Milanka Blagojević, rođena je u Banjaluci 1982. godine, a diplomirala na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpki jezik i književnost. Piše kratke priče koje je objavljivala u zajedničkim zbirkama mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima. Autorka dvije zbirke priča. Za prvu knjigu , zbirku priča „Mandarinske patke“ dobila je nagradu „Čučkova knjiga“ koja se dodjelu za najbolje debitantsko djelo. Majka Andrije, Arsena i Aljoše.
Milanka, sutra ispred Narodne i univerzitetske bibiloteke u Banjaluci održaće se poromocija tvoje druge knjige „Nervus vagus i druge priče“. Možeš li nam reći nešto više o temama o kojima si rasmišljala dok si pisala Nervus vagus i druge priče?
Stvarnost je zaista najveća fantazija. Moje teme inspirisane su svakodnevnicom, običnim ljudima i uobičajenim epizodama iz njihovih života. Inspirišu me prerano ostarjele žene suočene sa nepotpunošću vlastitih života; strahovi od smrti, starosti i uopšte prolaznosti; ostavljeni ljubavnici... Motive nalazim i u igri kao načinu da se prevaziđu neke naizgled bezizlane situacije. Dakle, ljudi oko mene i život sam je ono što pokreće umjetničku imaginaciju koja se u pričama dodatno stilski oblikuje. Stara je istina da ništa novo nema pod suncem , i objektivno sve je isto od postanka svijeta do danas. Mijenjaju se samo manifestacioni oblici. Stvar je samo u tome što svako od nas ima vlastite naočare kroz koje posmatra svijet i vlastitu poetiku koju oblikuje.
Imajući u vidu da je ovo tvoja druga zbirka priča pitala bih te da li ti je bilo teže izdati drugu knjigu nego prvu, imajući u vidu da je prva zbirka priča Madarinske patke dobila značajnu pažnju?
Zbirka „Mandarinske patke“ je dobila više pažnje nego što sam očekivala i jako mi je drago zbog toga. Ipak, moram da kažem da moje pisanje nije uslovljeno marketinškim reperkusijama onoga što ću napisati i objaviti niti imam unaprijed projektovanu sliku kako će knjiga bti primljena kod kritike i kod publike. Pišem zbog vlastitog , unutrašnjeg poriva. Pri tome mi je naravno drago kad ono što sam uradila bude prepoznato i vrednovano.
Šta je za tebe pisanje, koliko ti je važno da teme koje te koje su te zaokupile preneseš na papir?
Izuzetno mi je važno da ono što me zaokuplja prenesem na papir. Pisanje je za mene zapravo neizbježna stvar, nužnost. Dobro je Hemingvej rekao :“Sjedneš za pisaću mašinu i krvariš“.
Koliko je teško profilisati se kao pisac, imajući u vidu da je mnogo knjievnih imena, kako se izdvojiti?
Mislim da svako može pronaći svoje mjesto ukoliko to što radi zaista vrijedi. Oko nas je puno odličnih pisaca koji se međusobno podržavaju i koji pronalaze svoj put do čitalaca. Iskreno ne znam na kojem sam mjestu i gdje bih to trebala da stignem, pišem zato što pišem i želim da moje knjige same pronalaze put.
Posljednje vrijeme ženski glas u našoj književnosti sve je jači, koliko je važno da se čuje glas žene, da se grade ženski likovi i da te likove grade žene književnice?
Važno je da se čuju svi glasovi koji imaju šta da kažu, bilo da su ženski ili muški. Književnost je dobra ili nije. Ima dosta autora koji su na sjajan način opisali žene kao i autorki koje pišu o muškarcima. U mojim pričama ima nekoliko naratora, muškaraca. Imamo primjere i u srpskoj književnosti iz ranijih perioda kada su muški autori na fascinantan način opisali žene (sjetimo se Stankovićeve Sofke, Andrićeve Lotike, Rajke iz romana Gospođica itd.) Što se tiče naših, savremenih spisateljica u posljednje vrijeme imamo pravu plejadu izvrsnih autorki koje su priznate i nagrađivane.
Da li je ženama koje se bave književnošću kod nas teže, koliko je pitanje roda još uvijek kamen spoticanja na našim prostorima?
