Na nivou društva, Knin je grad traumatsko središte sukoba devedesetih. Knin je simbol srpske pobune i secesije, a potom simbol apsolutne hrvatske pobjede, pri čemu su oba događaja popraćena masovnim zločinima, ubistvima i progonima “onih drugih”. S druge strane, na nivou svakodnevnice, naći ćemo ne samo bezbrojne privatne traume starosjedilaca, povratnika i doseljenika prognanih iz drugih djelova bivše Jugoslavije, nego i ekonomsku i društvenu pustoš, traumu činjenice da je hrvatska država već četvrt vijeka tragično nesposobna da stvori uslove za iole održiv, a kamoli perspektivan život u krajevima za koje se borila. Autori, Čoko i Rašković su rođeni Kninjani, koji su se u avgustu 1995. godine, poput hiljada sugrađana, našlih u izbjegličkim kolonama. Njihova monografija – popraćena brojnim turobnim crno-bijelim fotografijama – hrabro i pošteno zasijeca u mitove, donoseći priču o Kninu i njegovim stanovnicima tokom posljednjih trideset godina.
Igor Čoko rođen je u Kninu 1975 godine. Diplomirao je Etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Po profesiji dokumentarni fotograf koji iz perpektive vizuelnog antropologa dokumentuje život, estetiku ulice i problematiku marginalnih grupa. Autor je četiri knjige fotografija i preko četrdeset autorskih izložbi i predavanja u zemlji i svijetu. Njegove knjige fotografija, dio su kolekcije biblioteke Fondacije Hasselblad u Geteborgu. Urednik je i osnivač fotografskog portala www.grain.rs koji se bavi angažovanom uličnom i dokumentarnom fotografijom. Od 1995. živi i radi u Beogradu.
Slaven Rašković rođen je u Kninu 1984 godine. Diplomirao je sociologiju i informacijske znanosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, gdje i živi od 2002. godine. Zadnjih desetak godina aktivno uključen u razne procese suočavanja s prošlošću u zemljama bivše Jugoslavije. U svom dugogodišnjem radu na dokumentiranju najtežih kršenja ljudskih prava u ratovima 90ih obišao nekoliko stotina mjesta u Hrvatskoj i regiji te intervjuirao preko 1.200 direktnih svjedoka i članova obitelji koje su nekog izgubile u ratu. Zadnjih godinu dana radi u njemačkoj nevladinoj organizaciji Forum Ziviler Friedensdienst u Beogradu.
Kako je došlo do saradnje između vas dvojice, budući da ste Kninjani sa nekninskim adresama trenutno?
Čoko: Krenuo sam da fotografišem Knin spontano od 2013. godine i u magli se gradila priča koja nije imala jasnu dimenziju. Nije to mogla biti samo street fotografija, kakva je do tada dominirala u mom radu. To je bio period rada na Karaburmi i Subverzivnoj estetici ulice. Tražio sam mogućnost kako u malom gradu raditi street, a Knin se pokazao idealan u tom smislu. Kako sam gradio priču, širila se percepcija. Češći odlasci dolje su tražili od priče da se razrađuje, ali i dalje je sve bilo u magli i nedefinisano. Onda je došao Slaven i tek tada je knjiga dobila svoj oblik i smisao. Street fotografija je dobila fantastičnu narativnu podlogu, odnosno deskripciju onoga što tamo jeste. Zajedničkim radom, apsolutnim razumijevanjem i fenomenalnom saradnjom smo došli do krajnjeg rezultata koji je spojio naočigled nespojivo. Iz jedne perspektive, zajednička, šira slika se stavlja na jedno mjesto i pokušavaju se objasniti uzroci i posljedice. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto su moje fotografije tako mračne i zašto su Slavenovi tekstovi tako surovi. Kad je Oluja u pitanju, mi imamo dva odvojena narativa, hrvatski pobjednički i srpski, o obliku parastosa i obilježavanja poraza. To su dvije paralelne stvarnosti, koje traže missing link. Mislim da je ova knjiga upravo nešto što će spojiti ta dva narativa u jedan i kroz ovo vizualno-antropološko-sociološko štivo makar na simboličan način pokušati objasniti šta se sve tu događalo. Oluja se nije desila sama od sebe, niti su ljudi sami od sebe krenuli u kolone. Moralo se nešto dogoditi prije toga. Knin ima simboliku u hrvatskoj povijesti kao grad u kojem je kroz balon revoluciju i pobunu Srba započeo rat u Hrvatskoj, a Olujom se rat i završio.
Tekst iz knjige nastao je tako što je Slaven intervjuisao Knjinjane o periodu 91-96, a fotografije su počele nastajati 2013., a najviše ih je iz 2019. i 2020. godine. Kako komuniciraju ove dvije forme zajedno, budući da je toliki vremenski jaz između njih? Mogu li sadržaji poput ove knjige biti početak relaksacije odnosa sa ljudske razine, kroz memoriju i intimne ispovijesti?
