<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Magija knjige: Herman Hese o tome zašto čitamo i zašto ćemo uvek čitati

KNJIŽEVNOST

Nekako, dok odrastamo i učimo da čitamo, uzbuđenje veštine prelazi u naviku, i dopuštamo da magično sklizne u zemaljsko. Mi uzimamo olako ovu čudesnu sposobnost.

25. mart 2017, 12:00

Niko nije lepše vratio transcendenciju pisane reči od laureata Nobelove nagrade, švajcarskog pisca i slikara, rođenog u Nemačkoj, Hermana Hesea, u veličanstvenom eseju iz 1930. naslovljenom „Magija knjige” nađenom u posthumno objavljenom vrednom otkriću „Moja vera: Eseji o životu i umetnosti“.

Hese piše:

„Među mnogim svetovima koje čovek nije dobio kao poklon prirode, već ih je stvorio svojim umom, svet knjiga je najveći. Bez reči, bez pisanja knjiga, ne postoji istorija, ne postoji koncept čovečanstva. Ako neko bude hteo da pokuša zatvoriti u malom prostoru, u jednoj kući ili jednoj sobi, istoriju ljudskog duha, i načiniti je svojom, on to može uraditi samo u formi zbirke knjiga.“

Pitanje kako knjige utiču i šta su, naravno, traje. Za Kafku su bile „sekira za zaleđeno more u nama; za Karla Sagana „dokaz da su ljudi sposobni da prave magiju“; za Džejmsa Boldvina „način da se promeni naša sudbina“; za Nila Gejmena „prenosilac najdubljih ljudskih istina“; za poljsku dobitnicu Nobelove nagrade Vislavu Šimborsku „naša krajnja granica slobode“. Najbliži Galileju, koji je video čitanje kao „način da se poseduju nadljudske moći“, Hese smatra istorijsku ulogu pisane reči:

„Za sve ljude reč i pisanje su magični i sveti; imenovanje i pisanje su originalno magijske radnje, magijsko osvajanje prirode kroz duh, i svuda se za dar pisanja smatralo da je božanskog porekla. Za većinu ljudi pisanje i čitanje su bile tajna i svete umetnosti rezervisane samo za sveštenstvo.“

„Danas se sve ovo potpuno promenilo. Danas, izgleda, svet pisanja i intelekta otvoren svima. Danas, izgleda, biti sposoban da se čita i piše je malo više od sposobnosti da se diše. Pisanje i knjiga su izgleda bili lišeni svakog dostojanstva, svake opčinjenosti, svake magije… Sa liberalne, demokratske tačke gledišta, ovo je progres i prihvaćen je sam po sebi; sa drugih tački gledišta, međutim, to je devalvacija i vulgarizacija duha.“

Ipak Hese nudi optimističan kontrapunkt prema tehnokratsko-distopijskim narativima koji su nastavili da detaljno objašnjavaju smrt knjige skoro vek od njegovog eseja.

Pišući ga samo nekoliko godina nakon energičnog upozorenja protiv zala bioskopa Virdžinije Vulf, Hese raspravlja da nove forme medija – radio i film tada, internet sada, ne predstavljaju pretnju knjizi, jer je knjiga jedinstvena u svom duhovnom vrednovanju ljudskog života:

„Mi ne bi trebalo da se plašimo da će u budućnosti knjiga nestati. Naprotiv, što su više izvesne potrebe za zabavom i obrazovanjem zadovoljene kroz druge izume, knjiga će se vratiti sa dostojanstvom i autoritetom. Čak i najdetinjastija opijenost progresom će uskoro biti naterana da prizna da knjige i pisanje imaju funkciju koja je večna. Postaće očigledno da formulacije rečima i davanje ovih formulacija kroz pisanje nisu samo važna pomoćna sredstva, već zapravo jedina značenja posredstvom kojih čovečanstvo može imati istoriju i kontinuitet samosvesnosti.“

U izvanrednom, dalekovidnom odlomku, dodaje:

„Nismo sasvim došli do tačke gde su mlađi rivali poput radija i filma preoteli sve od štampane knjige, već samo onaj deo funkcije koji je nebitan.“

