„U početku smo možda više izražavali empatičnost i solidarnost, no, kako vrijeme odmiče i empatija i solidarnost nisu u prvom planu, ljudi se okreću sebi i traženju preostalih kapaciteta kako bi sačuvali sebe do nekog boljeg perioda. Ono što je bitno naglasiti jeste da mi nismo naučeni da štitimo svoje mentalno zdravlje i veoma malo se bavimo svojim emocionalnim razvojem, i to posebno u teškim okolnostima kao što je pandemija“, kaže u intervjuu za BUKU Sonja Stančić, psihologinja iz Banjaluke.
Sonja nam govori o važnosti očuvanja mentalnog zdravlja, načinima kako da zaštitimo sebe i svoje najbliže, onome šta nam je pandemija donijela. Danas ponovo svjedočimo samoubistvu na UKC-u, što nam pokazuje da je mentalno zdravlje kod nas zanemareno. Ovo je šesto samoubistvo na UKC Republike Srpske ove godine.
Sonja, već više od godinu dana živimo sa pandemijom. Koliko ova količina stresa i bojazni kojima smo svakodnevno izloženi utiču na naše mentalno zdravlje?
U 21. vijeku mentalno zdravlje je jako ugroženoi i o tome postoje mnogobrojne studije, članci... Naravno, izloženost dodatnim stresorima, kao što je sada pandemija izazvana virusom Covid 19, posebno je traumatična. Pije godinu dana smo mislili da će trajati par mjeseci, i čak smo raspravljali da li se radi o pandemiji ili ne. Život se za većinu ljudi promijenio, ljudi su zbunjeni, preinformisani, sa tendencijom da od ogromne količine informacija budu dezinformisani. Stiče se utisak da ljudi više ne prave planove, nego žive od ujutro do podne, od podne do večeri, što je posebno loše, jer svi mi, od male djece do starih ljudi, volimo da imamo strukturu i izvjesnost. To je normalna ljudska težnja.
U početku smo možda više izražavali empatičnost i solidarnost, no, kako vrijeme odmiče i empatija i solidarnost nisu u prvom planu, ljudi se okreću sebi i traženju preostalih kapaciteta kako bi sačuvali sebe do nekog boljeg perioda. Ono što je bitno naglasiti jeste da mi nismo naučeni da štitimo svoje mentalno zdravlje i veoma malo se bavimo svojim emocionalnim razvojem, i to posebno u teškim okolnostima kao što je pandemija. Prije toga su bile poplave, ekonomska kriza, rat... To najviše dođe do izražaja u vidu niske tolerancije na frustraciju, odsustva planiranja i adekvatne reakcije na stresnu situaciju. Ono što je bitno naglasiti jeste da ovo nije kritika za ljude, nego sugestija da teški trenuci mogu biti i trenuci razvoja, kako za pojedinca, tako i za društvo – ovu lekciju još nismo savladali.
Koji su najveći problemi sa kojima se građani suočavaju u ovim vremenima pandemije kada je mentalno zdravlje u pitanju?
Strepnja, anksioznost, depresivne reakcije, češće afektivno reagovanje i za manje stresne situacije, pretjerana briga za fizičko zdravlje ili odsustvo brige, odnosno, negiranje postojanja pandemije. Ovdje moram da naglasim i porast nasilja, posebno porodičnog i rodno zasnovanog, smanjivanje moralnih i integritativnih kapaciteta ličnosti, te sve češće zanemarivanje društvenih i socijalnih normi i ponašanja. Ako bismo to kolokvijalno, slikovito, htjeli da opišemo, rekli bismo da je kod ljudi „kratak fitilj“. U ovakom stanju ljudi su besperspektivni, to čak nije vezano ni za finansijsku i materijalnu obezbjeđenost. Jednostavno, stanje neizvjesnosti, nedostatak strukture u informativnom prostoru, ali i u prostoru donošenja odluka, otvara prostor da pojedinci i grupe definišu neke svoje nove norme, prave neke svoje istine koje nisu zasnovane na činjenicama, ali su emocionalno i kognitivno prihvatljive. Sve ovo je zapravo jako loše za pojedinca, porodicu, ali i društvo – jer ljudi imaju manje kapaciteta da budu roditelji, da budu radno efikasni, da budu prijatelji.
Koji simptomi bi trebalo da zabrinu ljude, odnosno kada bi trebalo zatražiti profesionalnu pomoć?
Svi mi imamo simptome koji bi zahtijevali razgovor i savjetovanje sa profesionalno osposobljenom osobom, koja može sagledati situaciju u kojoj se nalazimo i pomoći nam da vidimo neku drugu perspektivu. Kako sam rekla, i u regularnim okolnostima mi se ne bavimo našim mentalnim zdravljem i razvojem emocionalno-društvenog kapaciteta, a u ovim okolnostima dodatno je sve narušeno, te stoga zahtijeva da se time bavimo.
