<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

OGNJENKA LAKIĆEVIĆ, pjesnikinja i muzičarka: Sve nevolje sveta potiču od inteligentnih ljudi koji se ne suočavaju sa svojim strahovima

INTERVJU

"Karijerno i možda objektivno gledano, ja sam težak luzer. Subjektivno, ja volim svoje luzerstvo. Ja sam srećan luzer."

28. maj 2019, 10:27

Ognjenka Lakićević  je pjesnikinja i muzičarka. Frontmen je rok benda Autopark iz Beograda. Objavila je zbirke poezija: ‘’Ispod stepeništa’’ (2002.), ‘’Ulubljenja”, zbirka ‘’Troje’’, sa još dva autora, Vladimirom Tabaševićem i Ivanom Tokinom i ‘’Ljubavna pisma Guglu’’ (2017.).  Prvog juna nastupiće na književnom festivalu Imperativ, gdje će banjalučka publika imati priliku da se upozna sa njenim pjesmama. Tim povodom, razgovarali smo sa Ognjenkom za BUKA magazin.

Koliko ti znači poziv da nastupiš na Imperativu?

Mnogo mi je drago što su me se organizatori Imperativa setili, čast mi je da učestvujem da ovakvom festivalu pred banjalučkom publikom, malo sam nervozna, a mnogo se radujem.

Jesi li si ranije nastupala i boravila u Banjaluci i kakva su tvoja očekivanja?

Nisam nikad nastupala ranije u BL. Nemam očekivanja, više verovanje da će nam biti lepo.

Da li si dobijala književne nagrade?

Ne. Bila sam nominovana za jednu nagradu i ušla u najuži izbor prošle godine, ali nikad nisam ništa dobila. I to je sasvim okej. Nisam nikad dobila ni jednu nagradu, osim jednom u petom osnovne nešto, ne samo književnu.

Pišeš li isključivo poeziju?

Pa, pisala sam i kratke priče, možda ću u budućnosti, kad postanem strpljivija, više da se bavim time. 

Šta te najviše motiviše za pisanje?

Život. Stanje sveta i stanje srca i sve ono o čemu razmišljam po ceo dan i noć, kao i potreba da sva ta razmišljanja budu preinačena u stihove.

Ima li pisanje smisla u ovom svijetu i mogu li pjesnici/pisci barem malo uticati na promjenu svijeta i kolektivne svijesti čovječanstva?

E, pa, to se i ja pitam. Ako je poezija opstajala tokom ratova, kada su ljudi umirali svugde okolo, očigledno da postoji nekakva organska potreba, mada je to pitanje ima li smisla pisati o ličnim previranjima, dok svet gori na ovaj ili onaj način, uvek relevantno. Ja mislim da ima. Za mene ima smisla da bih mogla da podnesem život. Ne znam da li čovečanstvo više ima svesti, zapravo, ne znam da li će poezija zaustaviti ekološku katastrofu, ali ako bar jedna osoba pronađe utehu usred noći, nešto smo uradili. 

Šta te najviše razočarava u životu?

Inteligentni ljudi koji se ne suočavaju sa svojim strahovima i sobom. Sve nevolje sveta potiču odatle. Uznemirava me njihov kukavičluk. Razočaravaju me izdaje bliskosti.
Razočarava me najveća pošast 21. veka, strah od bliskosti i obostrane, ranjive ljubavi. Razočarava me koliko se nekad zanosim bez osnova. Razočarava me arogancija ljudske rase, kako smo odlučili da imamo prava na sve, na prirodu, životinje, nadmoć nad svim bićima, toliko je malo poniznosti, skromnosti i zahvalnosti. 

A šta te veseli?

Veseli me da igram basket, jako sam loša u tome, malo mi je neprijatno, ali očigledno ne dovoljno da prestanem da se blamiram, ipak me više raduje. Mnogo stvari me veseli! Vesele me životinje, luna parkovi, moj bend, pivo sa prijateljima, liga šampiona, neradni dani, moja pesnička radionica, kad spavam više od 5 sati, kad mi se neko javi iz čista mira, samo jer misli na mene, kada nekoga nasmejem.

 

 

Da li ste tvoja poezija može žanrovski odrediti kao "urbana", "moderna", poezija i da li te iritira to određivanje bilo koje umjetnosti?

Rekla bih da može da se okarakteriše, između ostalog, i tako, mada kontam da može da se okarakteriše i kako god nekom padne na pamet. Razumem potrebu ljudi za odrednicama, ali one donose rizik banalizacije i prevelikog pojednostavljenja. 

Mnogo se ljudi danas na našem govornom području bavi pisanjem poezije. Kako bi okarakterisala tu pojavu i da li je kvanitet opravdao kvalitet?

Savremena poezija je dobila nekakav hajp. I u tim situacijama obično veliki broj ljudi pomisli kako to i oni mogu. Pitanje je da li je poezija baš sve to napisano, ono kad samo prospeš osećanja i ne vraćaš se na pesmu. Ali, neka pišu ljudi, ko sam ja da ocenjujem kvalitet, ako im znači, neka pišu, sve nađe publiku. Ima mesta za svakoga. Ako ima mesta za mene na basket sceni u kraju, ako me to čini srećnom, onda sigurno ima i za pesnike svih vrsta. Niko me neće uzeti zaozbiljno, možda ni njih, ali ja se zabavljam, a usput se dobro oznojim, što je ono što želim svima. Bez znojenja i rada nema dobre akcije. 