„Ono što masa još ne sumnja i što možda neće otkriti dugo vremena počelo je bivati odlučeno među samim tvorcima: osnovna razlika između medija je to da li je kroz njih pokušano ostvarenje umetničkog cilja. Kad se ovo razdvajanje završi, sigurno, još uvek će postojati šund romani i loši filmovi, čiji su kreatori nesigurni talenti, razbojnici u oblastima u kojima im nedostaje stručnosti. Ali razjašnjenju koncepata i oslobađanju knjževnosti i njenih sadašnjih rivala, ovo odvajanje će mnogo doprineti. Onda bioskop više neće biti u mogućnosti da šteti književnosti kao što je npr. fotografija štetila slikarstvu.“

To što knjizi pruža nepokolebljivu stabilnost je, Hese tvrdi, njen magični karakter – nepromenljiv i nezamenljiv karakter, kako god se naši mediji promenili. On piše:

„Zakoni duha su se promenili samo toliko koliko i prirodni zakoni, i jednako je nemoguće odbaciti ih. Sveštenstvo i astrolozi bi mogli biti razrešeni ili lišeni svojih privilegija. Otkrića ili poetska saznanja koja su ranije bila u tajnom posedu nekolicine, mogu biti dostupni mnogima, koji bi mogli biti prisiljeni da uče o ovim dragocenostima. Ali sve ovo odlazi na najpovršniji nivo, i u stvarnosti se ništa u svetu duha nije promenilo otkako je Luter preveo Bibliju i Gutenberg izmislio štamparsku mašinu. Sva magija je još uvek tu, a duh je još uvek tajna male hijerarhijski organizovane družine povlašćenih ličnosti, samo je sada družina postala anonimna.“

U izvanredno pronicljivom mišljenju koje ilustruje današnju kulturu uklanjanja razlike između umetnika i pisaca s jedne strane, kreatora sadržaja s druge strane – u stvari je, nagoveštaj naše isprazne sadržajnosti kulturalne građe – Hese dodaje:

„Vođstvo je iskliznulo iz ruku sveštenika i naučnika na neko mesto gde više ne može biti pozvano da objašnjava i na odgovornost, gde se, međutim, ne može više legitimizovati ili obratiti sa pozicije nekog autoriteta. Za taj sloj pisaca i intelektualaca koji izgleda s vremena na vreme upravlja zato što oblikuje javno mnjenje ili u najmanju ruku snabdeva parolama na dnevnom nivou – taj sloj nije identičan sa kreativnim slojem.“

Kreativni sloj, on tvrdi, sastoji se od vanvremenskih dela koja nastavljaju da očaravaju maštu javnosti decenijama, vekovima ili milenijumima nakon njihovog nastajanja, bili oni drevna istočnjačka filozofija iznova prihvaćena na Zapadu ili dela Ničea jednoglasno odbačena od njegovih ljudi, posle ispunjavanja njegove misije za nekoliko desetina umova, postao je nekoliko decenija kasnije omiljeni autor čije se knjige nisu mogle odštampati dovoljno brzo.

Hese upotrebljava reč pesnik u najširem Dž. Boldvinovom smislu i u istinskom činu našeg dosezanja iza ograničenosti našeg života on stoji kao zaveštanje sopstvenog gledišta:

„Možemo primetiti svaki dan kako su potpuno čudesne i bajkovite istorije knjiga, u jednom momentu imaju najveću čaroliju i ponovo dar nevidljivosti. Pesnici žive i umiru, poznati nekima ili nikome i mi vidimo njihov rad posle njihove smrti, često decenijama posle njihove smrti, kako iznenada ustaje iz groba blistav kao da vreme ne postoji.“

I to što nam one daju ustajući, tačno je ta magija knjige, tako večna i neugasiva, pa ipak lako zaboravljiva i uzeta zdravo za gotovo:

