<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: SAMO PI.KE NOSE MASKU

DRUŠTVO

5G mreža! Satanisti piju krv dece! U vakcinama su čipovi! Virus ne postoji!

28. august 2020, 9:53

U vreme vanrednog stanja, kad bi počeo policijski čas, stanovnici Rajskog brda, koje su činile divlje izgrađene višespratnice na istočnom rubu Beograda, gunđajući bi se zatvarali u svoje domove na dvanaest sati. Nisu verovali u virus. Kada bi se preko dana okupljali ispred svojih ulaza, iznova bi izvlačili zaključak da se tokom noći, krišom, svuda po zemlji postavlja 5G mreža, nešto najstrašnije što su vladari iz senke ikada izmislili. Ja sam verovao u virus, zato što se upravo od njega, još početkom marta, razbolela keva moje švalerke, pa zatim i ona. Obe su završile u bolnici, sa teškim upalama pluća. Bio sam uveren kako me je od bolesti spasilo to što se naš poslednji susret, tokom koga se nekoliko puta zakašljala, odvijao tako što sam je guzio uz jedno drvo, u zvezdarskoj šumi. Nije, dakle, bilo bliskog kontakta licem u lice, ključnog za prenošenje nove opake bolesti. 

Jedini na Rajskom brdu nosio sam masku. U ovom delu grada to se smatralo ne samo blamom, već i čudom, imajući u vidu da u blizini nije bilo apoteke, a i da je bilo, maski nije bilo da se kupe nigde u gradu, pa sam moju sašio od starih gaća i lastiša. Švalerka i njena keva nekako su pretekle, ali imajući u vidu kroz šta su prošle, nastavio sam s merama opreza. Deci nisam dao da izlaze napolje, što je mojoj ženi teško palo, imajući u vidu da smo oboje nezaposleni. Tako smo nas četvoro provodili svih dvadeset četiri sata u naših četrdeset kvadrata. „Šta si odlepio sa tom koronom? Jedva si tri razreda srednje završio i sad si odjednom postao doktor?“, gunđala je. „Ma, Kostin ćale se razboleo, jedva je preživeo“, pravdao sam se. „Ko je sad Kosta?“, bila je sumnjičava. „Kosta, ortak iz srednje, milion puta sam ti pričao kako je hemičarki zapalio kosu“, kombinovao sam, jer je Kosta iz srednje bio odličan đak, kog sam poslednji put video 1993, a hemičarki je kosu zapalio Đoka Musolini, u sedmom osnovne.

U osam uveče izlazio sam na terasu i tapšao zdravstvenim radnicima, zaslužnim za to što mi je švalerka još uvek živa. Komšija Đura, koji je svake večeri izlazio na ulicu da, pušeći pljugu, skriven iza jednog drveta, motri na policijske patrole i montere 5G mreže, doviknuo mi je: „Komšija, šta tapšeš, kao ove naprednjačke sise? Nisi valjda primio sendvič?!“ „Tapšem medicinskim radnicima“, odgovorio sam mu. „Kakvim bre radnicima, ovo je aplauz policijskom času i diktaturi! Ovo je aplauz 5G mreži! Satanisti su vas naterali da im tapšete, dok oni bebama jedu žlezde!“, urlao je. „Nije, bre, Kostin ćale se razboleo, jedva je ostao živ!“ „To ti nekog drugog laži“, odgovorio je nešto tiše i prišao zgradi. Mrdao je kukovima napred nazad, glumeći da nekog jebe i dodao: „Znam ja Kostinog ćaleta, he he.“ „Svejedno, jedva je pretekao, veruj mi!“ „Ko zna od čega je bio bolestan! Mator čovek, lako se razboli, pa lako i umre. A taj tvoj nije čak ni umro!“

