The Art of Prepričavanje
Čovjek kroz uho ekserom prikovan za stub
Ćamil Sijarić, Top za Fejzagu
Ima poznatijih priča Sijarećevih, u čitankama i antologijama. Ali ova je sva jedna scena i otkad sam je pročitao ne napušta me želja da je nekako postavim na scenu. Lako je rješivo ko bi i kako predstavljao okupljenu svjetinu, i koliko bi je bilo dovoljno. Možda pet ili šest glasova, iz publike, iz partera.
Nemam (još uvijek) rješenje za uvod. Jeftino bi bilo koristiti razglas, i pripovjedača da na početku opiše jezu koju izaziva među Sarajlijama pucanj topa s tvrđave, u zoru, kao znak da je neko te noći u njoj po volji suda zadavljen.
A te noći, kad priča počinje, top nije pukao, iako su odveli Fejazagu. Nego ujutru svijet (Sijarić kaže svjetina, i još zabilježi da su žureći nanule skidali, da trče i stignu što brže) zatekne na trgu scenu do tada neviđenu. Čovjeka, a to je taj Fejzaga, uha prikovanog za direk poboden u kaldrmu, s hljebom na konopcu, obješenim o vrat (kao zvonom).
Fejzagu svi znaju kao poštena i vrijedna čovjeka, domaćina, i pekara. I svi se čude zašto je tako kažnjen. Radoznali su, ali ne smiju da pitaju. Ali ni ne trebaju, jer svako malo čuvar (zaptija) lupi štapom o kaldrmu, i Fejzaga kao navijen počne da objašnjava: da je mjerio krivo i zakidao na hljebu. I još da bi više volio da su ga objesili, ili zadavili, nego što ga tu, pred svima, ovako sramote. A kad zaptija udari drugi put štapom, on isti čas umukne. (Stao bi kao pokvaren sat, kaže Sijarić.)
Ljudi se čude, i komentarišu; većini je žao, ali sviju je strah, a našao se i jedan (takvih uvijek ima) naknadno pametan. Kao, nije ga to iznenadilo.
(Priča je kratka, i teško bi se mogla razvući na sat, koliko bi najmanje trebala da traje predstava. Tako da je ovaj grupni portret mjesto koje bi se malo moglo raspisati. Možda bi ti glasovi mogli izgovarati i rečenice iz različitih vremena, tek da se istakne Sijarićev dar slikanja karaktera zarobljenih u mentalitetu. Za dramaturga koji je u ratu devedeset treće stajao u redu pred pekarom, u mahali Potok, to bi mogao biti zanimljiv zadatak.)
A u priču, i u scenu, ulazi Fejzagina žena. Uplašena je za muža, sretna što je živ, ogorčena što je odveden i što je sada u tom položaju, grdi ga: načinio si od sebe barjak! Ona govori ono što Fejzaga ne smije: da nije kriv. Jeste, zakidao je na mjeri, ali samo onima koji mu nisu plaćali i koji su mu već bili dužni. A na to ga je ona nagovorila. Svijet se opet podijeli; jedni je se groze (ne daj mi bože da je moja), drugi je hvale. Ali svima je jasno da Fejzaga trpi nepravdu i svi drugačije razumiju njegove riječi da ih bog sačuva njegove sudbine, koje su i njima i zaptiji zvučale kao riječi iskupljenja.
A Fejzaga, dok ga štap ne prekine, tjera ljude da se raziđu, da ne gledaju, da idu za svojim poslom, da mu ne otežavaju još više. Traži on tako i da ljudi ne idu na ruku vlasti, jer njegova kazna nema težinu bez ljudi koji stoje okolo i komentarišu.
Ali svijet se ne razilazi, samo dan prolazi.
Fejzaga već ne osjeća uho, koje je utrnulo, i lice koje je oteklo. Žena se vraća, nakon što je izmolila od zaptije da mužu donese kafu.
