Milorad Dodik je nakon izborne pobjede napravio zaokret koji se nije mogao predvidjeti ( ili jeste) i ušao u novu ulogu “oca nacije” i svesrpskog ujedinitelja. Od nedavno predsjednik RS i novoizabrani član predsjedništva BiH ostavio je po strani potrebe svoje partije, zaboravio je na uvrede koje je primao od ljutih političkih protivnika, kao i na one koje je dijelio te zaigrao sasvim novu igru.
Dodik je jednostavno sebe ubijedio da je njegova buduća misija sveopšte ujedinjenje Srba u RS, izmirenje svih političkih protivnika, nepodobnih i izdajnika zarad novih ciljeva i pravljenje širokog konsenzusa o podršci jednom čovjeki. Njemu naravno.
Sve ovo bi od Dodika trebalo napraviti najvećeg zaštitnika prekodrinskih Srba u ovom vijeku i svojevrsnog oca nacije, lidera kojeg će pamtiti istorija.
Ipak, da li će ovolika opijenost uspjehom i želja da od sebe napravi istorijskog vođu Dodika odvesti predaleko u novoj igri koju je nametnuo pitali smo profesora psihologije sa banjalučkog Univerziteta Srđana Dušanića.
Jer iskustvo nas često uči da vrhunac jednog stanja je obično početak njegove suprotnosti.
Uglavnom, profesor Dušanić ovakvu situaciju objašnjava kao prirodan slijed događaja navodeći da nije novina da neko ko praktično ima apsolutnu vlast, sa nivoa dnevnopolitičkih razmirica pređe na „napredniji“ nivo i pokuša da se predstavi kao simbol jedinstva i cijele nacije koja je u njemu sabrana i ovaploćena te onda poziva na sabornost.
“Težnja za titulom oca nacije je veoma stara i praktično karakteriše većinu diktatora iz prošlosti, pogotovo monarha. Kroz takvu titulu ostvaruju se i neke psihološke potrebe. Nakon što dokažu političku dominaciju, vladari podižu ljestvicu i pokušavaju da ostave neizbrisiv trag u istoriji jednog naroda, da postanu sinonim za narod itd. To im nerijetko i polazi za rukom te u nekim fazama maltene da bivaju poistovjećujeni sa nekom vrstom božanstva. Međutim, često je tanka linija između obožavanja i totalnog kraha. Čim se pojave određene pukotine u tom sistemu, totalna poslušnost naroda se često pretvara u svirepost prema tom istom vladaru. Primjer toga je sunovrat brojnih vladara u prošlosti, kako na Balkanu tako i šire. Glavni pobornici poslušnosti obično postaju i glavni vinovnici kraha”, objšnjava Dušanić navodeći brojne primjere iz svijeta poput sudbina Čaušeskua, Gadafija, Huseina, Miloševića itd.
Ipak, on tvrdi da ovakve težnje vladara imaju i svoj praktični smisao. Kako kaže, ako se slijedi princip „zavadi pa vladaj“ , nakon što se proces zavade završi i vlast osvoji, onda je logična težnja svakog vladara da u svoju vladavinu unese što veći konsenzus i stabilnost, jer to čini vladavinu lakšom za samog vladara.
U kontekstu Republike Srpske, težnja predsjednika RS-a Dodika da dođe do što većeg jedinstva može da ima uporište i u težnji da podjeli odgovornost zbog eventualnih budućih ekonomskih neuspjeha, ali i odgovornost zbog buduće saradnje sa bošnjačkim i hrvatskim strankama na BH nivou.
“Na taj način onemogućuje opoziciji da kreira sličan scenario na kojem je dobio prethodne izbore, tj. da ga opozicija optuži za izdaju, kao što je on nju etiketirao u prethodnom period”, kaže Dušanić.
On smatra da će igre koje je Dodik pokrenuo trajati dok svi igraju po njegovim pravilima i dok on to želi.
“Čini se da ove igre mogu da traju sve dok se Miloradu Dodiku one igraju, jer je nebrojeno puta pokazao da je u taktičkom smislu bar dva koraka ispred svojih oponenata. Čini se da je najveća opasnost za njega ako se on sam prezaigra usljed opijenosti uspjehom ili da se desi neko ‘čudo neviđeno’, jer iskustvo nas uči da vrhunac jednog stanja je obično početak njegove suprotnosti”, kaže Dušanić.
Sa druge strane, odgovor na pitane kako će cijeli ovaj Dodikov igrokaz i želja da se postavi za oca nacije uticati na samo društvo i političku scenu u RS i BiH potražili smo od političke analitičarke Tanje Topić.
Prema njenim riječima, u danima nakon izbora dogodio se vidljivi zaokret u politici i ponašanju Milorada Dodika.
Ali, dodaje ona, okolnosti nakon svih procesa koji su se desili ne ostavljaju prostor za podijele s obzirom da se većina etničkih staranaka i pojedinaca priklonila jednoj političkoj opciji koju predvosi upravo predsjendik RS.
„Tu imate s jedne strane to naglašavanje pozicije ujedinitelja odnosnmo oca etničke skupine, posebno srpske etničke skupine i okupljanje svih aktera koji su do juče bili na suprostavljenim stranama. Da li to ima veze u kontekstu nove izborne funkcije koju je Dodik dobio, tek ćemo vidjeti, ali sigurno je da želi imati svu potrebu podršku i snagu sopstvene etničke skupine. Tu imamo i jedan zaokret, odnosno pružanje ruke i kada je riječ o poziciji BiH. Imali smo dvije izjave koje idu u pravcu jačanja evropske integracije BiH, pa i izjave koje govore da se Dodik zalaže za dobre odnose među etničkim skupinama u BiH“, kaže Topić.
Ona navodi da nas je sve navedeno, a posebno težnje Dodika da se ustoliči u oca nacije dovele do ozbljnog problema koji se zove demokratski deficit.
„Nakon ovih izbora došlo je do krize plitičkih partija. Na drugoj strani istovremeno uz taj proces koji je doveo do krize političkih partija imamo pokazatelj nepostojanja opozicije u smislu konstruktivnog korektiva vlastima. Imamo demokratski deficit neuspostavljenih i nefunkcionalnih institucija i krize povjerenja u institucije. Imamo isto tako akademsku zajednicu koja je prilično tiha ili prislonjena na strukture vlati i ona je u službi jedne takve političke scene. Vrlo malo je slobodoumnih glasova koji se usuđuju pričati i misliti. Mi imao jedan masovan trend odlaska i napuštanja ovih prostora. Imamo medije koji su dobrim dijelom prislonjeni na određene političke i interesne i finansijske centre moći i slabo civilno društvo. Znači, iz perspektive analize aktera koji bi trebalo da učestvuju u procesu demokratizacije društva nalazimo se u jednoj ozbiljnoj krizi“, kaže Topić što otvara vrata Miloradu Dodiku da istupi kao svojevrsni ujedinitelj i otac nacije.
