<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Milkica Milojević, novinarka i aktivistkinja: Novinari u BiH rade u neprijateljskom okruženju!

SLOBODA MEDIJA

Živimo u atmosferi represije, socijalne ugroženosti, odsustva demokratske rasprave, odsustva građanskog otpora i bunta.

03. maj 2019, 8:39

 

Povodom Svjetskog dana slobode medija koji se danas obilježava razgovaramo sa novinarima, urednicima i medijskim radnicima o stanju u medijima, slobodi medija i radu u novinarstvu u BiH.

Razgovaramo sa Milkicom Milojević (Udruženje BH novinara) novinarkom i aktivistkinjom:

Milikice, danas se obilježava se Dan slobode medija, u tom kontekstu koliko su mediji kod nas slobodni?

Koliko su mediji u RS/ BiH slobodni, najbolje svjedoči ocjena organizacije Reporteri bez granica da “novinari u BiH rade u neprijateljskom okruženju”. Podsjećam, napadi na novinare/ke i prijetnje novinarima/kama su učestali, a prije osam mjeseci svjedočili smo i pokušaju ubistva našeg kolege Vladimira Kovčevića. Ovaj slučaj je samo djelimično rasvjetljen, jer nisu otkriveni, a bojim se da nikad neće ni biti otkriveni, nalogodavci ovog zločina i motivi napada.  Ko je i zašto napadačima dao metalne šipke i Vladimirovu adresu? Kome je bilo u interesu da jedan mladi čovjek, koji se vraća sa novinarskog zadatka, bude brutalno pretučen i kakvu je poruku naručilac ovog zločina htio da pošalje i novinarima i javnosti? To su pitanja, koja ne smiju ostati bez odgovora, i na tome bi trebalo da insistiraju ne samo novinarska zajednica, nego i javnost.

Nisam optimistkinja, ne samo kada je u pitanju ovaj pokušaj ubistva, nego i ukupna atmosfera u društvu, jer živimo u atmosferi represije, socijalne ugroženosti, odsustva demokratske rasprave, odsustva građanskog otpora i bunta. U takvoj atmosferi, bojim se, medijske slobode i uopšte sloboda javnog  govora, biće dodatno urušavani.

Nisu u pitanju samo fizički napadi i prijetnje po život i porodicu, nego i sve lošiji uslovi rada u medijima. Isovremeno sve je manja zainteresovanost i podrška javnosti, jer građani (pre)često ne razumiju da  slobodni mediji i sloboda javne kritike i propitivanja onih koji donose odluke o našim životima i raspolažu našim novcem i drugim resursima, nisu bitni samo za novinare, nego prije svega za zajednicu.

Koliko je sloboda medija važna za razvoj normalnog društva?

Ako pod “normalnim” društvom podrazumijevamo društvo odgovornosti, zajednicu slobodnih i slobodnomislećih građana i demokratskih institucija, onda je sloboda medija jedan od stubova ne samo napretka, nego i opstanka društva. I Evropska konvencija o ljudskim pravima, koju je, podsjećam, BiH ratifikovala bez rezerve, propisuje da je sloboda izražavanja, primanja i sopštavanja informacija, jedno od temeljnih ljudskih prava. Uostalom, kako da građani donose odluke, između ostalog i na izborima, ako nemaju relevantne, tačne, pravovremene…informacije, na osnovu kojih će prosuđivati? Ali, ako glasamo nogama i ćutimo kao ovce kad nam kradu glasove i kad se opozicionari za koje smo glasali, kao pokemoni, očas posla preobraze u kadrove vlasti, ako na nepotizam i korupciju odgovaramo mudrostima u stilu “ko će kome, ako neće svoj svome”, ako skoro 80 odsto mladih smatra da je vladavina “čvrste ruke” i harizmatični vođa rješenje svih problema… onda su slobodni novinari, koji “rovare” i vrište da je car go, samo nepotrebni uzbunjivači, koji kvare tu parohijalnu idilu.

Kada je sloboda medija u pitanju koji su kod nas najveći problemi?

Problema je mnogo i teško je izdvojiti najveće ili ključne. Živimo, nažalost u naopakom društvu, sa  na krivo nasađenim  sistemom vrijednosti. Ali, pokušaću da istaknem neke od problema.  Prvo, javni prostor je zatrpan gomilom smeća. U tradicionalnim i novim medijima, kao u nekim našim lijepim a zagađenim rijakama, na površinu isplivava upravo smeće, jer je ono lako i prazno, poput bačenih plastičnih boca. Rijetki su, i među novinarima i među konzumentima medijskih sadržaja.  oni koji će “zaroniti” dublje i potražiti, šta se krije ispod te gomile plutajućeg otpada.

Uz to, mediji su ili pod kontrolom političkih i tajkunskih moćnika, a to je posebno izraženo u javnim servisima i drugim javnim medijima,  ili, ako su prepušteni tržištu, oni su u stalnoj trci za prihodima koji im omogućavaju opstanak.

Problem je i što ogroman broj novinara/ki nema siguran radnopravni status. Rad na crno, ili rad po ponižavajućim ugovorima, koji se potpisuju na dva – tri mjeseca, i tako godinama, automatski stvara poslušnike, opterećene autocenzurom. Ako ne znate da li ćete sljedećg mjeseca imati posao i honorar od kojeg živite, htjeli ne htjeli pazićete šta pišete i trudićete se da ne “talasate”.

Sa kojim problemima se konkretno ti susrećeš u svom radu, šta bi ovim putem izdvojila i na šta bi javno apelovala da se promijeni?

Suočavam se sa problemima, koji, vjerujem muče  većinu mojih kolega i koleginica. Dakle, pretrpani smo gomilom posla, danas se od novinara/ki traži da u jednom danu proizvedu što više medijskih sadržaja, koji prije svega moraju biti zanimljivi, ne nužno i bitni. Javno interesovanje (zanimanje) je apsolutno ispred javnog interesa. Novinarstvo je postalo bitka za “klikove”, izlazak na teren, u stvarni život, ili kopanje po gomili dokumenata  u potrazi za bitnim, doživaljava se često kao nepotreban gubitak vremena i novca. U takvoj situaciji je teško čak i fokusirati se, a kamoli udubiti se u bilo kakvu bitnu temu.  

Druga stvar koja stvara problem jeste netransparentnost i nedostupnost informacija od javnog zančaja. Primjera radi, premijer RS Radovan Višković je obećao transparetnu Vladu, a šta smo dobili?  Pravo je umijeće dokopati se pojedinih odluka Vlade, da ne govorimo o nekim drugim dokumentima.

Smeta mi i licemjeran stav javnosti. Kada građane u anketama pitate, čemu bi novinari trebalo da posvete više pažnje, svi kao navijeni deklamuju: zdravstvo, obrazovanje, ekonomija, korupcija… A kad pogledate čitanost / gledanost, gle čuda: izvjesni dio tijela izvjesne pjevaljke privuče više pažnje nego hiljadu tekstova ili priča iz gore navedenih oblasti u koje su uložene hiljade sati krvavog rada, da bismo rasvjetlili neki problem i servirali ga publici.

Veliko je pitanje su koliko građani  spremni da, ne samo novcem, nego i pažnjom i izdvojenim vremenom, plate relevantne medijske sadržaje.