Kakva je beogradska scena kad su u pitanju pjesnici mlađe generacije. Imate li dovoljno književnih događaja, gdje se promovišete? Koliko se družite međusobno?

Pa, ja sam prava osoba za ovo pitanje, budući da već pet godina držim pesničku radionicu, odakle izlaze najmlađi pesnički glasovi, prve zbirke i ostale divne stvari. Ima dobrih pesnika, samo mora da se radi. Ja se nešto inače ne družim previše s pesnicima, ali ima izuzetaka, ne kao jer je to sad neki stav ili odluka, više sticaj okolnosti. Generalno, ne volim da sam deo neke esnafske ekipe, malo mi je to sektaški, volim da ne znam nikakve pozadinske priče, jer mi to onda poružni književnost. Ali, družim se sa ljudima sa svoje radionice, oformila se jedna fenomenalna ekipa, presrećna sam zbog toga.

Da li je tvoje interesovanje za pjesništvo podstakla muzika, ili te je pjesništvo podstaklo da se baviš muzikom?

Totalno je neraskidivo u mom slučaju. U svemu tražim poeziju, u svemu tražim muziku. 

Da li se, i po čemu, razlikuju tvoje pjesme koje pišeš za muziku od one lirske poezije, ili se radi o istom opusu?

Razlikuju se, najviše po metrici, zatim po jezgrovitosti, ne mogu toliko da se rasplinjavam u tekstovima za muziku, ne koristim baš sve reči koje hoću, prosto, u tekstovima za muziku imam jedan strožiji okvir.

Kakvo je tvoje mišljenje o književnim nastupima. Da li se na klasičan način predstavljaš publici ili radiš i nekakve performanse?

Ma ja se jedva ikako predstavim publici, mislim, to je već samo po sebi performans koliko je meni nelagodno na javnim nastupima. 

S obzirom da se baviš muzikom, koliko muzika utiče na tvoje pisanje?
 
Mnogo. Na moje pisanje je prvenstveno najviše uticala rok poezija, a ne poezija iz lektire. 

Da li se bolje osjećaš kao rok muzičarka ili kao pjesnikinja?

Sigurnije se osećam kao pesnikinja, jer sam to prvenstveno. Muziku samo više volim od svega, a desilo se da neki ljudi hoće sa mnom da sviraju i tako sam se našla u muzici. Tu se osećam manje sigurnom, ali samim tim je to još veći izazov, potrebna mi je sva hrabrost koju mogu da skupim. 

Voliš li da slušaš muziku dok pišeš i koji ti je omiljeni bend ili kompozitor?

Slušam muziku dok pišem, često. U zavisnosti od faze pisanja, ako postavljam pesmu na noge, onda ću pre slušati muziku koja mi ne odvraća pažnju na tekst, ili neki post rok, gde nema pevanja. Izbor se kreće od radio dept, twilligt sad, slowdive, molly nilsson, preko gun club, this will destroy you, mogwai. 

 

 

Na domaćoj rok sceni i nema mnogo žena frontmena. Zašto je to tako?

Eh, pa nemam ja odgovor na sva pitanja. Ne znam tačno, delom jer su svugde ostaci patrijarhata, možda se očekivalo da imaju neka ‘finija’ interesovanja, a možda i rok danas nije toliko zanimljiv. Ipak mislim da ima sve više žena, i valjda će jednom to biti uobičajena pojava i da neće uopšte biti tema. 

Tvoj bend Autopark na muzičkoj sceni je već dvije decenije. Koliko si zadovoljna svojom muzičkom karijerom?

Zavisi kako gledaš. Karijerno i možda objektivno gledano, ja sam težak luzer. Subjektivno, ja volim svoje luzerstvo, jer je to delom moj izbor, a delom sam me je karakter predodredio za to. Tradicionalna definicija uspeha me nikad nije zanimala, da me je zanimala, išla bih nekim drugim putevima. Karijera me ne zanima, zanima me da imam šta da kažem, da to radim sve bolje, da nikad ne prestanem da učim, i da sam u tome sasvim, do kraja. To ne znači nužno sviranje koncerata svakog dana, ne moramo svi imati iste definicije uspešne karijere.

Činjenica da sam uopšte uspela da imam bend, uprkos velikoj, svirepoj sumnji u sebe koja me je godinama pratila, i još većoj anksioznosti od javnih nastupa, za mene je priličan podvig, jedna velika lična pobeda koju mi ni jedan drugi uspeh neće nadjačati. Činjenica je da Autopark traje toliko dugo i da i dalje imamo šta da kažemo - više nego ikad, rekla bih, i da stalno imamo novu publiku, mene čini srećnom. Ja sam srećan luzer.

Da li misliš da si se mogla možda i više posvetiti muzici?

Da sam mogla, sigurno bih. U svakom trenutku sam radila najbolje kako sam mogla. Možda sam mogla I da imam bolji prosek na fakultetu. Ali, opet, i nisam.

Čime se baviš kada ne pjevaš u bendu i ne pišeš?

Radim regularni dnevni posao od pola 9 do 17h. Ja sam radnička klasa, nemam luksuz ni pomoć roditelja, pa da mogu da živim od umetnosti.