U intervjuu za Harvard Business Review, stručnjak za tugu David Kessler objašnjava kako klasičnih pet faza tugovanja (poricanje, ljutnja, cjenkanje, tuga, prihvatanje) primijeniti u sadašnjoj situaciji, kao i praktične korake koje možemo preduzeti kako bismo se nosili sa anksioznošću.
Ako nešto možemo imenovati, onda to možemo i prevladati. David Kessler jedan je od najpriznatijih svjetskih stručnjaka za tugu i autor knjiga na temu različitih faza u procesu tugovanja. Kessler je takođe radio u bolničkom sistemu u Los Anđelosu, kao član tima za djelovanje u slučaju biološke opasnosti. Kao dobrovoljac bio je angažovan u okviru LAPD Specialist Reserve za traumatične događaje, kao i u timu Crvenog krsta za djelovanje u slučaju katastrofa. Osnivač je stranice www.grief.com koju godišnje posjeti 5 miliona posjetilaca iz 167 zemalja.
Kessler je podijelio svoja razmišljanja o tome zašto je važno prihvatiti tugu koju možda osjećate, kako se sa njom nositi, i kako u njoj pronaći smisao.
HBR: Ljudi sada osjećaju mnogo stvari. Je li ispravno neka od tih osjećanja nazvati tugom?
Kessler: Da, a mi osjećamo niz različitih vrsta tuge. Osjećamo da se svijet promijenio, i jeste. Znamo da je ovo privremeno, ali ne čini nam se tako, i shvatamo da će stvari biti drugačije. Kao što se odlazak na aerodrom zauvijek promijenio u odnosu na vrijeme prije 11. septembra. Stvari će se promijeniti, a ovo je trenutak kada se mijenjaju. Gubitak normalnosti: strah od ekonomskih gubitaka; gubitak povezanosti. To nas pogađa i mi sada tugujemo. Kolektivno. Nismo navikli na ovu vrstu kolektivne tuge u vazduhu.
Rekli ste da osjećamo više od jedne vrste tuge?
Da, mi osjećamo i anticipatornu tugu. Anticipatorna tuga je to osjećanje koje imamo o tome šta budućnost nosi kada smo nesigurni. Obično se fokusira na smrt. To osjećamo kada neko dobije lošu dijagnozu ili kada imamo normalnu pomisao da ćemo izgubiti roditelja jednog dana. Anticipatorna tuga je takođe vezana za širu viziju budućnost. Dolazi oluja. Nešto loše je tamo vani. Sa virusom, ova vrsta tuge je zbunjujuća za ljude. Naš primitivni um zna da se nešto loše dešava, ali to ne možete vidjeti. To razbija naš osjećaj bezbjednosti. Osjećamo taj gubitak bezbjednosti. Mislim da nikada nismo kolektivno izgubili osjećaj bezbjednosti kao sada. Pojedinačno ili u manjim grupama, ljudi su to osjetili. Ali za sve nas zajedno, ovo je novina. Tugujemo i na mikro i na makro nivou.
Šta mogu pojedinci uraditi da se nose sa svom tom tugom?
Za početak treba razumjeti faze tugovanja. Ali kad god govorim o fazama tugovanja, moram podsjetiti ljude da te faze nisu linearne i ne moraju se dešavati ovim redoslijedom. To nije mapa, ali može pružiti neki oslonac za ovaj nepoznati svijet. Postoji poricanje, o čemu mnogo govorimo na početku: Taj virus neće nas zakačiti. Zatim ljutnja: Tjera me da ostanem kod kuće i oduzima mi moje aktivnosti. Zatim cjenkanje: U redu, ako se socijalno distanciramo tokom dvije sedmice, sve će biti bolje, je li tako? I onda tuga: Ne znam kad će se ovo završiti. I na kraju prihvatanje: Ovo se dešava: Moram vidjeti kako da nastavim dalje.
U prihvatanju, kao što pretpostavljate, leži snaga. Nalazimo kontrolu u prihvatanju: Mogu oprati ruke. Mogu održavati bezbjednu udaljenost. Mogu naučiti kako da radim online.
Kada osjećamo tugu, imamo i tu fizičku bol. I um koji ne miruje. Postoje li tehnike pomoću kojih možemo to učiniti manje intenzivnim?
Vratimo se na anticipatornu tugu. Nezdrava anticipatorna tuga je zapravo anksioznost, i to je osjećanje o kojem govorite. Naš um počinje da nam prikazuje slike. Moji roditelji će se razboljeti. Vidimo najgore scenarije. Naš um se zapravo ponaša zaštitnički. Naš cilj nije da ignorišemo te slike ili da ih pokušamo otjerati – vaš um vam to neće dozvoliti i može biti bolno da to pokušate učiniti na silu. Cilj je pronaći ravnotežu u stvarima koje mislimo. Ako osjetite da se pojavljuje najgora slika, navedite sebe da pomislite na najbolju sliku. Svi se ponekad malo razbolimo i svijet nastavi dalje. Neće umrijeti svi koje volimo. Možda niko od njih neće umrijeti, zato što svi preduzimamo prave korake. Nijedan scenario ne treba ignorisati, ali nijedan ne treba da dominira.
