Radni dan u Gnijezdu započinje u 8 sati jutarnjom kafom, uz koju se Rina, Vladana, Dajana i Miroslav lagano uvode u aktivnosti koje ih očekuju tog dana. Obično kontaktiraju volontere koji im pomažu u  radu, ima ih čak 300, i telefonski podsjete neke od roditelja, staratelja ili hranitelja o rasporedu za taj dan. Već u 10 sati u Gnijezdu je bučno, čuje se dječija graja i smijeh. Polako se kreće i sa prvim aktivnostima, gdje se kroz socijalne kontakte, crtanje i društvene igre, djeca pripremaju za glavnu dnevnu aktivnost.

U zavisnosti od školskih smjena, broj djece varira, ali ih najviše bude oko podneva. Različitog su uzrasta od 6 do 15 godina. Uglavnom dolaze iz porodica sa višestrukim problemima, u kojima je siromaštvo kombinovano sa problemima kao što su zavisnost od droge, alkoholizam, nasilje u porodici, zdravstveni problemi, neuslovno mjesto stanovanja, zanemarivanje, nebriga o djeci……

Kada se najveći broj korisnika okupi, započinje se sa glavnom aktivnošću. To može biti neka od psihosocijalnih radionica osnaživanja, predavanje medicinskog radnika o značaju zdravih životnih stilova, organizovana instruktivna nastava iz školskih predmeta ili odlazak na neki kulturno- umjetnički događaj.

Ovaj put je volonterka Maja, koja je psiholog, održala djeci radionicu osnaživanja. Pripremila im je priče sa poukama koje su djeca morala pronaći i potom priču predstaviti crtežom. Nakon dobro  urađenog posla, čekalo ih je iznenađenje. Maja je donijela jagode koje su svi zajedno lijepo očistili i u slast pojeli...

A nakon glavne dnevne aktivnostin uvijek slijedi razgovor sa djecom i razmjena iskustava i zapažanja, kako bi se od njih dobile povratne informacije.

To se pokazalo kao vrlo značajno,  jer i informacije iz psihološko- pedagoških službi osnovnih škola govore o vidnom napretku korisnika Gnijezda u pogledu socijalnih vještina, ali i vladanja i školskog uspjeha.

Ipak, većina djece se i dalje nalazi u riziku, jer se ne može zanemariti uticaj prethodnih traumatičnih iskustava ili sadašnjeg nestimulativnog porodičnog okruženja.

U nekim  slučajevima, gdje se susreću sa kompleksnijim porodičnim disfunkcionalnostima, radnici Gnijezda  automatski uključuju nadležni Centar za socijalni rad i Centar za mentalno zdravlje.

Ali takvih slučajeva, na svu sreću, nema puno… I nema odustajanja….

A nakon razgovora, zavisno od vremenskih prilika, druženje se nastavlja odbojkom, lastišom, frizbijem, fudbalom, pikadom... sve dok djeca ne uvide da su već trebala krenuti kući.

I dok jure da pokupe đačke torbe, sa nestrpljenjem i znatiželjom pitaju šta ih očekuje naredni dan u Gnijezdu.

Najveći broj djece odleprša kući oko 14 sati, ali pojedini  ostanu i do kraja radnog vremena, do 16 sati, kada Gnijezdo završava radni dan.

Mahanjem posljednjem korisniku, Rina, Vladana, Dajana i Miroslav počinju spremanje kreativnog nereda i prepričavanje dječijih bisera koji su obilježili dnevno druženje.

A mi razgovor o Gnijezdu nastavljamo sa ovim mladim ljudi koji već 20 mjeseci, od kada je Udruženje Most Gradiška pokrenulo Dnevni centar Gnijezdo, u ovom odgovornom poslu daju ono što nema cijenu, svoju ljudskost i humanost.

Ovo su njihove priče…

Rina Knežević, koordinator aktivnosti

Lijepo je u životu pronaći istomišljenike. Osobe sa kojima uživaš u razgovoru i iz tog razgovora se svaki put izrode ideje koje pokušavate zajedno realizovati.

