"Život ovog naroda je glad, krv, muka;
bijedno tavorenje na svojoj zemlji
i glupo umiranje na tuđoj.
A velikaši će se vratiti kući, svi,
da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv. "
Meša Selimović
Propadava kiša i hladno je. Stane pokoje auto, ima ljudi. Obiđu malo, odu do kapele na vrhu i vrate se, u kola, pa svojim poslom. Moj cilj je određen, jedan grob, tačno znam gdje je. Po ničemu se ne razlikuje od drugih, krst isti, crn, s „krovom“, alpski, bijela slova i brojevi ispisani rukom. Knedla u grlu kao i prije godinu dana, na ovom mjestu na kojem se, zbog obližnjih skoro vertikalnih planinskih padina i stijena, rijetko pojavljuje sunce i na kojem vlada neki čudan mir, bez obzira na broj živih koji tuda šetaju – ipak ovdje stoluju mrtvi.
Prolazim polako do cilja, nalazim ga bez problema. Stižem do krsta, na njemu piše:
Tanasković Mitar
13. 12. 1917.
Lutvica Murat
13. 12. 1917.
Dva imena, jedan isti datum. Smrti. Ne znam da li su poginuli na frontu ili su bili ranjeni, pa umrli u prihvatnoj stanici za ranjene koja se nalazila nedaleko od mjesta gdje su konačno sahranjeni. Vjerovatno su bili u istoj jedinici. Možda su znali i koju riječ razmijeniti, jer su bili u drugoj zemlji, daleko od svoje, a kad se ode tako daleko, pogotovo ljudima kojima je možda najdalji put bio do obližnje varoši, i ono na šta se nije obraćala pažnja odjednom postaje svoje. Pa su možda i Mitar i Murat, uprkos pažljivo razrađenoj strategiji zavađanja koje je sprovodila Carevina da bi, naravno, lakše vladala Bosnom, zemljom luđaka, vidjeli jedan u drugom dio zemlje iz koje su strpani na stijenje koje im nije značilo ama baš ništa. A možda i nisu. Možda su potpuno odigrali ulogu koju im je namijenio lukavi okupator, pa su se i gore mrzjeli. Ko zna, šta je gore bilo... Ono što znamo je ono što je sad. Nisu se za njihovo konačno počivalište pobrinuli njihovi zemljaci, koji mahom i ne znaju gdje su ovi nesretnici završili, nego lokalno (austrijsko) stanovništvo mjesta Toblah, koje je smatralo da oni zaslužuju dostojanstvo. Još uvijek na ulazu u groblje stoji tabla na kojoj piše da se za priloge (koji treba da pomognu u održavanju) posjetioci obrate gospođi Valtraud Fuks (Waltraud Fuchs), koja je zapravo bila ideator organizovanja groblja za vojnike Carevine koji nisu bili Austrijanci, a koji su bili razbacani po frontu i nije ih tražio niko.
Stojim pred krstom i vadim kutiju sa grumenom zemlje donesene iz Bosne, da ostavim Mitru i Muratu, a s njima i svim njihovim zemljacima koji gore leže, da ispunim obećanje dato prije godinu dana. Stavljam i tekst, napisan na tri jezika: našem (kako god ga zvali), italijanskom i njemačkom – ako neko naiđe tuda, da može da pročita i razmisli o besmislu tog ludila. Mitar je, kako reče jedan gospodin koji se javio na pređašnji tekst o ovom groblju, bio iz sela Glamočevići kod Čajniča. Sad mu potomci znaju gdje je. Nadam se da će pročitati ovo i vidjeti da više nije gore sam, da je neko pomislio na njega. Za Murata još ne znamo ništa. Možda će ipak neko da se javi.
Stajati među ovim grobovima je nemoguće bez razmišljanja o Balkanu i svoj krvi tamo prolivenoj. Nemoguće je ne pomisliti koliko su ljudi na toj prokletoj zemlji i danas spremni da se kolju, a da za sve to nemaju nikakav osnov, jer osnova za klanje nikad nema; koliko balkanski narodi do patološke dimenzije prosto vole da budu ovce, da idu za nekim, pa makar taj bio i slijepac, da ignorišu činjenicu da im u lobanjama postoji nešto što se zove mozak, ali je kod njih zbog trajnog nekorištenja zahrđao; koliko će i sada biti prosto glupih komentara na ovaj tekst, jer se ljudi uhvate tastature prije no što razmisle – pobogu, pa na Balkanu je običaj da neko drugi misli, a ovce slijede – sigurno će neko potrčati da mi „otvori oči“, jerbo ja valjda ne znam ništa i nisam kadra misliti, pa mi treba tutor; koliko će mnogi da vrište o svojoj veličini i muci, napumpavajući sve i govoreći i što jeste i što nije, da bi se krivica svalila na drugoga; koliko je zapravo nespreman Balkan da pogleda u ogledalo i shvati da je godinama, desetinama godina, igračka drugima i da sva „prijateljstva“ koja ima sa raznih strana nisu ništa osim interesnih politčkih veza na štetu naroda koji ima tu nesreću da živi od Vardara, pa... možda ipak ne baš do Triglava; koliko su zapravo svi krivi jer su ovce, jer vole da budu ovce; koliko većina nije spremna da gleda u činjenice, a ne u ono što joj odgovara. Balkan jedva čeka da mu neko istakne razlike među komšijama, kojih je nebrojeno manje od sličnosti. Dovoljno je popeti se na planinu i pogledati dolje da bi se shvatilo koliko smo mali i smiješni i koliko je glupo, pogubno i besmisleno izdizati sebe u odnosu na druge, a kamoli na svijet i svemir.
Stavljam taj grumen bosanske zemlje dolje na alpsku, na zemlju koja je to i ovdje i tamo. Možda iz nje „iznikne“ nešto drugo i bolje od onog što sad imamo, možda neko shvati da mržnja zaista nema ni smisla ni podloge, da je to otrov koji najviše truje onog koji mrzi, možda će neko imati ljepšu misao, možda... Možda. Ali treba vjerovati, to nam je preostalo.
Za one koje zanima, djelimičan spisak sahranjenih na vojnom groblju kod Toblaha može se naći ovdje:
http://www.6yka.com/blogovi/blog/19036/groblje-nasswand-croda-bagnata-juzni-tirol-spisak-prvi-dio
Vezani tekst : Kad te mrtvi za rukav povuku
