<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Njegoš Mrkonjić: Radojičićev poluplač nad (polu)Banjalukom i mikseta Harisa Džinovića

Pravda Za Davida

Ako je Dragan Lukač Kerber Dodikove politike, Igor Radojičić je sigurno majka Knežopoljka, čiji je teatralni lament nad stanjem u društvu trebao privući pažnju javnosti i uplašene građane staviti pod zaštitničke skute vladajuće partije

02. januar 2019, 5:33

 

Cijela nacija je pomno pratila nedavno obraćanje gradonačelnika Banjaluke javnosti i njegov vrlo dobro pripremljen govor sa vrlo jasnim porukama. Stekao se utisak da je Radojičićevo dosadašnje ćutanje bilo ćutanje mudraca, koji je strpljivo čekao pravi trenutak da kaže pravu stvar i tako spasi planetu od najezde Marsovaca. Zaboga, svaki narod samo želi mir, a naročito naš kojem je sukoba preko glave, pa stoga nije grijeh vjerovati Igoru Radojičiću. 

Trenutna situacija u glavnom gradu Republike Srpske je groteskna. Niko ne može povjerovati da se sve ovo zaista dešava. Na djelu je košmar koji ne prestaje, a svaki novi dan je nova epizoda. Mnogi bi vrlo rado povjerovali u bilo šta samo da se košmar zaustavi, pa i u to da je Pravda za Davida "obojena revolucija" koja ima za cilj rušenje (davno srušenih i samosrušenih) institucija Republike Srpske (sjećanje blijedi na 1997./1998. godinu). 

Međutim, istina je uvijek na marginama, a Igor Radojičić je samo još jedan sporedni akter ove predstave koja je postala neodvojivi dio naše svakodnevice. Njegov govor i "očinska zabrinutost" vrlo brzo su isparili, a mnogi koji su željeli da sve što je rekao bude istina počeli su uviđati ozonske rupe u tom pozivu na "mir i jedinstvo". 

Naime, ispostavilo se da je Radojičić zaobilazio istinu. Naročito kada je rekao da je koncert Harisa Džinovića nasilno prekinut i da je Pravda za Davida odgovorna za nasilje i onemogućavanje normalnog života, kao i za milionsku štetu nanijetu lokalnoj ekonomiji. 

Radojičićeva "zabrinutost i bojazan" da bi "pojedinci iz pokreta" mogli nauditi djeci i građanima rezultirali su otkazivanjem dočeka Nove godine (zamislite, prvi put poslije rata!), a najavio je i milionske tužbe protiv organizatora skupa koji već devet mjeseci ruše ugled grada svakodnevno tražeći istinu o ubistvu jednog mladića, djeteta Banjaluke. Gradonačelnik je, istina, na početku svog govora pomenuo ubijenog Davida Dragičevića i bitnost rješavanja istog, ali je ipak strastvenije stao u odbranu (nikad uništene) Džinovićeve miksete. Suština je u sljedećem: Pravda za Davida, kad se stigne, a pravda za miksetu sada i odmah! 

Ako je Dragan Lukač Kerber Dodikove politike, Igor Radojičić je sigurno majka Knežopoljka, čiji je teatralni lament nad stanjem u društvu trebao privući pažnju javnosti i uplašene građane staviti pod zaštitničke skute vladajuće partije, ali to se nije desilo. Stvorena je samo još veća konfuzija, a nadrealna atmosfera košmara se nastavila. Radojičić je vrlo spretno, uz pomoć savjetnika (vjerovatno nekog iz Srbije, uzimajući u obzir šizofreniju situacije) pokušao zamijeniti teze, pa je žrtva, čije je dijete ubijeno, trebala postati dželat, a dželat, koji je podijelio i uništio društvo, žrtva. 

Batinaši sa Trga Krajine (Davidovog trga) od kojih su neki došli iz Srbije, postali bi tako novi oslobodioci Republike Srpske, a njihovi drveni štapovi krstovi za odbranu vjere od Dragičevićevih Bogumila. Sve u svemu odlična priča za emisiju "Nekad bilo" ili neku novu seriju Radoša Bajića. Čak je i banjalučka Crkva ušla u igru, vrlo jasno stavivši do znanja šta misli o "izdajnicima i jereticima", jedva otvorivši vrata hrama Davidovoj majci. 

Režim odavno korača već utabanim stazama Radovana Karadžića i njegove zločinačke klike. Gaženje djece na trgu (analogija Prijedor), šutiranje starica u glavu i premlaćivanje ljudi pred objektivima (analogija Bijeljina) mala je žrtva kada se uporedi sa važnošću očuvanja opšteg poretka (poredak kumova) i nije ovo prvi put da se za taj poredak prinose žrtve na oltar "otačastva". 

U ratu je zbog tog poretka žrtvovano dvanaest banjalučkih beba, žrtvovan je dječak Spomenko Gostić, ubijeno je na stotine bošnjačke djece, hiljade Bošnjaka izgubili su život i odvedeni u logore. Nakon dvadeset i pet godina došao je red na neke nove bebe, Bošnjake, izdajnike i izrode, koje treba prebiti, smrviti ili prosto lukačevski "odvesti". 

Danas se svakom protivniku režima gura cijev u usta 
i poručuje "Dobrodošli u Republiku Srpsku", iako Republika Srpska već odavno ne postoji. Postoji samo jedno ogromno imanje na kojem Milorad Dodik, sa nekolicinom saradnika i tajkuna autoritativano, poput Mile Đukanovića i Aleksandra Vučića, sprovodi tiraniju nad dijelom sopstvenog naroda, dok drugom dijelu plaća za lojalnost. 

Kako će se sve ovo završiti niko ne zna, kao što niko ne zna ni gdje se nalazi banjalučki Matija Gubac, Davor Dragičević. Ostaje nam samo da pratimo razvoj situacije i predstavu koju režim igra na daskama RTRS-a i ostalih javnih strašila. Ko je tu ko i ko za koga igra vrlo je teško ustanoviti, postoje samo pretpostavke. 

Na kraju, šta god da se desi i kako god da se završi "priča o jednom ocu koji je samo tražio pravdu za svoga sina", društvo će u svakom slučaju ostati dubokom brazdom podijeljeno i samo će se ubrzati egzodus stanovništva sa ovih prostora, jer niko ne želi da živi sa ubicama i saradnicima monstruma.