<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Miodrag Živanović: Sokrat je čovjek, drvo je biljka, dakle, tenis je sport

KOLUMNA

Koliko znam, ovdje na Balkanu, sve je počelo sloganom tadašnjih nacionalista s početka devedesetih: „Naš cilj je da dostignemo svoju prošlost!“ Rečeno, učinjeno.

30. juni 2020, 11:08

 

Iza ovakvog naslova stoji najveća greška u logičkom zaključivanju - od Aristotela pa do današnjih dana: iz dvije pojedinačno tačne premise, izvlači se zaključak koji sa njima nema nikakve veze. Sve što nam se događalo i što nam se uglavnom i sada dešava, zasnovano je, zapravo, na pomenutoj  logičkoj (a vidjeće se i životnoj) grešci. Primjera je doista mnogo, a komentar koji slijedi sadrži samo neke koji se tiču, prije svega, ovdašnjeg života i nas samih.

Koliko znam, ovdje na Balkanu, sve je počelo sloganom tadašnjih nacionalista s početka devedesetih: „Naš cilj je da dostignemo svoju prošlost!“ Rečeno, učinjeno: uz nekoliko „kvalitetnih“ ratova, uz stradanja na stotine hiljada ljudi, etnička čišćenja – na odranije poznatom konceptu „ideologije krvi i tla“ – u dijelovima Balkana se ovaj povratak dogodio, dakako na različite načine i sa različitom dubinom. S tim u vezi, posebno je kardinalan, ali i karikaturalan,  slučaj Bosne i Hercegovine. Dakle, tenis je sport.

Kako je poznato, prije tačno četvrt stoljeća, Dejtonskim mirovnim ugovorom, ova naša mala, napaćena zemlja, vraćena je u prošlost otprilike devet stotina godina. Instalirano je plemensko uređenje države, koja funkcioniše isključivo na etničkoj matrici i propisuje da ovdje ne žive ljudi nego dominantno Bošnjaci, Srbi i Hrvati (tzv. „konstitutivni“ narodi). Ovom instalacijom, šef države trebalo bi biti tročlano Predsjedništvo BiH (Bošnjak, Srbin i Hrvat). Ali,  oni se ne biraju na izborima na cijeloj teritoriji države, nego se „delegiraju“ iz „svojih“ naroda i sa svojih teritorija. Zbog toga, kao i u svakom delegatskom mehanizmu, niži organi su nadređeni višim organima. U takvom sticaju stvari, nije moguće da kolektivni šef države ostvaruje svoje izvršne funkcije. Drugim riječima, to nije šef države, nego je Dom naroda, koji, kao takav, jednostavno ne može vršiti svoju izvršnu funkciju. Izgleda gotovo nevjerovatno da takav šef države već četvrt stoljeća nije posjetio, recimo, Srebrenicu ili pak mjesta stradanja Srba i Hrvata tokom ratnih godina. Takođe, nije obišao svoje podanike ni tokom katastrofalnih poplava 2010. i 2014., pa evo ni ove godine, a o epidemiji  Korona virusa da i ne govorim. Pojedinačno, svako je bio samo kod „svojih“, iako, po Dejtonskom ustavu, članovi šefa države ne postoje pojedinačno, već samo kada su zajedno. Mada i tada može doći (a i dolazi) do karikaturalnih, pa i tragikomičnih primjera njihovih javnih istupa, naročito na različitim međunarodnim skupovima. Elem, tako ova naša mala država nema šefa države. Dakle, tenis je sport.

Isti je slučaj, naravno, i sa drugom važnom institucijom u izvršnoj vlasti BiH, tj. sa Vijećem (Savjetom) ministara BiH, koji bi trebalo da obnaša izvršne funkcije u nekoliko bitnih sektora  našeg društva. Međutim, niti ovdje to nije moguće, jer se opet radi o posebnoj vrsti Doma naroda, a ne o nečemu što bi trebalo bar da liči na nekakvu Vladu BiH. Ova institucija je, dakle, ništa drugo do obična zbirka Bošnjaka, Srba i Hrvata, najčešće bez obzira na njihove sposobnosti, znanje, kompetencije i sl. A kao klonirani oblik ovakve izvršne vlasti, pojavljuje se (u zakonodavnoj vlasti) i Predstavnički (Zastupnički) dom Parlamentarne skupštine BiH. Ovaj dom bi trebalo da bude upravo to, ali je – po načinu izbora, a posebno po načinu odlučivanja – ništa drugo do još jedan Dom naroda. A na drugoj strani postoji onaj, da tako kažem, „pravi“ Dom naroda (15 delegata), koji bi trebalo da budu zakonodavni korektivni faktor parlamentarnog odlučivanja. Opet moram i ovdje reći „ali“: ali članovi ovog Doma se ne biraju na izborima i upravo oni nisu „predstavnici“ naroda, nego njih određuju političke stranke. To je, zapravo, Dom političkih stranaka.  I tako sve do entiteta i kantona. Ovom prilikom nema ni vremena, ni prostora da se kaže i nešto o pravosudnoj dimenziji vlasti, pa tek jedna skromna napomena: u takvoj opštoj situaciji i naše pravosuđe postoji samo virtuelno.  Dakle, tenis je sport.
 

Otuda, ova naša država funkcioniše praktično bez institucija vlasti i to tako traje 25 (slovima: dvadeset pet) godina. A u tako, za naš život dugom periodu, dobar dio ovdje pomenutih stvari mogao se i morao promijeniti. Ali, nije. Odsustvo postojanja stvarnih (a ne samo formalnih) institucija sistema ostavilo je ogroman društveni prostor apsolutno praznim. U taj prazni prostor, kako je poznato, smjestili su se, prije svih, kriminal i korupcija, pa i plemenski vračevi. Tako je biti kriminalac postalo najviša moralna vrijednost i najvažnije statusno pitanje, stvar društvenog prestiža i ugleda. A plemenski vračevi su iz oficijelnih institucija isisali sve sadržaje i prisvojili ih sebi. Time su, naravno, prisvojili i moć. Dakle, tenis je sport. 

Dakako, sve u ime naroda. A ovdašnjim narodima nikad nije bilo gore. I taj brutalni populizam je ono najpogubnije što nam se dešavalo i što nam se dešava. Zbog toga ovdje više ne stanuje  Nada, ne stanuje Budućnost, Snovi, pa ni ono što se zove Osmijeh... A ovdje ne stanuje više ni antifašizam, koji je, zapravo, jedina istinska brana svekolikoj pošasti zvanoj populizam.  Ima samo nešto malo (pre)ostalih ljudi. Ako imam pravo to reći, sve prethodno sam napisao upravo zbog njih.         
P. S. Posljednjih godina su me često pitali kako se ovdje pomenuti problemi (pa i brojni drugi) mogu rješavati? Kao stari ili ostarjeli cinik, odgovarao sam nerijetko ovako: prvo, predlažem da upravo ovi naši „konstitutivni“ narodi podignu, pred nadležnim međunarodnim sudovima, tužbu protiv vlastitih etno-političkih elita, za genocid nad sopstvenim narodima i, drugo, da se sklopi jedan bilateralni sporazum sa Republikom Hrvatskom da nam iznajme, na neodređeno vrijeme, Goli Otok, gdje bi se mogle deportovati svekolike naše plemenske poglavice, a naročito plemenski vračevi.