a ne i za druge. Drugim riječima, on važi za sve, ili nije republički praznik.
No, ako ovo rješenje ipak bude prihvaćeno, značiće da Dodik i njegovi partneri priznaju autoritet Ustavnog suda, makar to činili krajnje nevoljno i iz nužde. Ta nužda ne bi bila strah od krivičnog gonjenja, jer je neizvršavanje odluka Ustavnog suda krivično djelo. Teško da se Dodik i ostali plaše krivičnog gonjenja, jer ono nije izvjesno. U čemu bi se ogledalo krivično gonjenje, odnosno izvršenje krivičnog djela neizvršenja odluka Ustavnog suda, koje predviđa Krivični zakon Bosne i Hercegovine? Zar bi bilo moguće da krivičnom gonjenju budu podvrgnuti brojni funkcioneri Republike Srpske koji su sabotirali izvršenje odluke Ustavnog suda? Teško da se može pomisliti da je to slučaj, jer Tužilaštvo Bosne i Hercegovine neće imati petlju da to učini, niti je objektivno moguće krivično goniti tolike ljude koji su organizovali jedan savjetodavni referendum.
Dakle, nije u pitanju strah od apsa, nego od pritisaka koji dolaze sa različitih strana. Zapadne sile ne podržavaju referendum, Incko prijeti ekonomskim sankcijama, Vučić je protiv referenduma, a i Putin zahtijeva smirivanje situacije iako nije izričito protiv referenduma. Nema mnogo manevarskog prostora, tako da vladajuća grupa mora da priprema odstupnicu. To je najvažniji razlog zbog kojeg će 11. oktobra doći do povlačenja. Zato, prilično je besmisleno izlaziti na referendum, samo zato što vladajuće stranke sad ne smiju da se povuku iz igre koju su same započele. Ko hoće da glasa, treba da zna da referendumsko izjašnjavanje neće imati bilo kakvog značaja za konačnu sudbinu Dana Republike. Konačnu odluku donijeće vladajuća grupacija, rukovodeći se svojim uskim interesima, kad procijeni koliko su strani pritisci snažni.
Preuzeto sa Novi plamen