E to je bio moj motiv pridruživanja  Udruženju Most koje  je u septembru 2015. godine, krenulo u realizaciju dugoročnog projekta za djecu u riziku – Dnevni centar Gnijezdo Gradiška.

Nikada mi nije bilo teško biti volonter jer sam se kroz volonterski rad izgrađivala i družila sa ljudima, sticala nova iskustva. A kao i uvijek poslije truda dolazi nagrada, pa tako sada u našem Dnevnom centru radim kao koordinator aktivnosti. To znači da planiram aktivnosti za dječicu, dogovaram se sa njima šta ćemo i kako ćemo raditi. Pričam sa njima o njihovim svakodnevnim izazovima u školi, kod kuće u društvu. Zajedno pokušavamo da naučimo koje su to prave životne vrijednosti.

Sve to je veliki izazov za mene jer sam ipak odabrala poziv pedagoga i radim ono što volim. Životni cilj mi je uvijek bio da budem sretna i da druge činim sretnima, a ovdje upravo to i radim.

Vladana Gajić, medicinska radnica

Dio sam Udruženja od prvog dana postojanja, kada se ideja o takvoj vrsti organizacije činila nestvarnom u maloj sredini u kojoj živim. Uvijek se sjetim osjećaja koji sam imala kada smo pisali statut Udruženja i kada smo smišljali čime ćemo se zapravo baviti. To sjećanje mi je bitno iz razloga što u tom trenutku nisam mogla ni zamisliti u šta će Most izrasti. Kako je raslo Udruženje, sa njim smo rasli i mi. Ekipa koja je na početku brojala samo troje ljudi, uključujući i mene, sada se proširila u pravi tim koji se čvrsto drži zajedno. Jedno po jedno je odlazilo, studirali smo, ali smo se uvijek vraćali tu, u ”bazu” u kojoj je sve počelo. Kao medicinski tehničar i buduća vaspitačica, svaki trenutak slobodnog vremena provodim u Gnijezdu. Smišlljam nove aktivnosti, radim evaluaciju starih i družim se sa korisnicima. Korisnici Gnijezda, ono najsjanije u svemu, su moja motivacija za rad. Često me ljudi pitaju šta radimo sa djecom. Kada bi trebala sažeti taj odgovor, rekla bih sledeće: Primamo i dajemo znanja, pažnju i ljubav. Na kraju dana je nebitno šta se konkretno radilo i koja je aktivnost sprovedena, nego šta su djeca i mi odnijeli u sebi kada smo napustili prostorije Gnijezda. Uvijek o tome razmišljam kada osmišljavam aktivnosti. Trudim se da ih oplemenim, da nisu samo edukativne, nego i vaspitne i motivirajuće.

Dajana Šukalo, koordinator volontera

Ako me pitate zašto radim sa djecom, rekla bih da ni meni nije jasno kad se sve to izdešavalo, ali zapravo je sve povezano. Kada povežem sve tačkice, gledajući unazad, svaka moja odluka dovela me je upravo ovdje gdje sam sad.

Nekoliko godina unazad, poznavala sam tim Udruženja Most i znala sam čime se bave. Ponekad sam otišla na neku edukaciju, projekciju filma u udruženju ili volontirala, ali sam tada imala neke druge obaveze i nisam mogla da se tome posvetim u onoj mjeri u kojoj sam željela. Uvijek su tu bili zanimljivi ljudi sa mnogo pozitivne energije i dobrih ideja. Znala sam da želim biti dio te zajednice. Ako nešto dovoljno želite, to će se i ostvariti.