Rašković: Rane u gradu su vidljive na svakom koraku i ako se želi gledati u njih, može ih se vidjeti. Ta vrsta bizarnog stajanja u vremenu pomaže u tome da fotografije nastajale danas, potpuno funkcioniraju sa tekstovima od prije i pokazuju da vrijeme uopće nije izliječilo rane. Ovo je knjiga kojoj se treba vraćati, kako bi se otkrile sve nijanse i dubine. Jedno je čitanje teksta, ali fotografije ga jačaju.
Rekao bih da je naša knjiga u velikoj mjeri politična, ali na način koji nije dominantno prisutan ne samo u Hrvatskoj nego na kompletnom postjugoslavenskom prostoru. Političke elite koriste kulturu sjećanja i memorijalizaciju kako bi perpetuirali stvari iz devedesetih. Budući da se danas nemaju čime pohvaliti, koriste stvari iz devedesetih za daljnju manipulaciju i razdvajanje ljudi. To je najlakši način da ostanu na vlasti i da mobiliziraju glasače.
Mi smo pokušali razbit isključivu kulturu sjećanja, koja dijeli na dva dijela ,jer smatramo da je najvažnija i najvjernija memorijalizacija ono što dolazi odozdo, iz traume koju su ljudi preživjeli, a koja spaja, bez obzira na identitetske odrednice. Iako je knjiga fokusirana na priču Knina, mislim da će se mnogo gradova moći prepoznati u priči, jer je simbolika univerzalna za čitav prostor.
Iako je knjiga prvobitno trebala biti promovisana u Kninu, svjetlo dana je ugledana u Šibeniku na Festivalu Fališ. Da li je imala svoju kninsku promociju?
Rašković: Dogodila se i promocija u Kninu. Manje-više, sami smo je organizirali, uz podrški Kninskog muzeja Knin. Razgovor koji smo vodili bio je najbolji i najotvoreniji od svih promocija. Reakcije su bile odlične, ali se vidjelo da kod ljudi postoji određena razina straha da otvoreno pričaju o tim stvarima. Knjiga je posljednja tri mjeseca najčitanija u kninskoj knjižnici, ali mnogo ljudi nije htjelo da bude viđeno na događaju.
Simbolična je bila i lokacija promocije, na tvrđavi, jer kninski Hrvati su tu bili zarobljeni u barutani, dvadesetak metara od mjesta gdje je promocija upriličena. Na tom mjestu je i Tuđman nakon Oluje podigao zastavu, a sada tu dva Srbina pričaju šta se dogodilo Hrvatima u Kninu, za vrijeme rata.
Kada će naši prostori biti spremni na dekonstrukciju mitova i novi pristup memorijalizaciji i kulturi sjećanja i zašto svima odgovara svođenje tih prostora na opšta mjesta i mitomaniju?
Čoko: Knjiga će izazvati provokacije i na jednoj i na drugoj strani, jer se tiče tamnih strana onih drugih, a koje su bile vrlo prisutne. Niko tu nije čisti i bez putera na glavi. Mi smo upravo tako, bez pardona prišli toj priči. Kao etnička plemena, skloni smo mitologizaciji i to nas pokreće, na kom god dijelu Balkana bili. Kad su u pitanju Srbi iz Hrvatske, danas imate u Srbiji strahovitu kulturološku i sociološku dezintegraciju. To su bili ljudi koji su živjeli u rubnim, pasivnim krajevima Hrvatske, bili su upućeni na svoju tradiciju, plemensku svijest, savjest i običaje. Čak ni Drugi svjetski rat nije uspio da ih izbaci iz tog konteksta, no posljednji rat ih je iz Hrvatske premjestio u zamišljenu otadžbinu. Takav narativ je građen početkom devedesetih, a onda je sva različitost doseljenika i domicilnog stanovništva došla do izražaja. Oni etnički jesu isti, ali kulturološki su potpuno drugačiji i nekompatibilni, nesvjesni i nesposobni da se integrišu na način kako je to predstavljeno u zamisli.
Postoji li razlika u integraciji Srba iz Hrvatske koji su u ratu došli u Srbiju i Hrvata koji su se iz Bosne selili u Hrvatsku?
Rašković: Hrvati iz Bosne koji su dolazili u Vojvodinu i Knin su došli na poziv vrha hrvatske vlade i mnogo stvari je napravljeno da im se olakša ako ne integracija, onda egzistencija, jer im je riješeno stambeno pitanje itd. To Srbi koji su došli u Srbiju nisu imali, nisu bili poželjni. Milošević ih je htio naseliti na Kosovo i vrlo brzo se empatija pretvorila u konflikt i nepoželjnost koju su doseljeni Srbi osjećali u Srbiji.