Nije čovjeku prikovanom kroz uho ekserom za stub lako piti kafu. I najmanji pokret izaziva bol, ali kako je odbiti, pred svijetom, koji se ne razilazi. I još moli zaptiju da udara štapom, kako bi se čovjek sa ženom mogao razgovarati, kao da nisu na trgu, nego u svojoj kući. Zaptija udara, a svijet komentariše, i čudi se kako njih dvojica to tako dobro izvode. To kako zaptija Fejzagu štapom navija kao ključem kakvu napravu. A Fejzaga, trpeći bol, prinosi šoljicu ustima, polako i oprezno, kao da stoji na konopcu razapetom iznad čaršije.
Svijet sada hvali stražara, jer je blag i milostiv. Samo jedan u okupljenoj raji kaže od mene mu nije hvala, a kad se ostali začude objasni da vlast milost pokazuje samo osuđenima na smrt. Ko je prijatelj Fejzagin, neka se sa njim sada oprosti, čuje se taj zloslutni glas iz mase.
Žena Fejzagina, međutim, ne odustaje. Uskoro izmoli dopuštenje od zaptije da mužu donese stolicu. Navaljala na nju jastuke, posadila Fejzagu na visoko i meko, ali njemu je uho dvaput veće nego je ujutru bilo, a osim toga sve je drugo isto: zaptija i dalje udara štapom o kaldrmu, a Fejzaga, uprkos bolu, kad štap udari prvi put progovori, i govori bez prestanka, a kad udari drugi put, zamukne u pola rečenice, u sred riječi.
Vrijeme je drugo, zemlja je druga, okolnosti su druge, ali zaptija je isti onaj čovječuljak s bešćutnim staklenim očima pred kojim Krležin Vid Trdak stoji i uzalud se nada da će vlast imati razumijevanja za njegovu djecu i da ga neće poslati u rat.
(I zato bi, vjerujem, vrijedilo postaviti ovu priču na pozornicu. Ima u njoj nečeg od antičke tragedije. Ali osim toga, bio bi izazov od današnje publike načiniti ondašnju svjetinu, postavljajući glumce da iz nje dobacuju i komentarišu; u kostimima iz turskog vremena, ali pomiješani s publikom, bili bi više nego dovoljni da cijelu priču učine svevremenom, baš onakvom kakva je zamišljena, i napisana. Takvom da se upravo tiče njih na koje se odnosi posljednja njena rečenica: U ušima im je ostalo ono zaptijino lupkanje štapom o kaldrmu da Fejzaga progovori - da prestane da govori: činilo im se da onaj štap sada njima lupka...
Ne znam mnogo ni o glumi, da li je uopše moguće ili samo prezahtjevno držati glumca sat vremena savijenog uz stub. Ali rade oni ponekad i teže akrobacije, a sa puno manje dramskog opravdanja. Mogao bi se honorar uvećati, na račun jednostavnosti scene. Jer osim direka praktično sve je drugo nepotrebno. A ni rekviziti nisu bogznašta: štap, hljeb svezan kanafom, džezva s kafom i par fildžana, stolica, jastuci i jedno ognjište...)
Sumrak polako prelazi u noć, a Fejzaga još jednako trpi svoju kaznu. Žena njegova, očajna, preduzima novi korak da umilostivi zaptiju, vlast, i svjetinu. Dovodi djecu na trg, i naloži vatru, i svi onda tu, kao da su u kući a ne na trgu, sjede oko ognjišta.
Djeca gledaju oca, i čini im se čas da jest on, a čas da nije, i da se udaljava sve više kako mrak sve jače osvaja čaršiju. A kad vatra prituli, liči im na strašilo.
Sutradan Fejzage nema na trgu. Ni direka. Samo ugaraka, tamo gdje je bilo ognjište. Pisac ne kaže šta je sa njim bilo. Ali pušta one lakog sna da ispričaju kako su noćas čuli top. Dok to govore, vade brojanice i mole se za dušu Fejzaginu.
Ostajemo zatečeni, iako je sve vodilo ka takvom kraju, od samog naslova, koji nadi nije ostavljao mjesta. Sijarić nas je zaveo, svojim umijećem pripovijedanja, da povjerujemo u čudo, i sada, nakon što se nije desilo, osjećamo nepravdu nanesenu drugom kao svoju. Ne znam šta bi etika više od jedne priče mogla tražiti.
