<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: MARINA ABRAMOVIĆ VUČIĆ BRNABIĆ

KOLUMNA

Neuki često drve kako je Abrmovićka najobičniji prevarant, da je to što radi samo neoliberalni cirkus izdrkavanja za debele pare, ali to je zapravo najviši oblik umetnosti u modernim vremenima - uzimati toliku lovu za performanse kao što su njeni.

18. septembar 2019, 11:36

 

Ovog jutra ponovo sam izveo svoj umetnički performans, pod nazivom “Pražnjenje”. Ovu egzibiciju činim već skoro četrdeset četiri godine i njen umetnički format je tokom vremena menjao pojavni oblik – nekada se događao u pelenama, nekada na noši, a zatim u WC šolji, najčešće svojoj. No, ono što je zauvek ostalo isto je Umetnik.

Umetnik koji svoje telo ponekad dovodi do krajnjih napora kako bi ono, na koncu performansa, proizvelo kratkotrajno smrdljivo umetničko delo, koje bi se potom, biblijskim potopom putem vodokotlića, survalo u mrak kanalizacije, da se stopi sa ništavilom Dunava, u kojem će se na putu do Crnog mora dezintegrisati, odakle će, u vidu najsitnijih molekula, krenuti svetskim morima, u svim pravcima, za sva vremena, beskonačno i nedostižno, moje govno, pardon, delo.

Ja sam toliki umetnik da me za publiku zabole. Ukoliko ječim pod pritiskom zatvora ili prodorom proliva, moj auditorijum će predstavljati sve komšije koje su se u tom trenutku našle kraj otvorenih prozora svojih kuhinja i kupatila, a kad sam tih i zanesen, moja publika biće jedan krakati pauk i njegove žrtve, kanalizacione mušice, koje drhte u njegovoj mreži. Ako ponestane toalet papira, publika će biti moja žena koju ću zamoliti da mi doda papirne maramice kako bih obrisao svoju umetničku radionicu. U svetu konceptualnog umetnika, nije bitna ni publika, nije baš bitan ni performans, bitan je Umetnik.

Neki seljaci među vama će reći: ali to nije performans, to što si opisao je najobičnije kenjanje, to i ja radim svakog dana, neki put čak i više puta dnevno, evo, malopre i kod tasta, u vikendici. Ne, to što vi radite je kenjanje, a ovo što ja radim je konceptualna umetnost. Vi ste mentoli, a ja sam genije, poput mog umetničkog uzora Marine Abramović. Neuki često drve kako je Abrmovićka najobičniji prevarant, da je to što radi samo neoliberalni cirkus izdrkavanja za debele pare, ali to je zapravo najviši oblik umetnosti u modernim vremenima - uzimati toliku lovu za performanse kao što su njeni.

Setimo se njenog jednosatnog buljenja u magarca. Umetnica je lukavo rekla kako je reč o osvrtu na njeno detinjstvo, gde svoje telo dovodi do nezamislivog napora, gledajući u drogiranog magarca, a zapravo je htela da kaže: “Osnova mog umetničkog dela jeste u tome da u magarcu vidim svakoga ko će da pljune sto hiljada dolara za DVD na kome će biti video kako gledam u magarca, to jest u onoga koji je taj DVD platio; a to ste vi, jer je upravo toliko plaćeno iz novosadskog budžeta da biste gledali u Marinu kako bulji u magarca, to jest vas.

Ovog puta, tačnije za koji dan, u subotu ujutru, u firerovo vreme, 6:23, konferencijom za one koji će biti dovoljno glupi da se u to vreme tamo pojave, Marina Abramović započinje svoju “retrospektivnu izložbu”, Čistač. Umetnica je naglasila da „retrospektivna“ zvuči nekako previše konačno, a ona sigurno planira da u budućnosti digne još dosta love, pa se „Čistač“ činilo kao primereniji naziv. Štaviše „Čistač“ u tumačenju pojedinih kritičara, upravo to i znači – čistač budžetskih kasa i džepova ljubitelja konceptualne umetnosti. Kao najavu za ovo umetničko dostignuće, mogli smo da vidimo Marinu Abramović sa dva velika metalna đubrovnika u rukama. Šta ovi preskupo plaćeni bilbordi simbolizuju?

Naivni nepoznavaoci umetnosti pomislili su možda da je reč o odnošenju đubreta, ali ako ste ikad videli radnika gradske čistoće, onda znate da ovo što Marina Abramović na bilbordu predstavlja svakako nije nesrećnik u fluorescentnoj uniformi, koji se davi u najlon kesama is kojih ispadaju polomljeni toplomeri sa živom. Nije ni tetkica u školi, jer onda bi se izložba zvala „Čistačica“, a Marina bi bila u plavoj kecelji, sa metlom. Ono što se vidi na bilbordu jeste osoba u lopovskom kombinezonu, sa dve lopate, kojima će da potrpa što više love na svoj devizni račun. Nije čudo što Abramovićka tek sada izlaže u Beogradu prvi put  posle četrdeset pet godina, to je zato što tek sada ima i odgovarajuće saučesnike za svoju vrstu umetnosti.

Na plakatu se, pored Muzeja savremene umetnosti, čiji je jednogodišnji budžet žrtvovan za ovaj spektakl, šepuri još i Vlada Srbije, najveći čistač vaših para u novijoj srpskoj istoriji. Vođa ove bande Aleksandar Vučić i njegova desna ruka, Ana Kalamiti Džejn Brnabić, toliko dobro znaju šta čišćenje budžeta i vaših novčanika znači, da su jednostavno bili idealni domaćini umetnici koja je umetnik za čišćenje budžeta i džepova. Kao što Marina Abramović za ogromnu lovu prodaje buljenje u magarca ili buljenje u publiku ili masterklasove ili sopstvene intervjue, tako i srpski režim prodaje autoputeve sa milimetarskim slojem asfalta, granitne pločice kao granitne kocke, mit o tome kako se nezaposlenost smanjuje (zahvaljujući tome što svi pobegoše iz zemlje), mit o tome kako je prosečna plata petsto evra (zahvaljujući tome što su sebi digli platurine u nebesa) i tako dalje, dragi moji magarci.

Čitava tri meseca Marina Abramović će biti tu, da vas zajedno sa Vladom Srbije podseća na to kako to izgleda kada neko na vaše oči lopatama sakuplja vaše pare. Nadam se da ćete iz predstojećeg umetničkog iskustva izaći ispunjeni nekim bitnim zaključcima, a izaći ćete na ulicu ispražnjenih džepova, obrni okreni, dok god nam je Aleka i Ane. I Marine.

Nešto me žiga u perdelu debelog creva, pa ću morati da prekinem pisanje kolumne zbog vanrednog umetničkog performansa, za pauka, mušice i komšiluk koji počinje da kuva ručak.