<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nobelovu nagradu za književnost dobio Abdulrazak Gurnah

KNJIŽEVNOST

Švedska Akademija dodijelila je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost

07. oktobar 2021, 1:04

 

Nobelova nagrada za književnost 2021. dodjeljuje se romanopiscu Abdulrazaku Gurnah, rođenom u Zanzibaru, aktivnom u Engleskoj, "za beskompromisan i sažaljiv prodor u učinke kolonijalizma i sudbinu izbjeglice u provaliji između kultura i kontinenata.

 

 

Abdulrazak Gurnah rođen je 1948. godine i odrastao je na ostrvu Zanzibar u Indijskom okeanu, ali je kao izbjeglica stigao u Englesku krajem 1960 -ih. Nakon mirnog oslobođenja od britanske kolonijalne vlasti u decembru 1963. Zanzibar je prošao revoluciju koja je, pod režimom predsjednika Abeida Karumea, dovela do ugnjetavanja i progona građana arapskog porijekla; desili su se masakri.

Gurnah je pripadao viktimiziranoj etničkoj grupi i nakon završetka škole bio je prisiljen napustiti porodicu i pobjeći iz zemlje, do tada novoosnovane Republike Tanzanije. Imao je osamnaest godina.

Tek 1984. bilo mu je moguće vratiti se u Zanzibar, što mu je omogućilo da vidi oca neposredno prije očeve smrti. Gurnah je do nedavnog odlaska u penziju bio profesor engleske i postkolonijalne književnosti na Univerzitetu u Kentu u Canterburyju, fokusirajući se uglavnom na pisce kao što su Wole Soyinka, Ngũgĩ wa Thiong’o i Salman Rushdie.
Gurnah je objavio deset romana i brojne kratke priče.

Tema ometanja izbjeglice provlači se kroz njegovo djelo. Pisati je počeo kao 21-godišnjak u engleskom egzilu, pa iako mu je svahili bio prvi jezik, engleski je postao njegovo književno oruđe. Rekao je da je u Zanzibaru njegov pristup književnosti na svahiliju bio praktično nikakav i da se njegovo najranije pisanje nije moglo strogo računati kao književnost. A

rapska i perzijska poezija, posebno "Arapske noći", za njega su bile rano i značajno izvorište, kao i kuranske sure. Ali tradicija na engleskom jeziku, od Shakespearea do V. S. Naipaula, posebno bi obilježila njegovo djelo. Međutim, mora se naglasiti da on svjesno krši konvencije, mijenjajući kolonijalnu perspektivu kako bi istaknuo perspektivu autohtonog stanovništva. Tako njegov roman 'Desertion' (2005) o ljubavnoj vezi postaje čista kontradikcija s onim što je nazvao "imperijalnom romansom", gdje se konvencionalno europski junak vraća kući iz romantičnih bijegova u inozemstvo, nakon čega priča postaje neizbježna, tragična rezolucija. U Gurnah se priča nastavlja na afričkom tlu i nikada zapravo ne završava.

Gurnahovo pisanje potječe iz njegovog vremena u egzilu, ali se odnosi na njegov odnos s mjestom koje je napustio, što znači da je sjećanje od vitalne važnosti za nastanak njegovog djela. Njegov debitantski roman ‘Sjećanje na odlazak’ iz 1987. govori o neuspjelom ustanku i drži nas na afričkom kontinentu. Daroviti mladi protagonist pokušava se odvojiti od društvene nevolje na obali, nadajući se da će ga uzeti pod okrilje prosperitetnog ujaka u Najrobiju. Umjesto toga, on je ponižen i vraćen svojoj razorenoj porodici, alkoholičaru i nasilnom ocu i sestri prisiljenoj na prostituciju.
Gurnah često dopušta da njegove pažljivo izgrađene naracije dovedu do teško stečenog uvida. Dobar primjer je treći roman, 'Dottie' (1990), portret crnkinje imigrantskog porijekla koja odrasta u teškim uvjetima u rasno nabijenoj Engleskoj 1950 -ih, i zbog majčine šutnje koja nema veze s vlastitom obiteljskom poviješću. U isto vrijeme, osjeća se bez korijena u Engleskoj, zemlji u kojoj je rođena i odrasla. Protagonistkinja romana pokušava stvoriti vlastiti prostor i identitet kroz knjige i priče; čitanje joj daje priliku da se rekonstruiše. I ne samo ime i promjena imena igraju središnju ulogu u romanu koji prikazuje Gurnahovo duboko suosjećanje i psihološku vještinu, potpuno bez sentimentalnosti.

U Gurnahovom tretmanu izbjegličkog iskustva fokus je na identitetu i slici o sebi, što se očituje ne samo u 'Divljenju tišine' (1996) i 'Uz more' (2001). U oba romana iz prvog lica šutnja je predstavljena kao izbjeglička strategija da zaštiti svoj identitet od rasizma i predrasuda, ali i kao sredstvo za izbjegavanje sudara između prošlosti i sadašnjosti, izazivajući razočarenje i katastrofalno samozavaravanje.

Gurnahova posvećenost istini i njegova averzija prema pojednostavljenju su upečatljivi. To ga može učiniti mračnim i beskompromisnim, istovremeno dok prati sudbine pojedinaca s velikim suosjećanjem i neprekidnom predanošću. Njegovi romani ustuknu od stereotipnih opisa i otvaraju nam pogled na kulturno raznoliku Istočnu Afriku nepoznatu mnogima u drugim dijelovima svijeta. U književnom univerzumu Gurnah sve se mijenja - sjećanja, imena, identiteti. To je vjerojatno zato što njegov projekt ne može doći do kraja u bilo kojem definitivnom smislu. Beskrajno istraživanje vođeno intelektualnom strašću prisutno je u svim njegovim knjigama, a podjednako istaknuto i sada, u ‘Afterlives’ (2020), kao i kada je počeo pisati kao 21-godišnji izbjeglica.

Anders Olsson
Predsjednik Nobelovog odbora
Švedska akademija