Tijekom jednoipoldnevnog boravka u Frankfurtu, gdje smo došli na Međunarodni salon automobila, gotovo da nismo mogli ne naići na nekog “našeg” – od recepcionara u hotelu do taksista, od konobara u restoranima ili na samom sajmu do službenika u zračnoj luci.
Nemojte ogovarati čovjeka koji vas vozi ili poslužuje prije nego što se uvjerite da ne razumije naš jezik jer vjerojatnost za to je očito prilično velika.
Nakon slijetanja odlazimo na ručak u fini restoran u centru grada, gdje ubrzo otkrivamo da je više konobara iz područja bivše Jugoslavije, uključujući Slavonca i Bosanca. Glavni konobar je izgleda Nijemac, koji komunikaciju s nama ubrzo prepušta svojim kolegama iz jugoistočnijih krajeva.
U restoranu osim nas desetoro nema puno gostiju, atmosfera je opuštena i ubrzo se može čuti konobare kako si dovikuju “Hej buraz, donesi vodu” i slično.
Mladi konobar iz Kiseljaka priča nam kako je u Njemačku došao s djevojkom, koja je zarađivala samo 300 eura, dok sada u njemačkoj pošti može zaraditi i do 2000 eura. Računica je jednostavna i nikoga ne čudi da ljudi odlaze, pogotovo ako nemaju ni tih nekoliko stotina eura plaće.
Nakon ručka neke od nas posao vodi na autosalon, a oni koji su ostatak dana slobodni pitaju konobara gdje mogu gledati utakmicu Azerbejdžan – Hrvatska, koja se igrala tu večer. Mladić im predlaže jedan lokal u blizini hotela. Kolege poslije pitam kako je bilo na utakmici u hrvatskom baru.
– Nisam siguran da je hrvatski – kaže jedan od naših suputnika u polušali pa dodaje: – Ali navijalo se za Hrvatsku. Nije ni bitno, ne bi nas čudilo da se za hrvatsku reprezentaciju navijalo i u, na primjer, srpskom lokalu, jer nije tajna da se pripadnici naroda koji bi po nečijoj računici trebali biti zakleti neprijatelji druže i imaju itekako srdačne odnose u inozemstvu, daleko od toksičnih političkih odnosa i egzistencijalnih nedaća koje olakšavaju tonjenje u šovinizam, piše Večernji list.
Naravno, ne odlaze Hrvati u Njemačku samo trbuhom za kruhom na slabo plaćene poslove. U Frankfurtu smo sreli i mladog Ivu, koji je stigao prije pola godine napustivši Zagreb, gdje je vodio školu za strane jezike. Još u Hrvatskoj se obrazovao za IT – sam, preko interneta, a u tom sektoru sada i radi za plaću od oko 2200 eura neto, koliko otprilike zarađuje i njegova supruga.
S njim smo otvorili temu pronalaska stana u Frankfurtu što može biti pomalo komplicirano, jer stanodavci zbog velikog interesa čak drže svojevrsne audicije potencijalnih podstanara. No, mogućnosti se otvaraju što imate više novca za stanarinu.
– Najteže je naći stan do 1000 eura jer svi žele stan do 1000 eura – objašnjava Ivo, koji svoj sadašnji stan plaća 1600 eura. Za to je dobio 85 kvadrata u novogradnji u centru s luksuznim detaljima kao što je podno grijanje.
S njemačkim jezikom problema nije imao jer je u Njemačkoj proveo djetinjstvo. Zadovoljan je svojim sadašnjem životom i ne želi se vratiti u Hrvatsku.
Neki nemaju tako pozitivna iskustva pa se u Hrvatsku vraćaju razočarani, no Ivo smatra da je to zato što ne žele ostati i doista živjeti u Njemačkoj već štede što više novca za povratak, a rade za relativno malu plaću 1000 eura, žive po sobama i više se druže sa svojim sunarodnjacima nego Nijemcima.
Zanimljivo iskustvo u Frankfurtu imali smo i s grčkim taksistom koji nas je pokupio u zračnoj luci. – Vi ste iz Jugoslavije? – pita nas nedugo nakon što nas je pokupio u svojoj E-klasi karakteristične taksi-bež boje. Objašnjava nam kako je davno imao djevojku iz Zagreba pa je tako prepoznao naš jezik. – Da je Tito poživio, ne bi bilo rata – poručio nam je tijekom vožnje pobrinuvši se tako da čak ni s jednim Grkom ne izbjegnemo neke tipično “naše” teme.
