<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: ISECI BABETINU

KOLUMNA

Kao odgovor na proteste koji se šire Srbijom, trust marketinških eksperata koje Aleksandar Vučić isplaćuje našim parama, osmislio je kontramitingašku turneju, pod nazivom „Budućnost Srbije“.

20. februar 2019, 11:12

 

Kao odgovor na proteste koji se šire Srbijom, trust marketinških eksperata koje Aleksandar Vučić isplaćuje našim parama, osmislio je kontramitingašku turneju, pod nazivom „Budućnost Srbije“. Plan je prost – hodajuća pošast doći će u sve pobunjene gradove, dovući iz drugih gradova svoje sendvičare, održati pred njima govor, koji će se potom emitovati u svim dnevnicima na svim televizijama. Vrlo brzo, turneja „Budućnost Srbije“ postaće među narodom poznata kao Vučićeva oproštajna turneja.

U praksi, turneja izgleda ovako: Vučić, poput „crne smrti“, bane u naseljeno mesto, ostavi za sobom pustoš i nastavi dalje. Meštani se, za vreme njegovog boravka, zaključaju u stanove i kuće, dok horde na silu dovedenih zombija tumaraju po ćoškovima, tražeći zgodno mesto za pišanje, odnosno kenjanje, ukoliko je sendvič bio aktuelnog kvaliteta (pogledati pritužbu anonimnog bota na kvalitet salame u sendvičima deljenim za „doček“ Putina).

Ekipa emisije „Dobar loš zao“ odlučila je da prvi deo naše najnovije epizode snimimo ispred „Vučićeve“ bine, kad se već, igrom slučaja, Šabac baš tog dana našao na mapi predsednikove oproštajne turneje. Nenad Kulačin je još ranije predložio da snimamo sa omčama oko vratova, u znak podrške Slobodanu iz Kragujevca, penzioneru privedenom zato što je lutku samoga sebe na vešalima prošetao kragujevačkim ulicama. Dakle, kad se sve ideje saberu, snimaćemo, ispred bine, sa omčama oko vratova. Vučić je svoj pohod na Šabac najavio za šest posle podne, a mi smo snimali u pola dvanaest, sve se lepo namestilo da opasnost od linča bude minimalna.

Dok smo se spremali, proveravajući kvalitet zvuka i nivo sigurnosti Kulačinovih čvorova, koje je cele prethodne noći vezivao, upozoreni smo: „Eno ih.“ Ko? „Vučićevi.“ Trojica ćelavih likova u crnim jaknama, izašli su iz lokala preko puta, prešli ulicu van obeleženog pešačkog prelaza i zastali na pedesetak metara od nas. Mahnuo sam im, jedan je uzvratio klimanjem glave, da bi zatim prošetali pedesetak metara udesno, ponovo prešli ulicu van pešačkog i vratili se u lokal iz koga su malopre izašli. „Šta je ovo bilo?“, upitao sam. „Provera“, glasio je odgovor. Kakva sad provera, zbunio sam se, pošto u njihovoj akciji nije bilo nikakvog smisla, ali možda to i jeste bio cilj - da nam stave do znanja da znamo da znaju da smo tu.

Sve čega se toksični Aleksandar Vučić dotakne, pretvori se u stravu i užas, pa je tako i energija u neposrednoj blizni njegove bine podsećala na energiju mobilnog toaleta, u kom sereš, a ispred čeka dvadeset izdrogiranih posetilaca koncerta Ace Lukasa. Obesili smo sebi kanape oko vratova i spremili se za snimanje. Nekoliko znatiželjnika stalo je malo dalje, smejući se. Nekoliko njih još malo dalje, bez osmeha na licima. Neko je, na samom početku snimanja, nešto dobacio, nisam uspeo da provalim šta, Kulačin me kasnije uveravao da je taj bio „naš“.

Onda je, u sred snimanja, posle trećeg video priloga, naišla baba i prikenjala mi: „Kako te nije sramota, da laješ tamo u Beogradu, a naše pare uzimaš.“  Deo Vučićevih hordi. Neplaćena. To jest, najverovatnije potplaćena uvećanjem penzije, koja joj prethodno nije bila smanjivana. Voli ga iskreno. Mislio sam da takvi ne postoje. Ali, eto nje. Pitao sam je da me nije pomešala sa predsednikom, imajući u vidu prirodu  njenih optužbi, međutim, tek tad se razjarila. Prišla nam je skoro sasvim i osula paljbu uvredama. „Alo, ne napadaj mi kolegu!“, zaurlao je odjedanput Kulačin na nju, više iz zezanja,  a deca, koja su stajala u neposrednoj blizini, zakikotala su se. Taman sam očekivao da će baba iz cegera da izvuče tetejac i otvori vatru, kad se kamerman okrenuo ka njoj, što ju je pokolebalo.

Pomislila je, pogrešno, kako će završiti u „Dobar, loš, zao“ pa je napokon utekla nizbrdo, uvredivši nas iz daljine još nekoliko puta. Potom smo manje razmišljali o onome što govorimo pred kamerama, a više o babi, koja nas je napala. „Ovu babetinu sečemo, koji će nam“, predložio sam, a Kulačin se složio. Još jednom sam, za svaki slučaj, dao isti predlog, a Kulačin se ponovo složio. I onda je, kao slučajno, naišao Škabo, takođe sa omčom oko vrata i mi se pozdravimo s njim i odlazimo iz tog predvorja pakla, nazad na televiziju. Pravi pakao mogao sam da onjušim sat kasnije, kada smo morali da se vratimo do bine, pošto je Škabo zaboravio rukavice u obližnjem kafiću.

U tim trenucima, sve se treslo od muzike, sa ozvučenja koje je u međuvremenu stiglo do bine. Zaustavili smo se. Jedan znojavi saobraćajac preko puta bio je jedini oblik postojanja državnih organa u neposrednoj blizini. Šest likova sa niskim čelima, među kojima i onaj što je predvodio „toplog zeca“ kroz kojeg su letos lokalni naprednjaci proterali lidere SzS, stajali su na deset metara od nas. U mom matorom prljavom puntu sedimo Kulačin, njegova ćerka i ja. Čekamo Škaba. Razmišljam šta bi se desilo da nas prepoznaju. Da li da palim instagram lajv ili da aktiviram suzavac? Ili oba? Oni su se, međutim, bahato cerekali, uživajući u svojoj jednodnevnoj okupaciji Šapca, zabole ih baš ko sedi u nekom tamo puntu. Eto Škaba, sa rukavicama, koje je kasnije zaboravio u mom autu.

Kasnije, te večeri, dok sam gledao Vučića kako mumla sa bine na šabačkom korzou, pred dovučenim upišancima, kojih je, prema pouzdanim izvorima, bilo samo 3600 u odnosu na predviđenih deset soma, samo mi je ona babetina bila u glavi. Nju niko nije doveo. Ona mu je sigurno oduševljeno graktala iz mraka.

„Javi, molim te, montažeru da iseče onu babetinu“, pustio sam osamnaesti put Kulačinu istu poruku.

„Evo sad ću“, odgovorio mi je osamnaesti put na isti način.