Književnost je sama po sebi težak rad. Mislim da je danas podjednako teško i ženama i muškarcima koji se bave umjetnošću. Pitanje roda je sve manje otežavajući faktor, žene su danas emancipovane i učestvuju u svim društvenim sferama. Žene odavno nose odijela, puše, tetoviraju se... Mislim da imamo više konkretnijih problema u književnosti i kulturi uopšte nego što je to rodna ravnopravnost.
Prve dvije knjige koje si izdala su u formi kratkih priča, a da li si razmišljala o dužoj formi, o pisanju romana?
Volim formu kratke priče iako je zahtjevna. Što kraća forma to je zahtjevnija tako da je vrhunac masjtorstva haiku poezija. U pričama i poeziji sve je vidljivo, svaka rečenica treba da se brusi i izvaže. Skoro da nemaš pravo na grešku, na suvišne riječi... Forma romana se postavlja imperativno pred sve autore koje se bave prozom i nekako se podrazumijeva. Pred nama je, vidjećemo...
Banjaluka se lagano postavlja kao značajan grad za književnost, imamo zasita dobre književnice i književnike, a tu je i jedinstven festival književnosti Imperativ. Koliko je bitno za jedan grad da sačuva ovo književno blago koje ima?
Da, očigledni su pomaci na književnoj sceni u Banjaluci ali to još uvijek nije dovoljno. Smatram da je kulturna politika srž svih politika koje se u jednom društvu provode. Kultura nije slučajni ukras koji može da postoji a i ne mora. Strujanje u kulturi i rad institucija iz oblasti kulture itekako formiraju identitet jednog naroda i njegovu autopercepciju.
Pisanjem se bavim od rane mladosti i u to vrijeme za mlade književnike postojali su poneki omladinski časopisi i samostalna okupljanja u vidu pjesničkih večeri i slično. Književni festival Imperativ je sjajna manifestacija koja omogućava da publika uživo vidi i čuje neka od najpriznatijih imena iz regije kao i da se autori upoznaju i druže a tu je i sajamski dio festivala na kojem izlaže dosta značajnih izdavačkih kuća. Spomenula bih i izdavačku kuću Imprimatur koja je pravo osvježenje za našu književnu scenu. Boris Maksimović i Sonja Lero Maksimović, kao pokretači izdavačke kuće Imprimatur, podržavaju mlađe autore ali objavljuju djela i već afirmisanih autora.
Takođe, značajno je da zahvaljujući njima do nas dolaze prevodi nekih djela evropske književnosti koja do sada nisu prevođena na srpski jezik. Kada već spominjemo književnu scenu u Banjaluci moram da spomenem i književnicu Tanju Stupar Trifunović, urednicu i recenzentkinju mojih knjiga, kao značajnu ličnost za naš grad ali i za mnoge mlade autore koji su se zahvaljujući njoj afirmisali.
Nadam se da će grad sve to prepoznati i na sve načine podržati te ljude i organizacije da opstanu i da napreduju.
Koliko je važno da se naročito danas vraćamo knjigama, kad smo preplavljeni raznim informacijama sa interneta, kad je komunikacija sveprisutna, kad zaboravljamo često sami na sebe, ali i na čitanje?
Majka sam troje djece i pobornik sam toga da se sa čitanjem počinje od najranijeg uzrasta. Mislim da svako u svom mikroskosmou treba da doživljava knjigu kao neko prirodno okruženje i propratnu aktivnost svakodnevnog života. Ja sam optimista po tom pitanju, mislim da knjiga nikada neće izumrijeti i da će uvijek postojati krug ljudi koji čita i oni koji puno ne mare za knjigu i mislim da je tako uvijek i bilo.
Živimo u jednom sasvim drugačijem vremenu u odnosu na ranije, u odnosu na početak 2020. godine, za ovo vrijeme pandemije, koja je uticala na sve sfere života u svijetu, nismo se mogli pripremiti. Kako si se ti snašla u ovom vremenu?
Nisam se navikla, još uvijek mislim da je sve to samo ružan san. Svakodnevne vijesti koje dopiru do nas uznemiravaju nas i koče. Osjećam se kao da je sve oko nas polovično i da u stvari dišemo na škrge. Ali naš genetski kod, nažalost, navikao je i na gore stvari tako da ćemo i ovo prevazići.
