<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: SAŠA JANKOVIĆ PRELETAČEVIĆ

KOLUMNA

Prva reakcija, a valjda je prva reakcija ona prava, na vest o tome da se Saša Janković povlači iz javnog života, bila mi je tuga. Kad se političar povuče iz politike, ali stvarno, a ne kao Mlađan Dinkić, to je kao jedna mala smrt.

19. decembar 2018, 10:55

Neće više biti Sašinih neobičnih tvitova. Neće više biti Sašinih pitanja poglavniku. Neće više biti Sašinih prepucavanja sa Vučićevim desničarima, na travnjaku ispred predsedništva. Neće biti nerezonskih odluka kada je reč o protestima i predizbornim savezima, jednostavno, nema više Saše Jankovića.

A nisam ni glasao za Jankovića. Niti sam želeo da budem potpisnik „Apela 100“. Niti sam bio simpatizer Pokreta slobodnih građana. Možda zato i imam taj emotivni pristup ovoj političkoj smrti, za razliku od onih koji su Jankovića prvo molili da izađe na predsedničke izbore, pa su založili svoje ime i ugled za ovog kandidata, pa su ušli ili prišli PSG-u, da bi onda odatle pobegli, a koji su na Jankovićevu odluku da se povuče iz politike odreagovali sa: „Konačno.“

Bedak mi je zbog Jankovića, zato što verujem da sranja koja je napravio nisu posledica zle namere, niti dogovora sa Aleksandrom Vučićem. Prema onome što smo mogli da čujemo od odbeglih članova, rukovodilaca i osnivača PSG-a, problemi su bili uglavnom lične prirode, a pojavili su se onog trenutka kada je Janković, kao drugoplasirani na izborima, postao politička ličnost broj dva u zemlji. Od tada su se problemi umnožavali, da na kraju u Sašinoj političkoj karijeri ništa osim problema nije ostalo.

Ja sam bio među budalama koje su podržale Belog Preletačevića. I pre izbora bilo je sumnjivo otkud toliki mladi politički osvešćeni ljudi u ulozi „poverenika“ pokreta „Samo jako“, u svakom kutku Srbije. Na dan izbora, kad se ispostavilo da za Beloga glasove broje sve sami omladinci SNS-a, bilo je jasno da se režim infiltrirao u ovaj projekat. Agonija sa Preletačevićem nastavila se i posle izbora, kada se maskota pokreta otrgnula kontroli i počela da se ponaša mimo scenarija, da bi se danas „Preletačević“ baškario u volšebno stečenom kafiću u strogom centru Beograda.

Permanentno podjebavanje onih koji su u „Preletačeviću“ prepoznali smisleni otpor srpskom političkom ludilu, a koje su nam upriličili „Sašisti“ potpuno je na mestu. Zaslužili smo. Mnogo više sam truda uložio da objasnim glasačima Ljubiše Belog Preletačevića da je reč o prevarantu, nego što sam uložio u podršku toj političkoj opciji. Ceo jedan DLZ predizborni specijal potrošili smo na ubeđivanje birača da je „Preletačević“ prevarant, a tri posto degenerika je ipak na beogradskim izborima glasalo za njega.

Realno, zajebao sam se. Ali, zajebali su se i „Sašisti“. Na tu činjenicu je prekjuče, svojim odlaskom iz politike, pečat stavio upravo njihov kandidat. Zajebao se i Saša, pošto, za razliku od „Preletačevića“, on nije dobio kafanu. On je, čini se, od izbora 2017 naovamo, samo gubio. Svest o tome da su ispali budale rasla je kod „Sašista“ malo, po malo, sa svakim Sašinim političkim autogolom. Na kraju su nekadašnji „slobodni građani“ otvoreno mrzeli svog nekadašnjeg „Don Kihota“.

Verujem da su političke namere Saše Jankovića bile dobre. Namere „apelaša“, „Sašista“ i „slobodnih građana“ svakako su bile i ostale dobre. Namere onih koji su glasali za Belog Preletačevića su takođe bile dobre, namere Mladenovčana iz „Samo jako“ bile su časne, ako izuzmemo namere Luke Maksimovića, odbegle maskote. Dvadeset šest odsto opozicionih glasova, dve godine kasnije, otišlo je u vetar.

Pa, dobro. Treba zahvaliti Vučiću na svakoj životnoj školi koju smo kod njega izučili. Ovoliko puta priznati sebi da si se zajebao u proceni (setite se samo Saše Radulovića i DJB-a, hm...), može ili da te odvede u ludnicu ili da te očeliči. Nas je odvelo na ulicu. I Sašine glasače. I Preletačevićeve glasače. Možete nas prepoznati po tikovima, po tome što glasnije urlamo od drugih, po tome što se neprekidno trzamo, očekujući da će nas iza sledećeg ćoška zajebati neki novi političar.

To će se i desiti. Namerno ili slučajno. Pre ili kasnije. Nemojte imati sumnje. Zar ćemo, međutim, posle ovakvog treninga, sebi dozvoliti da se zbog toga uzrujavamo?

Sada, kad je počeo odlučujući obračun sa Vučićevom bandom, a posle svih sranja koja smo sebi priredili svojim brzopletim, naivnim i pogrešnim izborima, nemamo više prostora za višak emocija prema političarima. Usredsredimo se na svoj cilj (rušenje Vučića) i uživajmo u ovom, tako retko skladnom političkom trenutku u Srbiji.
Vidimo se u subotu, kod platoa.