<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: USKRŠNJE TRAUME MAČKA TOŠE

KOLUMNA

Basna.

23. april 2020, 12:20

Ako se muvate oko hrama Svetog Save, velika je šansa da ćete me sresti. Najčeše između Skerlićeve i Rankeove, ali pošto sam mačor, umem da odskitam i na drugu stranu, sve do Kneginje Zorke.

Ka Južnom bulevaru ne idem nikad, zbog Ludog Perice, crnog debelog mačka, koji gospodari ulicama južno od Šumatovačke. Jedne noći sam, sluđen punim mesecom i jednom šarenom mačkicom, zabudalio čak do Lamartinove i tamo naleteo na Ludog Pericu. Skočio je sa haube golfa četvorke pravo ispred mene i izdelio mi pet šamara, a da pritom ni reč nije rekao. Bilo mu je barem pet godina, a meni tada ni jedna puna, pa sam zapalio uzbrdo i neko vreme čučao ispod crvenog fijat punta parkiranog u Gastona Gravijea.

Žute sam boje i imam debeli rep, povijen nagore, što će reći defektan sam, no to me ne sprečava da lovim bubašvabe, vrapce i miševe, a mogu da se pohvalim i redovnim seksom, pre svega jer je Beograd pun mačaka, pa se uvek nađe neka i za mene. Imena zvaničnog nemam, ali jedna mala čovečija smaračica, koja voli da me mazi, zove me Toša. Iako mi se ostale mačke zbog repa rugaju, ljudi me zbog njega obožavaju. Ali, ovo i jeste priča o ljudima i to o ljudima na Uskrs, 2020.

Među mačkama se to doba zove „Noći velikog veselja“ jer su skoro dva meseca ljudi bili na ulicama preko dana, a noć su u celosti prepuštali nama, ne računajući vozila za dostavu i kerove. Kad kažem kerove, ne mislim na kučiće, nego na pandure. Kučići su imali zatvorsku šetnju oko ponoći, joj, kako smo ih samo zajebavali kada krenu unezvereni da jurcaju okolo i njuše bulje jedni drugima, a gazde ih požuruju da kenjaju i pišaju mimo uobičajenog bioritma. Ah, koliko je samo bilo smešno.

Beograđani su inače pizde, pa je „policijski čas“, kako su oni zvali svaku „Noć velikog veselja“ retko ko kršio, a i kerovi su bili odvratni, pa su neposlušne ljude šamarali i drakonski kažnjavali. Jedino je taj uskršnji vikend malo poremetio naš vikend, jer su vernici zapeli da i pored opasnosti od zaraze idu na liturgiju, a vlast im je, usled straha zbog mogućeg pada rejtinga gledala kroz prste.

Kao što znate, mi mačke nemamo nikakve veze sa ljudskom religijom, naša religija su senke, tama, paralelne dimenzije i duše mrtvih, a njihova je puko praznoverje, staro dve hiljade godina, koje se, u međuvremenu toliko izvitoperilo da je napravilo više sranja nego što je raširilo ljubavi Božije, kako to oni vole da kažu. No, nije moje da sudim, ja sam samo mačka. Neka veruje svako u šta hoće, dok god ne ugrožava drugoga, jel možemo oko toga da se složimo? E, ljudi, makar ovdašnji, nisu mogli ni oko toga da se slože.

Kada su vernici najavili da će, uprkos zabrani, ići na liturgije, tako su nevernici zagraktali kako će to uvećati rizik od zaraze, te da će se zloslutno proročanstvo o hiljadama mrtvih obistiniti. Jasno sam čuo, dok sam prcao jednu belu mačkicu iz Internacionalnih brigada, kako u jednom stanu u prizemlju muž kaže ženi: „Ovi bogomoljci ima da zaseru sve što smo do sad postigli, zahvaljujući predsednikovim merama i savetima struke! Trebalo bi ih sve pohapsiti!“ „Nemoj tako, Milivoje...“, pokušala je da odgovori, ali pre nego što je uspela da dovrši rečenicu, ovaj joj je raspalio takvu šamarčinu da se moja mačkica prepala i pobegla ispod jednog micubišija. Pola sata mi je trebalo da je nagovorim da nastavimo.
Ni druga strana nije bila bolja. Jasno sam čuo, dok sam žvakao sardinu koju mi je podarila jedna osamdesetogodišnja baba, koja je uporno kršila „policijski čas“, svađu iz stana u Hadži Melentijevoj. „Oni će meni da zabrane svetu pričest, majku li im krvavu jebem! Ko su oni da meni zabranjuju moju veru, dete im mrtvo...“, grmeo je muški glas nekud odozgo, rekao bih s drugog sprata. „Ali Milisave, nikad se nisi pričestio, zašto baš sad...“, pokušala je da mu se suprotstavi žena, međutim, on joj je opalio dve  takve dandare da je komšiluk pomislio kako je počeo vanredni aplauz, u deset uveče, pa je nekoliko njih izašlo na prozore i počelo da tapše.

