Pred očima nam se, dolje duboko, pod nogama, kao u salonu s igračkama, kao maketa, prikazao stari grad. U sjećanju lijepa slika, ali takvu nisam vidio onda: bila je obična, jer je nisam mogao uspoređivati, jer je to bilo prvo vrijeme, prva slika, i činilo mi se da je život u svjetlu i suncu, gdje cvrčci monotono cvrče i stvaraju zvuk koji zvuči kao tišina na suncu, dok nam se dolje duboko, pod nogama, kao u salonu s igračkama, kao maketa, razgrađuje stari grad, manji od dva dlana, manji od grada sagrađenog od lego kockica, na podu dnevnog boravka, i u tom starom gradu kuća, ni nokat na malom prstu od Porporele, i u njoj na vrhu tetkin stan, i u tom stanu Nona, i u tom stanu nas dvojica, sve do maloprije, dok nismo pošli u šetnju.
Agava! – kaže.
Cvate.
Samo jednom u životu cvate, a zatim se osuši. Sto godina živi, agava.
Tako je rekao, a ja sam zapamtio. S vremenom su se mijenjala značenja onoga što pamtim. Ali ostala je prvotna žalost: zašto agava cvate na kraju, i onda se osuši?
Čuvarkuća je agava u malom. Kao Dubrovnik što je bio, dok se pod našim nogama razgrađivao, pamteći nas u kući od nokta manjoj, u tetkinom stanu od ičega manjem.
Cvate jednom u životu, a zatim se osuši.
Sto godina ne živi, ali jednom kad procvate, tebi koji je gledaš pred oči dođe ono što si trebao vidjeti uvijek: agava! Samo od agave manja, tako da je kao sjećanje na agavu.
I žao ti dođe što to nisi znao prije nego što je počela umirati.
Ali da nije ne bi nikad znao.
