<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: Milošević Sloba ustaje iz groba, sad se zove Milošević Sloba

IZ SRBIJE SREDOM

Jedanaestog marta obeležili smo dvanaest godina otkako je u haškom pritvoru umro Slobodan Milošević.

14. mart 2018, 12:00

Naravno, ovo je zvanična verzija. Prema nezvaničnoj, Milošević je, u skladu sa dogovorim koji je napravio sa Amerikancima, prošvercovan iz Haga u Moskvu. Teorija zavere kaže da je Milošević odradio sve svoje imperijalističke zadatke, te da u svojoj šezdeset petoj godini, dakle, u skladu sa zakonom, ide u zasluženu penziju, na tajnu lokaciju.

To, da Sloba nije mrtav, jedan nekadašnji visoki funkcioner SPS-a ispričao mi je u decembru, 2012, na tajnom sastanku, u jednom od  svojih vračarskih stanova. Pozvao me je, baš sa namerom da me upozna sa tom tezom. „Probaj da nađeš materijalni dokaz o njegovoj smrti, nećeš ga naći“, urzujano se drao, oslonjen levom rukom na luksuznu drvenariju i čvrsto držeći čašu sa džekom, u desnoj. „U Srbiju je stigao prazan kovčeg! Čovek koji ga je nosio, moj drug, tvrdi da je kovčeg bio prazan!“

Da se sutra odjednom negde pojavi Kurt Kobejn, obradovao bih se. Da se pojavi Elvis, obradovala bi se moja keva. Da se pojavi Brus Li, obradovao bi se ceo svet. Ali, Sloba da se pojavi? Sama činjenica da je taj negde živ i slobodan, delovala mi je jezivo. Prepostavivši, ipak, kako je reč o pustim snovima jednog ogorčenog espeesovca, ovu sam teoriju, izašavši ponovo na trotoar Njegoševe, zaveo kao budalaštinu.

Te noći sanjao sam kako točim benizin iz aktiviranim upaljačem smanjene flaše od litar i po, kod penzionerke u Šajkaškoj, dok iz automobila s ugašenim farovima iskaču maskirani batinaši. Probudio sma se obliven znojem, uveren da sam ponovo u devedesdetim. Idućeg dana sam zamolio kolegu u redakciji „Sana“ da istraži slučaj. „Idi, molim te, proveri, da nije Sloba slučajno živ“, rekao sam mu, a on je uzvratio: „Za tebe svi pričaju da variš od jutra, a sad znam da su u pravu.“

Prepričao sam mu isto ovo što i vama, posle čega smo zaključili kako bi odlazak u opštinu Savski venac“ i uvid u knjigu umrlih, bio dobar potez za početak. Kolega se vratio iz opštine sa informacijom da je naleteo na „zid“, to jest, da tamo ništa, u arhivatorskom smislu, ne znaju o tome da je Milošević mrtav, a ne znaju ni kako doći do sličnih informacija.

Pošto sam u „Sanu“ bio kreativni urednik, dakle, po rangu poslednja osoba koja ima „urednik“ u opisu radnog mesta, neko od nadređenih je kolegi iz prethodnog pasusa naredio da prestane da se bavi budalaštinama i pređe na istraživanje o kriminalnim delatnostima Miroslava Miškovića, koji nam je tada, uz Haradinaja, bio redakcijska meta. Teorija o moskovskom Slobodanu Miloševiću ostala je samo teorija, a Srbiju je u kolevci svoje nove vlasti ljuljao njen novi gospodar, PPV, Aleksandar Vučić.

Pet godina kasnije, ona izreka iz 2001, „Sve je isto, samo njega nema“, odzvanja mi svakog dana u ušima toliko glasno, da gotovo ništa drugo ni ne čujem. Fale samo sankcije i rat, pa da sve bude kao u proleće 1999. Tu su i Vučić i Šešelj i Dačić i Vulin i Milovan Bojić i Karić i Drecun. Medija nema. Opozicije nema. Preračunavam se. Da je živ, Milošević bi imao 76 godina.
Sastao sam se jednog lepog jesenjeg dana, 2017, sa bivšom visokom funkcionerkom SPS i ispričao joj priču o praznom kovčegu i Slobi u Moskvi. Inače nasmejana i pričljiva, dok sam govorio o ovoj teoriji zavere, gledala me netremice, neutralnim izrazom lica i bez treptaja, ali ne razrogačenih, nego normalno otvorenih očiju. Šta je sad ovo, zbunio sam se, izgleda kao neki KGB-ov misaoni trik.

Nekako sam, i pored tog hipnotisanja, uspeo da dovršim priču zaključkom:

„Sloba je, dakle, u Moskvi, sve je to rezultat dila, na šta mi je ona ispričala ovo: „Kad sam se poslednji put videla s Borom Miloševićem, rekao je da ima jednu veliku tajnu o kojoj nikome ne sme da govori. Međutim, umro je brzo posle toga.“ „Pa, kakva je to tajna mogla biti?“, uzrujao sam se. „Verovatno je reč o nečijoj švalerki“, odgovorila je. Rastali smo se, a ja sam se pitao zašto mi nijednog trenutka nije rekla da je to sa Slobom u Moskvi besmislica.
Sećam se, kad su ubili Đinđića, prvih četrdeset osam sati bio sam ubeđen da je sve namešteno. Da se lukavi Đinđić krije negde, živ i zdrav, a žandarmerija tamani njegove atentatore, da će se pojaviti i ponovo preuzeti kormilo nad Srbijom. Petnaest godina kasnije, Zorana Đinđića ima samo na Novom groblju i Jutjubu. Da li je kod espeesovaca isto? Da li i oni samo maštaju o Slobi, koji se naljutio na svoje neposlušno stado i zapalio u Moskvu, da peca bakalare.

Ali, ako je Sloba isporučen živ iz Haga Moskvi, to bi bio znak da je sve vreme zapravo bio teško špijunsko đubre? „Čak i da je tako“, polemisaće espeesovac, „ipak je to naš Slobica, bolje da je živ, nego da je mrtav. Svi ostali su strani špijuni, Vučić prvi, članska karta CIA mu iz džepa na sakou viri! Ako Srbijom danas zajedno upravljaju oni koji su bili na vlasti kad je bombardovana, zajedno s  onima koji su je bombardovali, zašto onda i Slobo ne bi bio živ!“  

Kad se sretnu na ulici, nekadašnji učesnici demonstracija protiv Miloševića slažu se u jednom: „Da je živ, Milošević bi opet bio na vlasti.“ Ono što ohrabruje jeste inicijativa SPS da mu se digne spomenik. To je valjda jasan znak da je Slobodan Milošević zaista mrtav i da se njegov lik i lik njegove žene neće pojaviti na prozoru ruskog aviona koji rula pistom aerodroma „Nikola Tesla“ ka crvenom tepihu, koji su im Srbi postavili u čast.
Otišao sam kod nekih filmadžija da pitam da li bismo mogli na dron da okačimo kameru koja može da skenira šta se nalazi pod zemljom i odemo u Požarevac. „Zašto“, pitali su. „Da vidimo šta se nalazi u Miloševićevom grobu, za svaki slučaj“. Smejali su se. Teoretski je izvodljivo.