Jedina ustanova u Bosni i Hercegovini u kojoj se sistematski liječe zlostavljana djeca nalazi se u Foči. Riječ je o Centru za podršku djeci žrtvama nasilja pri Univerzitetskoj bolnici Foča, kroz koji je, za tri godine postojanja, prošlo 96 djece.
Uglavnom je riječ o djeci žrtvama zanemarivanja, te fizičkog zlostavljanjima u porodici i među vršnjacima. Bilo je i devet slučajeva seksualnog zlostavljanja djece, a zlostavljači su bili blizak rod - očevi, djedovi, ujaci, najbliži rođaci ili pak bliske komšije, a osam procesuiranih zlostavljača je dospjelo u Registar pedofila Republike Srpke.
U Centru nam kažu da su, nažalost, opravdali svrhu svog postojanja, te da pokretanje ustanove sličnog tipa u Banjaluci treba biti naredni korak.
“Kada imamo ovoliko slučajeva nasilja na malom prostoru Hercegovine i istočnog dijela do Zvornika, koji su otkriveni, pitanje je koliko je slučajeva koji nisu prijavljeni i otkriveni, i kakva je sitacija u Bosni koja je daleko mnogoljudnija”, kaže na početku razgovora za Buku Dejan Bokonjić, načelnik Centra za majku i dijete Univerzitetske bolnice Foča, u okviru kojeg djeluje i Centar za podršku djeci žrtvama nasilja.
.jpg)
Najviše je zastupljen uzrast od 10 do 12 godina, ali zabrinjava da u posljednje vrijeme ima slučajeva da je dijete mlađe od četiri godine žrtva porodičnog nasilja.
Pitali smo ga kako im dolaze zlostavljana djeca i ko ih šalje na pregled i tretman u Centar. Kaže da najčešće dolaze po prijavi pedagoga i zdravstvenih radnika iz škola, centara za socijalni rad i domova zdravlja. Kada je riječ o zlostavljanju u porodici, djecu u Centar uglavnom upućuju ljekari iz domova zdravlja.
Djeca koja trpe zlostavljanje, navodi naš sagovornik, značno promijene ponašanje u sredini u kojoj žive i u školi, počinju crtati i slati neke signale koji ukazuju na određene stvari koje im se dešavaju ili fizički nasrću na drugu djecu, što ranije nisu radili, dok su nekada ozbiljan signal da nešto nije u redu povrede, masnice ili ogrebotine na neuobičajenim mjestima : „Dogovor sa zdravstvenim radnicima je da nam ne šalju djecu direktno sa uputnicom da se radi o nekoj vrsti zlostavljanja. Na uputnici primjerice stoji da je u pitanju urinarna infekcija sa malom zvjezdicom koja je nama signal da obratimo pažnju na neku drugu stvari. Naravno svi prethodno navedeni simptomi ne moraju automatski značiti da je riječ o zlostavljanju ili zanemarivanju, ali bolje je da mi to provjerimo pa da to precrtamo, nego da nam jedan takav slučaj promakne“.
Najvažniji zadatak Centra, osim direktnog rada sa djecom, otkrivanja počinilaca nasilja ili zanemarivanja djece, je i ponovno uključivanje žrtve u školski kolektiv ili porodicu, kako bi sa što manje posljedica nastavilo prekinuto djetinjstvo.
To je ključno jer ukoliko izostane sistematska podrška, posljedice zlostavljanja mogu biti vrlo teške i ne samo kratkoročne, već dugoročno utiču na cjelokupni razvoj djeteta - od zdravstvenih problema, problema u ponašanju, emocionalnih teškoća, niskog samopoštovanja, ovisnosti o alkoholu.
“Naš psiholog Sandra radi sa djecom ovdje u Centru, ali i na terenu, pomažu joj i psiholozi koji su pri centrima za socijalni rad, ali ovaj segment treba još kadrovski ojačati kako bi u što više mjesta imali stručnjake koji će davati podršku djeci nakon povratka u porodicu, školu Ili novi kolektiv. To je ključno, jer nakon otkrivanja počinioca bitno je poduzeti sve kako bi dijete nastavilo život, a to nije nimalo lako“, pojašnjava Bokonjić.
