Max-Planck Institut za psihijatriju u Minhenu već godinama istražuje "epigenetsko nasljeđivanje", odnosno način na koji akumulirana iskustva tokom života roditelja utiču na gene njihovog potomstva i kakvu ulogu to može da ima u razvoju djece.
Pojam epigenetika sastoji se od riječi genetika i epigeneza, odnosno razvoj živog bića. Kao svojevrsna veza između uticaja okoline i gena, epigenetika istražuje pod kojim okolnostima koji gen postaje aktivan ili neaktivan. To se naziva regulacija gena.
Kako nastaju traume i koje bolesti kod budućih generacija mogu time biti uzrokovane u razgovoru za DW objašnjava profesor Alon Chen, direktor i naučni saradnik Instituta za psihijatriju Max Planck.
DW: Koja je razlika između stresa i traume?
Alon Chen: Postoji mnogo različitih vrsta stresa. Postoji lagano opterećenje koje može postati hronično. Na primjer ako smo uznemireni na poslu ili smo zaglavljeni u prometu svaki dan. Takvi faktori, koji u konačnici izazivaju stres, mogu povećati podložnost depresiji. Ali to ne stvara traumu koja bi pokrenula posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Za to moraju postojati snažne i akutne traume. To je slučaj, na primjer, sa silovanjima, nesrećama ili ratovima. Od toga se pacijenti uglavnom oporavljaju nakon nekoliko sedmica i mogu se vratiti u normalan život. No ako se simptomi pojave i nakon mjesec dana, govorimo o PTSP-u. Neki ljude imaju iste simptome čak i nakon 40 godina.
Kakvi su to simptomi?
Tipični simptomi su problemi sa spavanjem i noćne more. Pacijenti pate od anksioznosti i često imaju problema sa koncentracijom. Osim toga, plašljivi su. Na primjer, brzo se trznu ili poskoče kada čuju glasan zvuk. Osobe koje pate od PTSP-a često imaju problema s procjenom rizika. Generalno, ti ljudi nisu u mogućnosti pravilno funkcionisati u svakodnevnom životu.
U svojoj aktuelnoj studiji otkrili ste da trauma može dovesti do epigenetskih promjena. Kako uopšte funkcioniše epigenetika?
To je relativno novo područje. Kada govorimo o epigenetskim promjenama, ne mislimo da se slova DNK, odnosno njihov slijed, mijenja. Jer, epigenetika nadilazi genetiku. Radi se o hemijskim promjenama koje utiču na ono na što se DNK u konačnici prevodi. Kroz taj proces nastaju proteini u našem tijelu, uključujući i oni u našem mozgu. Proteini su funkcionalne jedinice koje u biti obavljaju pravi posao. Na primjer, oni određuju koje su nervne ćelije manje ili više aktivne, a to u konačnici utiče na naše ponašanje.
Kako genetski prenosimo iskustvo na naše potomstvo?
Baš kao i DNK, takozvani "epigenetski potpis" prenosi se na sljedeće generacije. Trenutno se taj "epigenetski potpis" može pratiti do treće generacije. Na primjer, kada pogledamo treću generaciju preživjelih holokausta ili unuke vojnika Drugog svjetskog rata, još uvijek vidimo epigenetske tragove traume. To na kraju dovodi do toga da su ti ljudi anksiozniji ili skloniji bolestima koje su povezane sa stresom.
Još uvijek nije jasno kako se tačno epigenetske promjene nasljeđuju, jer ulogu igraju mnogi faktori. Ukoliko je na primjer majka izložena velikom stresu ili je naslijedila epigenetski potpis svojih roditelja, to mijenja način na koji se bavi svojom djecom. Pored toga, faktori iz okoline igraju jednako važnu ulogu u razvoju djeteta kao i nasljedstvo. Zbog toga i jeste tako teško razumjeti sve mehanizme.
Kako se pacijenti s PTSP-om mogu liječiti?
Osobe koje pate od PTSP-a danas mogu uzimati lijekove ili tražiti psihoterapiju. Međutim, obje su metode samo djelomično efikasne u liječenju te bolesti. A potreba je ogromna. Da bismo razvili nove vrste tretmana, moramo prvenstveno razumjeti mehanizme. Moramo shvatiti šta se tačno događa u mozgu, koji su tačno geni uključeni i koje epigenetske modifikacije dovode ljude do većeg rizika od bolesti. Tek tada možemo razviti metode liječenja ili metode koje će spriječiti da oni koji su pogođeni razviju post-traumu. Tada bismo mogli i dovoljno rano vidjeti je li osoba posebno ranjiva za razvijanje PTSP-a i reći, na primjer, da je ne treba slati u Afganistan u vojsku.
Da li epigenetske promjene nestaju nakon uspješnog liječenja?
Za sada ne znamo da li se epigenetske karakteristike mijenjaju nakon oporavka. Ili eventualno ukoliko ih nešto blokira, i da li se opet aktiviraju ukoliko osoba doživi drugu traumu.
Čak i kad je embrion u majčinoj utrobi izložen stresu, to mijenja njegove epigenetske osobine.Ta osoba i dalje može normalno odrasti i to ne primjećuje, ali u trenutku kada je izložena traumi, epigenetski potpis postaje presudan.
