Šezdesetih godina prošlog stoljeća, Vlada Južne Koreje je odlučila da uđe u proizvodnju čelika – bez ikakvih nalazišta željezne rude i uglja – i pokrenula državnu firmu POSCO.
POSCO će, pod vodstvom generala Park Tae-joona, postati i ostati četvrti proizvođač čelika u svijetu. Firma je 2001. godine privatizirana, ne zbog lošeg poslovanja, već iz političkih razloga.
Vlada je također bila ta koja je šezdesetih godina zabranila LG-u da uđe u proizvodnju tekstila i natjerala ga da uđe u proizvodnju električnih kablova, čemu između ostalog duguje i svoj današnji uspjeh.
Krajem sedamdesetih godina, Vlada Južne Koreje je također pokušala da uspostavi i svoju proizvodnju aluminija, da bi konačno odustala zbog drastičnog povećanja cijene električne energije.
Ovih par redova je dovoljno da pokaže da država može donositi dobre odluke, da čak i politički postavljeni generali (bez ikakvog prethodnog poslovnog iskustva) mogu biti dobri menadžeri i da privatizacija ne mora nužno biti loša, sve pod pretpostavkom da iza njih stoje dobri i pošteni ljudi koji brinu o javnom interesu.
Prije par mjeseci, MMF je objavio podatak da u Bosni i Hercegovini ima oko 550 državnih preduzeća, mahom neprofitabilnih i sa ukupnim dugom od oko 8 milijardi maraka. Prije nego šta napišem bilo šta drugo, nevjerovatno je da ovaj podatak uopšte mora objaviti MMF, a mora, jer u našoj državi ne postoji transparentan i lako dostupan registar državnih preduzeća gdje možete naći podatke u tome kako ko posluje i sa koliko ljudi.
Ne postoji, jer ljudi ne žele da postoji. U demokratiji, napisao je Amartya Sen, ljudi uglavnom dobiju ono što traže, i još važnije, u pravilu ne dobiju ono što ne traže.
24 godine poslije rata, mi još uvijek vjerujemo da državne kompanije služe javnom interestu, dok privatne komapnije samo iskorištavaju jadne radnike zarad svojih sebičnih interesa.
Ne želim uopšte da trošim tastaturu na ovu drugu glupost, ali neka mi neko objasni kako to tačno državna preduzeća trenutno služe javnom interesu. Šta je to tačno javno u činjenici da se vašim novcem plaćaju preduzeća koja godinama ne mogu da ostvare dobit? Šta je to javno u činjenici da svaki put kada jedna marka ode na spašavanje preduzeća kojem nema spasa, ta ista marka ne ode na neku školu, ili bolnicu? I kako je to tačno u vašem interesu da plaćate visoke plate ljudima koji u velikoj mjeri svoje poslove duguju političkim vezama, dok vi jedva sastavljate kraj sa krajem?
Što se tiče zaljubljenika u BH Telecom, telekom je u 2016. godini ostvario neto dobit od 93 milion, 2017. godine 63 miliona, a 2018. godine 56 miliona. I za sve one koji ističu kako BH Telecom zaboga uplaćuje novac u federalni budžet, želim samo da kažem da to zapravo nije ništa drugo nego naš novac, koji mi BH Telecomu plaćamo za njihove poluusluge, a koji oni dalje upućuju Vladi.
Međunarodni aerodrom u Sarajevu je jedan od rijetkih aerodroma u regiji koji nije pod koncesijom, pretpostavljam zato što i on brine o javnom interesu. Pošto služi javnom interesu, Sarajevo sa duplo više stanovnika ima duplo manje putnika godišnje od Prištine, što ujedno znači i duplo manje turista i poslovnih ljudi.
Ja stvarno nisam za privatizaciju svega, niti sam protiv toga da država upravlja određenim preduzećima. Ako ništa, svijet je pun primjera uspješnih državnih preduzeća koja zaista brinu o javnom interesu. Ali mi, trenutno, u ovakom političkom sistemu i sa ovakvim sudstvom, očito ne znamo bolje i vrijeme je da to sebi priznamo.
Jasno mi je zašto su političari protiv privatizacije , ali ne mogu da shvatim zašto većina ljudi i dalje tako ljubomorno čuva državna preduzeća.
Samo zato što je poslijeratna privatizacija provedena na užasan način, ne znači da će i svaka naredna. Samo zato što su Aluminij, Famos i ostali bili uspješni prije rata, ne znači da moraju i poslije rata. Vremena se mijenjaju.
Nedavno proslavljena serija Černobil počinje sa pitanjem ‘koja je cijena laži?’
Zaista, koja je cijena svih ovih obmana, laži i iluzija? Volio bih reći da su radnici Aluminija platili visoku cijenu, da će se sada opametiti i da će sve biti drugačije. Volio bih da su i ostali naučili nešto iz ovoga. Volio bih da je baš ovo bila prekretnica i da poslije ovoga ne može gore. Volio bih...
Stvarno, koja je cijena laži?