Priča sa Centrom ne bi mogla funkcionisati da ne postoji sradnja između različitih institucija uključenih u problem zlostavljane djece, poput škola, zdravstvenih ustanova, centara za socijalni rad, sudova, tužilaštava, policije, sigurnih kuća, domova za djecu.
U Hercegovini opet nije bilo nimalo lako i jednostavno pokrenuti ustanovu ovakvog tipa. Riječ je o manjim sredinama u kojima svako svakoga poznaje, djeca šute, odrasli ne vide problem, a i ako ga prepoznaju često se to zataškava.
„Kada se sjetim prvih sastanaka i reakcija iz određenih centara za socijalni rad koji, najblaže rečeno, nisu htjeli da nas prihvate i njihove rečenice tipa „recite nam još samo da je otac zlostavljač, pa da crknemo“ i onda naknadno saznamo da je direktor Centra za socijalni rad blizak prijatelj tog oca koji je zlostavljač, do potpunog negiranja tipa „kakvo crno seksualno zlostavljanje u Hercegovini, kod nas toga nema, toga ima na Zapadu, u Americi, ne kod nas“, a u komšiluku imate slučaj gdje djed dest godina seksualno zlostavlja tri unuke. Ipak, danas, nakon tri godine, situacija je puno drugačija, svijest se kod ljudi polako mijenja, postaju svjesni da ima ružnih stvari koje se dešavaju kod nas i da nije rješenje zatvarati oči zato što su to neprijatne i neugodne stvari. I međuinstitucionalna saradnja je sve bolja, centri za socijalni rad su vrlo aktivni, trude se maksimalno i vrlo uspješno rješavaju slučajeve. Imamo dobru saradnju i sa policijom, te direktan kontakt sa inspektorom u CJB Istočno Sarajevo i CJB Trebinje, koji nam pomažu u rješavanju slučajeva i provođenju kompletnih procedura. Održavamo redovne sastanke sa pedagozioma i psiholozima u školama i medicinskim radnicima u domovima zdravlja. Još mnogo posla je pred nama, treba raditi, pisati, govoriti, ali pomaci su i te kako vidljivi“, ističe naš sagovornik.
Priča o Centru u Foči zanimljiva je i zbog činjenice je da on nema svoje zaposlene ili neki fond iz koga se finansira. U njemu volontorski rade medicinski radnici koji su zaposleni u fočanskoj bolnici, ali djeca ipak dobijaju podršku specijalista svih grana koji su potrebni za dijagnostiku - sa njima rade defektolozi, neurolozi, psiholozi, socijalni radnici, pedijatri. Angažuju po potrebi i ginekologa i hirurga, ali i profesore sa Defektološkog fakulteta, koji se bave raznim razvojnim poremećajima.
“Svi mi koji radimo u Centru tu smo na volonterskoj osnovi. Ja sam dječiji pulmolog, nije to moj uži fah, ali više ne smijemo zatvariti oči na stvari koje se dešavaju oko nas. Mi u Centru zajednički guramo ovu priču i pokušavamo da animiramo mlade ljude da se bave samo ovim. Ovo nije posao kojim bi se na duge staze mogli baviti usput. Neko mora da se bavi samo zlostavljanom djecom i definitivno ovakvo nešto treba i Banjaluci, a mi da ostanemo zaduženi za Hercegovinu. U jednom trenutku ćemo morati izaći pred Ministarstvo zdravlja i tražiti da Centar bude posebna organizaciona jedinica, koja ima svoje zaposlene ljude koji se samo time bave. Idealno bi bilo da se jedan centar oformi u Banjaluci, a da ovaj ostane zadužen za Hercegovinu“, naglašava naš sagovornik dodavši da je Centar u Foči nastao kao rezultat inicijative Ombudsmana za djecu RS, a po uzoru na Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba, jedinu takvog tipa u regionu, gdje pomoć traže ne samo djeca i roditelji iz Hrvatske, već i iz BiH, Crne Gore, Srbije i Slovenije.
Navedimo na kraju i da se u Republici Srpskoj godišnje evidentira više od 600 djece koja su žrtve nasilja i zlostavljanja, a ono što zabrinjava je da je povećan broj zlostavljane djece uzrasta do četiri godine. Koliko je slučajeva o kojima se nikada ne progovori, možemo samo nagađati.