„Ako je danas sposobnost da se čita, svačije sledovanje, ipak je samo nekolicina primetila kako je, dakle, jak talisman stavljen u njihove ruke. Dečiji ponos zbog znanja alfabeta prvo se postiže čitanjem stiha ili poslovice, onda čitanjem prve kratke priče, bajke i dok oni koji izgleda nisu pozvani, primenjuju čitalačku sposobnost na novinske izveštaje ili poslovne rubrike novina, postoji i ona nekolicina koja neprestano ostaje začarana neobičnim čudom slova i reči (koji su nekada sigurno za svakoga bili čarolija i magična formula). Od ove nekolicine proizlaze čitaoci. Oni su kao deca otkrili nekoliko pesama i priča… I umesto okretanja leđa ovim stvarima posle sticanja veštine čitanja, oni nastavljaju dalje u svet knjiga i otkrivaju, korak po korak, kako je ogroman, raznovrstan i blagosloven ovaj svet! Isprva su smatrali ovaj svet za mali dečiji vrt sa krevetom od lala, i malim ribnjakom; sad vrt postaje park, pa postaje krajolik, predeo zemlje, svet, postaje raj i obala slonovače, koji stalno mami novim čarolijama i cveta uvek u novim bojama. I što se juče pojavljivalo kao vrt ili park ili džungla, danas ili sutra je prepoznato kao hram, hram sa hiljadu hodnika i dvorišta u kojima je prisutan duh svih nacija i epoha, stalno čekajući ponovno buđenje, uvek spreman da prepozna kao jedinstvo različitost višeglasja svog fenomena. I za svakog pravog čitaoca ova beskrajnost sveta knjiga izgleda drugačije, svako traži sebe u njoj… Hiljadu puteva vodi kroz džunglu do hiljadu ciljeva, i nijedan cilj nije konačan; i svakim korakom se otvaraju nova prostranstva.“

Pola veka pre nego što je Bob Dilan tvrdio da „svetu nisu više potrebne pesme zato što postoji dovoljno pesama da ih ljudi slušaju, ako žele da slušaju pesme“, Hese zauzima isti stav (sa kojim sam se, kao svaki obični čitalac stvarno složila) o knjigama:

„Svaki pravi čitalac bi mogao, čak i da se ne objavi nijedna nova knjiga, potrošiti decenije i vekove proučavajući, nastojeći da savlada, nastavljajući da se raduje riznici onih koje su mu pri ruci.“

Šta pruža čitanje svojom ultimativnom magijom, Hese tvrdi, da je to ogromno telo pisane reči jednom neizmerno promenjeno i smanjeno do najjednostavnijih, najuniverzalnijih ljudskih isitina:

„Velika i tajanstvena stvar oko čitalačkog iskustva je ovo: što selektivnije, što osećajnije, što povezanije, učimo da čitamo, to jasnije vidimo svaku misao i svaku pesmu u svojoj jedinstvenosti, u svojoj individualnosti, u svojim preciznima ograničenjima, i vidimo da sva ta lepota, sva ta čar, zavisi od ovih individualnosti i jedinstvenosti – u isto vreme mi uvek jasnije shvatamo kako sve ove hiljade glasova nacija streme ka istom cilju, zovu iste bogove različitim imenima, sanjaju iste želje, pate zbog istih tuga. Izvan hiljadostruke fabrike bezbrojnih jezika i knjiga od nekoliko hiljada godina, tu u ekstatičnim momentima, u čitaoca gleda čudesno plemenita i transcendentna himera: lik čovečanstva, začaran u jedinstvu od hiljadu protivrečnih crta.“

„Moja vera : Eseji o životu i umetnosti“ ostaje beskrajna riznica Heseovog genija, ozarena svetlošću njegove mudrosti, na sve od umetnosti do sreće, do starosti, do nasleđa kreativnih divova kao što su Gete, Dostojevski, Volt Vitman, Hans Kristijan Andersen, D.H. Lorens i Karl Jung. Ovi eseji se dopunjuju sa Heseovom prelepom korespodencijom sa Tomasom Manom, E.B. Vajtovom „Budućnosti čitanja“, i Gejmenovom „Zašto čitamo i pričamo priče“.

Autor: Maria Popov

Preveo i prilagodio: Spasa Vidljinović

Izvor:The magic of the books Herman Hesse

kultivisise.rs