Svakodnevnu objavu fotografije žene u toplesu na 3. stranici britanskog lista The Sun neki su smatrali britanskom institucijom. Ali takođe, sve više ljudi ju je počelo doživljavati kao zaostavštinu institucionalizovanog seksizma u medijima i društvu.
Zatim je 2015. godine, gotovo 50 godina nakon što je prvi put objavljena, ova rubrika nečujno uklonjena iz publikacije. Zasluge za ovu odluku pripisuju se dijelom online kampanji “No More Page 3”, koja je zadobila podršku 140 članova parlamenta i brojnih organizacija. Takođe, prikupljeno je više od 240000 potpisa.
Kampanja, koja je pomogla da se napravi promjena u jednoj od najpopularnijih i najmoćnijih medijskih kuća, imala je širok podršku, a jedan član parlamenta ju je opisao kao seizmičku pobjedu. Aktivistkinja Katherine Sladden je napisala, “Nijedna druga kampanja nije toliko inspirisala novu generaciju mladih feministkinja”, dodajući da je to “pokazalo put ženama da pronađu hrabrost da progovore o pitanjima koja su im važna”.
No More Page 3 (NMP3) je bila kampanja kojom je trebalo ubijediti vlasnike i urednike lista The Sun da dobrovoljno prestanu objavljivati fotografije žena u toplesu na 3. stranici ovog lista, koje su objavljivali od 1970. godine. Kampanju je započela Lucy-Anne Holmes 2012. godine kritikujući ovu praksu kao zastarjelu, seksističku I neprikladnu koju bi urednici morali prekinuti.
The Sun je prestao objavljivati redovnu toples fotografiju na stranici 3 u irskom izdanju 2013. godine, a u britanskom 2015. godini. Na svojoj web stranici nastavili su je objavljivati do 2017. godine, a godišnje kalendare sa djevojkama sa 3. stranice do 2018. godine.
Kampanja je počela u avgustu 2012. godine kada je Lucy-Anne Holmes primijetila da uprkos uspjesima britanske ženske atletske ekipe na Olimpijadi u Londonu, najistaknutija slika žene u listu The Sun bila je ona na trećoj stranici. Ona je onda pokrenula online peticiju tražeći od tadašnjeg urednika ovog tabloida da ukloni fotografije žena u toplesu sa 3. strane.
Kada su pitali tadašnjeg premijera Davida Camerona da li podržava kampanju, on je rekao “Mislim da je to bolje to prepustiti čitaocima”.
Ali iza ove priče o uspjehu leži kompleksna pripovijest o emocionalnoj energiji koja je učesnicama kampanje pomogla da istraju uprkos napadima na njih.
Aktivistkinje su svakodnevno bile izložene zlostavljanju na internetu. Redovno su dobijale prijetnje silovanjem i smrću, koje su bile upućene njima lično ili njihovim porodicama.
Pokretačica kampanje Lucy-Anne Holmes kazala je da se nosila sa velikim osjećanjem bespomoćnosti i sa sagorijevanjem:
“Bilo je strašno. Bila sam potrošena: finansijski, emocionalno, kreativno. Kada bih otišla na Twitter, sa svim tim glasovima koji bi me napali, to bi me dovodilo do napada panike. Osjećala sam kao da me dave nevidljive ruke.”
Njeno iskustvo nije bilo usamljeno. Jer dok se slavi oslobađajući potencijal društvenih medija da mobilišu kolektivnu akciju, toksična klima koju mnogi diskuse na društvenim mrežama isuviše je česta i može dovesti do stresa, anksioznosti i depresije.
Pa ipak, neprestano online zlostavljanje učesnica Kampanje – koje su namjerno pokušavale da pokrenu diskusiju sa svojim neistomišljenicima putem razumnih i pristojnih objava – ublaženo je porukama ohrabrenja koje su dobijale jedne od drugih ili od pristalica njihovog pokreta.
Kako su ove žene preživjele i koje tehnike su im pomogle da se suoče sa tako snažnim protivnicima?
Jedan važan element bio je osjećaj solidarnosti koji je pomogao feministicima da napune baterije i očuvaju momentum kroz emocionalne uspone i padove. Suočene sa trolovanjem i zlostavljanjem, mnoge feministice su dobijale energiju jednostavno iz toga što su sa drugim ženama online dijelile isto iskustvo. Ovaj osjećaj zajedništva pružao im je dragocjene zalihe emocionalne energije.
Kao što je jedna učesnica kampanje rekla: “To nije bila samo kampanja… to je bio prostor gdje smo se mogle osjećati potpuno sigurno, mogle smo dijeliti sve jedne s drugima i zauzeti stav o određenim pitanjima.”
Interesantno je da je ova solidarnost dovela do koordinisane i taktičke upotrebe sistema komunikacije koju je tim usvojio. Iscrpljena učesnica kampanje koja se borila sa neprijateljskim komentarima na društvenim mrežama “predala bi palicu” koleginici putem online poruke ili tagovanjem na različitim platformama.
Ovaj sistem je postao glavni element kako bi se održao momentum kampanje u vrijeme kada su neki članovi osjećali potrebu da se povuku sa prve linije fronta. Bilo je trenutaka kada su aktivistice mogle da se odmaknu od ekrana, da se povuku pred napadima na društvenim mrežama.
Obično privremeni, ovi trenuci odmora bili su promišljeni i osnažujući– nudili su zaštitu. A pored očuvanja ličnog blagostanja, osiguravali su i nastavak kampanje.
Daleko od toga da se povlačenje smatralo slabošću ili porazom. To je bila strategija koja je omogućila oporavak emocionalne energije i zacjeljenje, kako bi se aktivistice poslije odmora vratile kampanji.
Iskrena povezanost sa korijenima kampanje takođe je bila nešto što je držalo volonterke. Crpile su snagu iz sličnog, ličnog iskustva, često se prisjećajući vrijeđanja koje su iskusili vezano za svoje tijelo ili kasnijih epizoda seksualnog zlostavljanja. Emocije vezane za ova iskustva značile su da aktivstice nisu samo “mislile” povrijeđenost ili ljutnju, već su ih duboko osjećale.
Jedna je objasnila: “Feministička pitanja me zaista zapale. Osjećam to lično, ali i kao roditelj, jer imam kćerku i sina na kojeg utiče toksični maskulinitet. Imam iskustvo zlostavljanja u vezi. Ljuta sam zbog toga i strastvena, jer je meni to lično i ljudima koje volim.”
Druga je rekla: “Kada se borite za ono što je ispravno, to je dovoljno da vam klecaju koljena, da promuknete i da vam se ruke tresu od bijesa.”
Šest godina nakon pobjede ove Kampanje, potrebno je još akcija kako bi se borilo protiv nejednakosti u online i offline svijetu – još uvijek ima mnogo stvari zbog kojih je potrebno voditi kampanje. Digitalne platforme zaisgurno treba bolje da kontrolišu društvene mreže koje tolerišu trolovanje i govor mržnje, naročito onaj usmjeren protiv žena.
Ali treba da nas ohrabri priča o kolektivnoj snazi pokreta NMP3 i njihovom putu ka uspjehu. Takođe, treba da razmislimo o lekcijama koje nam daje o aktivizmu i univerzalnom savjetu za žene da uvijek “grizu”. Ponekad je, čini se , bolje da se povučete, obnovite energiju i vratite snažniji.