Ono što ljudi mogu da primijete kod sebe jeste pojačana nervoza i afektivno reagovanje (svađa, galama, psovanje), često plakanje, kako sami kažu, „iz čista mira“, preemotivno doživljavanje reakcija drugih ljudi i reagovanje na njih. Zatim, ljudi prijavljuju nesanicu koja traje danima ili pretjerano spavanje, izbjegavanje kontakta sa ljudima, stalno odlažu obaveze ili smatraju da ne treba ništa počinjati, jer je sve neizvjesno. Takođe, i poricanje okolnosti u kojim se nalazimo i negiranje postojanja Covid-19 infekcije i rizično ponašanje u smislu nepoštovanja ili namjernog kršenja epidemioloških mjera su simptomi koji nisu dobri.
Ne smijemo zaboravitu djecu, osobe sa invaliditetom, osobe treće životne dobi, koji su posebno osjetljivi u ovim ugrožavajućim vremenima. Koliko god da se teško suočavamo sa situacijom u kojoj se nalazimo, i dalje postoje ljudi kojima je teže nego nama i koji imaju manje kapaciteta od nas, pa bi solidarnost i emaptija trebali biti naša dominantna opredijeljenost – to bi bila naša evolucijska i ljudska prednost u odnosu na bilo koji virus, pandemiju ili ugrožavajući element po ljudsko zdravlje i funkcionisanje.
Kako sačuvati mentalno zdravlje u ovom stresnom periodu, kada je promijenjen način života i kad se ljudi boje, ne samo za svoje zdravlje, nego i za zdravlje najbližih?
Znam da će sigurno većina savjeta ići u pravcu da promijenimo način ishrane, nađemo hobije, sadimo baštu, kuhamo, čitamo i slično. I to je sve u redu i potrebno. Međutim, higijena života nije tako jednostavna, jer mnogi građani će vam reći: da, ja bih se zdravije hranio, ali nemam novaca ni za vitamine i suplemente, a ni za povrće i salatu, jer je preskupa. Drugi će vam reći - da, posadili bismo baštu, ali i za to treba u startu 300KM i više i nemamo to.. ili kako da čitam, plešem, a nemam da platim račune. I da, zaista, ljudi su u pravu u svom stavu i osjećaju. Zato bih rekla da zaštita mentalnog zdravlja i higijena života počinje radom, i kada se stvori i najmanja prilika da nešto radite, da zaradite, radite! Nema bitnih i nebitnih poslova, tražite, kreirajte prilike za posao, bilo kakav posao. Nije saramota raditi, učimo djecu da rade, da je brati jabuke na plantaži sasvim u redu, da je branje biljaka i pravljenje čajeva posao, da je pravljenje sira i kiselog mlijeka jedne mlade žene sa sela vrijedan i dostojanstven posao. Učimo se da cijenimo sve te ljude oko nas koji rade, podržimo ih, učimo od njih. Rad u obezbjeđivanju materijalno–finansijskih sredstava, rad koji omogućava učenje, rad koji vas uči novim vrijednostima je sigurno dobar put da sačuvate mentalno zdravlje i da sačuvate svoje dostojanstvo i integritet kao ličnost.
Šta biste vi savjetovali građanima?
Mi smo na fakultetima školovali mnogo profesionalaca iz oblasti pomažućih profesija, iskoristite mogućnosti i kapacitete svih tih profesionalaca da prebrodimo još jedan od društveno i životno teških perioda. Kao što su mnogi rekli, kriza može biti i period rasta i razvoja. I nije ovo floskula ili zatvaranje očiju pred stvarnošću, nego baš suprotno. Ova stvarnost nam je pokazala da naš dosadašnji način života i briga o sebi ne daje dovoljno rezultata, da nismo dovoljno jaki ili se brzo potrošimo u svojim kapacitetima da se nosimo sa stresorima. Baš zbog toga, koliko god osjećali posljedice finansijske, materijalne nedostatke – mentalna i emocionalna jačina i zdravlje omogućiće nam da prebrodimo bilo koju krizu i daće nam dovoljno energije da uspostavimo kvalitetniji i sigurniji život u narednom periodu. To je ono što čovjek može da uradi za sebe ili bližnje oko sebe.
Ali nije sve na pojedincu, kao što sam rekla, školovali smo mnogo profesionalaca, imamo i definisane institucije kao što su centri za mentalno zdravlje, savjetovališta, pa i profesionalce zaposlene u sistemu, ali i udruženja građana kao produženi dio sistemskih rješenja – sve ovo donosioci odluka, a prvenstveno Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite treba da iskoristi kako bi se mentalno zdravlje nacije podiglo na viši nivo.
Od prevencije koja mora biti dostupnija i sa mnogo većim obuhvatom, zatim, uspostavljanje obavezne psihoterapijske rehabilitacije za osobe koje su bile oboljele od Covid 19 infekcije, do efikasnije identifikacije, dijagnostike i procesa terapije i rehabilitacije osoba koje imaju mentalne i emocionalne smetnje. Nažalost, rekla bih da smo uvijek efikasniji u zaštiti fizičkog u odnosu na mentalno zdravlje, a jedno bez drugog ne ide – jer možete imati fizički zdravog pojedinca, ali ako njegovo mentalno i emocionalno zdravlje nije funkcionalno, vi nemate ni radnika, ni roditelja i osobu koja može samostalno da brine o sebi.