Anticipatorna tuga je kada um ide u budućnost i zamišlja najgore. Da biste umirili sebe, treba se vratiti u sadašnjost. Ovaj savjet je poznati svima koji su meditirali ili vježbali prisutnost u sadašnjem trenutku, ali ljudi se uvijek iznenade kako je to prozaično. Možete imenovati pet stvari u prostoriji. Kompjuter, stolica, slika psa, stari tepih i šolja kafe. Tako je jednostavno. Dišite. Shvatite da se u sadašnjosti ništa od onog što anticipirate nije desilo. U ovom trenutku ste dobro. Imate hranu. Niste bolesni. Upotrijebite svoja čula i razmislite o tome šta osjećate. Sto je tvrd. Dekica je mekana. Mogu osjetiti dah koji izlazi iz mog nosa. To će zaista pomoći da ublažite tu bol.
Takođe možete razmišljati o tome kako da pustite ono što ne možete kontrolisati. Ne možete kontrolisati šta radi vaš komšija. Ono što možete kontrolisati jeste da budete šest stopa udaljeni od njih i da perete svoje ruke. Fokusirajte se na to.
Na kraju, sada je dobro vrijeme da napravite zalihe saosjećajnosti. Svi će imati različite nivoe straha i tuge i to se manifestuje na različite načine. Kolega je neki dan bio veoma oštar prema meni i ja sam pomislio, To ne liči na njega; To je način na koji se on nosi sa ovim. Ja vidim njegov strah i zabrinutost. Tako da budete strpljivi. Mislite na to kakav je neko inače, a ne kakvim se čini u ovom trenutku.
Jedan naročito problematičan aspekt ove pandemije je što joj se ne vidi kraj.
Ovo je privremeno stanje. Pomaže da to izgovorite. Radio sam 10 godina u bolničkom sistemu. Obučen sam za ovakve situacije. Takođe sam proučavao špansku gripu. Mjere predostrožnosti koje preduzimamo su ispravne. To nam govori i istorija. Ovo se može preživjeti. Preživjećemo Ovo je vrijeme kada treba pretjerivati sa zaštitom, ali ne treba pretjerivati sa reakcijama.
Vjerujem da ćemo naći smisao u tome. Na klasičnih pet faza tugovanja dodao sam šestu: Smisao. Ona dolazi nakon prihvatanja. Nisam želio da ostanem na prihvatanju, kada sam ja iskusio ličnu tugu. Htio sam pronaći smisao u tim teškim trenucima. Ja zaista vjerujem da možemo naći svjetlo u takvim vremenima. Čak i sada ljudi shvataju da se mogu međusobno povezati pomoću tehnologije. Nisu tako udaljeni kao što su mislili. Uviđaju da imaju telefone i vode duge razgovore. Cijene razgovore. Vjerujem da ćemo nastaviti nalaziti smisao sada i kada ovo prođe.
Šta biste rekli nekome koje pročitao sve ovo i još uvijek je preplavljen tugom?
Nastavite pokušavati. Postoji nešto moćno u tome da ovo imenujemo kao tuga. To nam pomaže da osjetimo ono što je u nama. Tako su mi mnogi rekli tokom protekle sedmice, “Kažem svojim kolegama na poslu da mi je teško” ili “Sinoć sam plakala”. Kada imenujete to, vi to osjećate i to se kreće kroz vas. Emocijama je potrebno kretanje. Važno je da priznamo kroz šta prolazimo. Jedan nesretan nusproizvod pokreta samopomoći je što smo mi prva generacija koja ima osjećanja o svojim osjećanjim. Mi sebi govorimo stvari poput, Osjećam se tužno, ali ne treba tako da se osjećam; drugim ljudima je gore. Možemo — i trebalo bi — da se zaustavimo na prvom osjećanju. Tužan sam. Hajde da dam sebi pet minuta da budem tužan. Vaš zadatak je da osjetite svoju tugu, i strah, i ljutnju, bez obzira da li neko drugi nešto osjeća. Odupirati se tome ne pomaže, zato što vaše tijelo proizvodi to osjećanje. Ako dozvolimo osjećanjima da se dese, ona će se dešavati nekim redom i to će nas osnažiti. Onda nećemo biti žrtve.
Nekim redom?
Da. Ponekad pokušavamo da ne osjećamo to što osjećamo, jer imamo tu sliku “gomile osjećanja.” Ako sam tužan i dopustim to, to nikad neće prestati, gomila loših osjećanja će me preplaviti. Istina je da se osjećanja kreću kroz nas. Mi ih osjećamo i ona prolaze i onda prelazimo na drugo osjećanje. Ne postoji neka gomila osjećanja koja će nas savladati. Apsurdno je misliti da ne treba da osjećamo tugu sada. Dozvolite sebi da osjećate tugu i nastavite sa životom.
Izvor: Harvard Business Review, prevod Buka