Iako ne možete promijeniti svijet, jako je bitno znati da ste uticali na živote drugih i da vaš posao ima svrhu. Ako još i radite sa ljudima sličnim vama, ništa vas ne sprječava da se dobro osjećate i da volite ono što radite. Sada svakodnevno razgovaram sa djecom i volonterima, roditeljima, starateljima, našim partnerima… Dio posla mi je da osluškujem potrebe naše dječice i da volonterima ukažem na sve ono što bi trebali učiniti da im pomognu ili da ih nauče. Zašto ostajem ovdje? Teško je otići kada se jednom pridružite. To dugoročno utiče na vaš život i dobijate osjećaj pripadnosti. Most povezuje ljude na različitim nivoima, a svi imaju nešto zajedničko: osjećaj za društvenu odgovornost, izraženu empatiju i mnogo pozitive energije.

Rad sa djecom posebno ispunjava jer možete da usmjerite jedno malo biće i utičete na njegov život, a i dobijate jedan novi, sasvim jednostavan pogled na svijet na koji odrasli obično zaborave.

Miroslav Gajić, koordinator

Prvi doticaji sa Udruženjem Most vezani su za moje studentske dane kad sam aktivno učestvovao u većini volonterskih akcija. Jačanje volonterskog duha i osjećaja pripadnosti grupi mladih povećalo je moje lične aspiracije i s vremenom sam poželio da putujem u inostranstvo preko matičnog Udruženja. To mi se brzo ostvarilo i odjednom sam se našao okružen ljudima iz čitave Evrope koji su nesebično dijelili svoje životne priče i pozitivna iskustva sa putovanja. Teško mi je bilo priznati, ali kroz širenje socijalne mreže, razbio sam mnoge predrasude koje sam imao o seminarima, treninzima i edukacijama koje organizuju udruženja građana. Istovremeno, privodio sam kraju postdiplomski studij na Odsjeku psihologije u Banjaluci. Pomalo preplašen izjavama većine kako je danas najbitnije da se „uhljebiš“ i imaš sigurna mjesečna primanja, tragao sam za poslom. Zaposlio sam se u Centru za socijalni rad gdje sam kroz godinu dana pripravničkog razvijao senzibilitet prema najranjivijog grupi građana. Radno iskustvo dalje sam sticao kao školski psiholog u Gimnaziji Gradiška... normalno, opet kao pripravnik. Uporedo sa poslom, pomagao sam osoblju Mosta da realizuje istraživanja koja su najviše doticala probleme mladih u lokalnoj zajednici. Kada sam zvanično završio sa radom u Gimnaziji, dobio sam ponudu od izvršnog direktora Udruženja Most da vodim Dnevni centar Gnijezdo. Tada još ništa nije bilo na papiru. Trebalo je sa timom ljudi sve idejno osmisliti i precizno podijeliti uloge. Poslije nekoliko mjeseci napornog rada, naš trud urodio je plodom! Pred nama se otvorila mogućnost da kroz igru, druženje i savjetovanje, mališane nagradimo prijatnim trenucima. Ne samo da smo počeli mijenjati živote djece sa kojom radimo, već i sopstvene poglede na egzistencijalne probleme koji su okružuju. Interakcija sa korisnicima postaje sve intenzivnija, tako da je nemoguće posmatrati aktivnost u Gnijezdu samo kao posao. Svaki dan, zajedno sa volonterima, trudimo se da iskreno širimo humanost. Nagradu koju mi dobijamo mjerimo jačinom zagrljaja i decibelima... jer djeca „iz petnih žila“ dozivaju sa osmijehom naša imena kad se sretnemo u gradu.

I to je priča o Gnijezdu…..

Priča o mjestu sretnog odrastanja. U njega će sutra sletjeti neki drugi ptići, sa sličnim životnim problemima i pitanjima, sa drugačijim snovima, ali istim nadanjima. I tada će se zasigurno volonteri i radnici svojski potruditi da i ovi ptići iz Gnijezda izlete pozitivni, snažni, spremni i motivisani za samostalan život.

A svi mi drugi imamo izbor. Da budemo potpuno nezainteresovani ili da budemo aktivni i donesemo jednu čvrstu grančicu i podržimo Gnijezdo.

Vezan tekst: