Nataša Arsenović (20) rođena je u Doboju gdje je završila prva tri razreda osnovne škole, a ostalih šest završila je u ustanovi Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost” u Derventi. Nataša nije rođena slijepa, ona je vid izgubila u devetoj godini.
Uporedo sa osnovnom školom završila je i osnovnu muzičku školu. Zatim upisala je srednju Medicinsku školu, smijer fizioterapeutski tehničar takođe u Derventi.
Ove godine upisala je Medicinski fakutet u Novom Sadu, smijer medicinska rehabilitacija. Nataša je prva slijepa osoba koja je savladala tehniku grnčarstva.
Život u Novom Sadu drugačiji je od mjesta iz kojeg dolazi. Kaže nam da je primjetila dosta pogodnosti koje Novi Sad nudi osobama sa invaliditetom.
“Međutim, smatram da nijedna sredina nije potpuno prilagođena mom vidu invaliditeta, pa tako ni Novi Sad nije, bez obzira na sve prednosti koje on ima u odnosu na manje sredine u kojima sam boravila, kao što je Doboj koji je jako dobro prilagođen u odnosu na većinu gradova i opština u RS i BiH”, rekla je za BUKU Nataša Arsenović.
Da bi se osobe sa invaliditetom mogle lakše snalaziti na ulicama gradovi bi morali da porade na obilježavanju taktilnih staza i zvučnih signala na semaforima. Na taj način osobe sa invaliditetom imale bi mogućnost slobodnog kretanja ulicama grada u kojem žive.
Nataša kaže da je već pri upisu srednje škole odlučila koji je njen životni poziv, tako je je upisivanje Medicinskog fakulteta bio logičan izbor njenog usavršavanja. Kaže da je zadovoljna i ispunjena, jer joj je omogućeno da ulaže u sebe i da sebi stvori put ka samostalnom životu.
POTREBNI SMO JEDNI DRUGIMA
Kada je riječ o vajarstvu Nataša kaže da je ono na neki način došlo do nje. Ova vrsta umjetnosti je izazovna za svakoga, a naročito za osobe sa invaliditetom. Kada se pridružila Dnevnom centru u Doboju upoznala je čika Dragu Handanovića koji je držao vajarske radionice. U dogovoru sa njim imala je individualne časove i tako se zaljubila u vajarstvo. Njeni radovo izlagani su u zemlji i regiji.
“Vajarstvo mi je dalo snagu i ulilo samopouzdanje, a samim tim i dokazalo da za mene ne postoji prepreka koju ne mogu savladati”, ističe Nataša.
Nataša smatra da svaka osoba, bila ona osoba sa invaliditetom ili ne ima svoje kvalitetete.
“Budući da svi živimo na istoj planeti i udišemo isti vazduh, smatram da smo jedni drugima porebni bez obzira na naše pojedinačne nedostatke i to je ono što bi svako ko ovom zemljom hoda trebalo da ima na pameti. Bila osoba sa invaliditetom ili ne, svaka osoba ima svoje kvalitete koji su potrebni da bi se izgradila kvalitetnija zajednica u kojoj živimo. Shodno tome smatram da smo svi ravnopravni i da nikoga ne treba gledati kroz njegove nedostatke, već isključivo kroz kvalitete, koje svakako svi posjedujemo”, kaže naša sagovornica.
Mnogi mladi ljudi odlaze iz BiH, a Nataša kaže da oni odlaze, jer tragaju za boljim životom, ali, dodaje da, niko ne odlazi jer to iskreno želi, već samo jer je u tom trenutku to bilo neophodno.
“Smatram da je to jako veliki korak i teška odluka na koju ja lično nisam spremna, a ukoliko to ne bude neophodno, ne znam ni hoću li ikada biti. Jako je važno da se kod mladih, prije svega, razvija svijest o tome da je korisno raditi i stvari od kojih nemamo materijalnu korist, već lično zadovoljstvo i zadovoljtvo ljudi oko nas. Najveća nagrada svakom od nas treba da budu široki osmjesi osoba koje volimo i koje nas vole”, ističe Nataša.
Kako se sve više govori o odlasku mladih iz BiH Nataša kaže da je potrebno što više raditi na povezivanju mladih unutar države da bi se što veći broj mladih zadržao ovdje.
“Ukoliko se povežemo na pravi način svako mjesto bi moglo biti dobro mjesto za kvalitetan život koji je daleko uredniji od onog koji većina ima u inostranstvu, takozvanom, boljem mjestu za život”, kaže na kraju razgovora za BUKU Nataša Arsenović.
Vezani tekstovi:
Fatma Bulić, super žena iz Tuzle: Pričam umjesto onih čiji glas se ne čuje!
Milica Ijačić, studentkinja i odbornica iz Trebinja: Želim da rješavam probleme!