Na veliku subotu, muvao sam se uveče oko hrama, a na uglu Skerlićeve i Braničevske naleteo sam na jednog popa. „Kako si ti jedan lep mačak“, obratio mi se, a ja sam mu rekao „Mjau“. Onda je počeo da me mazi, a ja sam mu se umiljavao oko nogu i preo, jer je baš bio kul. „Ma šta je bilo, ma kako si tako lep, kakav ti je to rep“, oduševljavao se pop mojim šarmom, a ja sam samo govorio „Prrr, prrr“. Posle tridesetak sekundi postalo mi je dosadno, pa sam pošao ka Narodnoj biblioteci, a pop se glasno nasmejao, nakašljao i nastavio ka hramu.

Na Uskrs, crkve su bile pune, iako, prema planu, nikog osim nas mačaka, nije trebalo da bude na ulicama, ni preko dana. Vernici su probili „policijski čas“, a mi smo se prepale da nam posle ovoga ne upropaste naše vesele noći. Ceo dan ljudi su se svađali oko ovoga. Vernici su likovali, čuo sam dvojicu koji su se na sred ulice tucali jajima, pošto su se triput poljubili, kako vele: „Ala su se usrali, pičke. Vernici nisu jajare, jebali smo im majku, Hristos vaskrese, vaistinu vaskrese“ i sve u tom stilu, a kad su me ugledali, jedan od njih se zaleteo da me šutne, pa sam utekao ispod belog mercedesa.

Kao što rekoh, Beograđani su neopevane sisice, pa su i pored uskršnjeg incidenta nastavili poslušno da bleje kod kuće kada padne mrak. Naredna dva dana proveo sam lunjajući po kraju, karajući poneku mladu mačkicu, a umalo sam se i pošibao s jednim tigrastim mačorom koji je na moju teritoriju došao iz Ulice Mome Kapora. Jeo sam sardine kojima me je darivala ista ona baba, a jedna devojka ju je u utorak pre podne slikala mobilnim i pitala koliko ima godina. Baba reče četrdeset četiri, iako je bilo očigledno da ima barem osamdeset, a riba se grohotom nasmejala i rekla: „Idete na instagram, gospođo“, pošto je starcima bilo zabranjeno da izlaze napolje u potpunosti.

U sredu sam počeo da kašljem i kijam. Imao sam zakazano karanje sa istom onom belom mačkicom, međutim, kada smo se uveče našli na dogovorenom mestu, kraj prepunog kontejnera, nije htela da mi priđe. „Na šta to ličiš, jebote“, zgrozila se, „šta si to nakačio?“ „Nemam pojma“, odgovorio sam, jer zaista nisam imao pojma. Do tog trenutka nijednom nisam bio bolestan, ne računajući gliste u detinjstvu. „Da se nisi zarazio ovim sranjem od kog su se ljudi usrali?“, pitala me. „Zar mi to možemo da nakačimo?“, zabrinuo sam se. „Možemo, glupanderu. Srećom, za razliku od njih, od toga ne umiremo. Jel te neko sumnjiv mazio prethodnih dana?“

Čučao sam na haubi crvenog seata i žmirkao ka suncu, nemoćan da mrdnem dupetom. Automobili su prolazili, ljudi su prolazili, „polciijski čas“ trebalo je da počne tek u šest, ali mene nije bilo briga. Dva dripca sa maskama na facama zaustavila su se kraj mene. „Gle ovog mačora, kako je sjeban“, rekao je levi. „Mora da se razvaljuje od karanja“, nezainteresovano je primetio desni dok je blenuo u telefon. Onda se sav uzrujao. „Gle ovo, pop koji je držao liturgiju u hramu ima koronu! Ha ha ha, dal je realno!“ I drugi se ovome obradovao. „E, koliko mi je drago, jebene zatucane budale! Neka sad svi crknu!“ „Prirodna selekcija, burazeru“, zaključio je prvi i opalio mi čvrgu iz čista mira. 

Srećom pa im nije palo na pamet da me uhvate, jedan za glavu, a drugi za rep i povuku, svaki na svoju stranu, jer, verujte mi, ljudi i takve stvari rade, naročito oni mlađi, već su nastavili, radosni zbog bolesnih popova, ka Bulevaru mira. Mačiji instinkt mi je nepogrešivo saopštio kako me je zarazio pop, s kojim sam se sreo u uskršnjoj noći. Jebiga. Na brzinu sam se pomolio silama mraka i noći da pop ne umre, jer bio je baš gotivan. 

Tri dana kasnije sam ozdravio i nastavio sa skitnjom. Svuda, samo ne južno od Šumatovačke.