Po završetku vanrednog stanja, Rajsko brdo je živnulo. Svi su izašli napolje, da se druže, ogovaraju i svađaju. Deca su jurcala gore dole, nekad za loptom, nekad na biciklima, ja sam i dalje sve vreme bio kod kuće, a napolje bih izlazio pod maskom. Žena je bila ubeđena da sam prolupao, a švalerka me ostavila, jer više nisam hteo da se viđamo, iz straha da me ne zarazi, iako su tri PCR testa zaredom govorila da je negativna. Jednom sam, sa maskom na licu, izašao da bacim đubre i naleteo na komšiju Đuru, u Zvezdinom dresu. „Dobro, jebote, da li si normalan? Sa maskom do kontejnera?“, iskreno se razočarao. „Ma, okrznulo me, imao sam ludu sreću da se ne zarazim“, šapnuo sam mu u poverenju. „Manje veruj mafijaškim vestima, komšo. Postavili su 5G mrežu i ukinuli vanredno stanje. Sve postoji, samo tvoj glupi virus ne!“, veselo je dreknuo, a onda nešto tiše dodao: „Ni Kostin ćale, a? Ni on ne postoji, a? He he. Ajde, skidaj to, samo pičke nose masku.“ „Evo, skidam čim dođem kući. A gde si ti pošao?“ „Na svadbu. Šta misliš gde sam pošao? Na derbi! Da karamo grobarske pičke!“, zaurlao je iz sveg glasa, klepio me glomaznom desnom šakom po leđima i krenuo da se gega, poput medveda, niz padinu, ka stanici gradskog prevoza, udaljenoj oko kilometar od naselja.

Nekoliko dana kasnije, celo rajsko brdo odjekivalo je od suvog kašlja. Neki su bolesni ležali kod kuće, a drugi su, kašljući, i dalje izlazili napolje bez maski, kao da se ništa ne dešava. U međuvremenu su se u apotekama pojavile maske, ali pošto nisam imao love da ih kupim, redovno sam svoju prao vrelom vodom, a sašio sam ih i ženi i deci, kako ne bi zarazu, koja je očigledno ponovo uzela maha, doneli u kuću. Pošto nisu hteli da ih nose, odvalio sam ih od batina, decu kaišem, a ženu šamarima, posle čega je ona sa njih dvoje otišla kod svojih u Mionicu. 

Jedne večeri, čuo sam gromoglasno uporno kašljanje na ulici. Izašao sam na terasu, sa sve maskom na licu, jer je drugi sprat ipak relativno nisko. Dole se, držeći se za banderu, komšija Đura savijao pod naletima kašlja. „Komšo, idi kući. Pij vitamine“, dobronamerno sam mu se obratio. „Zajebi radnju, kah, kah... komšija, kah, kah... ovo je od pljuga... kof, kof...“ odmahnuo je rukom, a ja sam se brže bolje vratio u stan. Idućeg dana odneli su ga u bolnicu, gde je, kako sam čuo, umro ispred zgrade, čekajući da stigne na red. U drugom naletu virusa, Rajsko brdo ostalo je bez devet žitelja. Ipak, kako se situacija malo smirila, sredinom avgusta, ponovo su svi bili bez maski ispred zgrada, drali se i smejali, uvereni da je sve prošlo. Svi, osim mene.

U sred noći, između 24. i 25. avgusta, probudilo me nekakvo krckanje. Donja ivica kreveta ulegla se, kao da tamo neko sedi.
„Samo pičke nose masku“, začuo sam Đurin glas i upalio svetlo. Nikoga nije bilo u sobi.
Sledeće noći, ponovo me probudilo krckanje. Ovog puta začulo se nekoliko glasova oko mene.
„Samo pičke nose masku! Samo pičke nose masku!“
Upalio sam svetlo. Nikog u sobi. Ali, sve je bilo jasno. Mrtvi iz komšiluka, predvođeni komšijom Đurom, urotili su se protiv mene. Stavio sam masku na lice, ugasio svetlo i okrenuo se u stranu. Nekoliko trenutaka kasnije, hor mrtvih ponovo se začuo:

„Samo pičke nose maskuuuu! 5G mrežaaaaa! Satanisti piju krrrv deceeeee! U vakcinama su čipoviiiiii! Virus ne postojiiiii!“