Mi žene u Bosni i Hercegovini i danas, u 21. vijeku, živimo u društvu u kojem je udaja ili neudaja parametar ženskog života, odnosno većina ljudi u patrijarhalnim i tradicionalnim okvirima u kojima smo zarobljeni to tako posmatra. Šta god da uradite, prokomentarišete, napišete, kakvo god da imate obrazovanje, znanje, sve se na kraju svodi na to da li ste udane ili ne. Da je tako pokazuje nam viralna slika političke analitičarke Ivane Marić koja joj poručuje da se uda, a koja se širila društvenim mrežama prošle sedmice. U ovom tekstu nećemo ulaziti u stavove koje je Ivana iznijela, već ćemo se fokusirati na odgovor koji je dobila. Kratko i jasno: udaj se! Ova poruka upućena Ivani Marić prikazuje kako se žena percipira u društvu u kojem živimo i mnogo je više od komentara upućenog jednoj ženi.
Emina Bošnjak, izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra, kaže da odgovor koji je Ivana Marić dobila za svoj komentar zapravo i nije odgovor, jer nije adresirao bilo šta što je Ivana Marić izjavila.
„Nije bilo nikakve argumentacije ni polemike, samo pokušaj da se Marić diskredituje na osnovu jedne od najžilavijih prerasuda: da žena 'bez muškarca', to jest žena koja nije u braku, ne vrijedi. Mizoginija u javnom prostoru je ono što daje mogućnost za tu vrstu neracionalnog, lijenog i nejakog odgovora, koji je posegnuo u nečiji privatni život da bi nešto 'dokazao'“, rekla je za BUKU Emina Bošnjak.
Ona ističe da su brak i porodični život bitni dijelovi i društva i ličnog života, ali je problem što idealizirana i romantizirana slika braka, a naročito udaje, često ne odgovara stvarnosti koju žene zaista žive i u kojoj bivaju neravnopravne, ili doživljavaju nasilje.
„Problem je što se u brak rijetko ulazi sa jasnom slikom već unaprijed posloženih neravnopravnih odnosa i namjerom da se oni “preslože” tako da se izgradi istinski partnerski odnos. Za tako nešto još uvijek nedostaje i ozbiljna podrška društva, a često i sopstvene porodice, pa tako i žene koje žele da promijene tradicionalno neravnopravne odnose moraju u to uložiti ozbiljan emotivni i mentalni rad, za koji mnoge žene nemaju vremena, niti dobijaju bilo kakvu podršku“, ističe Emina.
Emina dodaje da su seksizam i mizoginija dio naše svakodnevnice i da je dobro reagovati na svako njihovo ispoljavanje, čak i kad djeluje nebitno - od onog kad taksista komentariše da neko loše vozi samo zato što je žena, do toga kada jedna žena izjavi za drugu da je “kurva”.
„Svaka od tih izjava, koliko god banalna, na svoj način učestvuje u neravnopravnosti ili nasilju nad ženama, jer učvršćuje ideje o ženama kao nesposobnim, neiskrenim, manipulativnim bićima. Takve predstave o ženama često služe i kao opravdanje nasilnicima, kao objašnjenje zašto oni 'dovode ženu u red'. Voljela bih da nasilnicima možemo barem tu vrstu 'neobavezne podrške' izbiti iz ruku“, pojašnjava naša sagovornica.
Na pitanje kako mladim djevojkama dati do znanja da udaja nije sav smisao života, odnosno da ona ne mora da bude jedini cilj u životu, Emina kaže da je to ozbiljno društveno pitanje.
„Pitanje je šta društvo nudi mladim djevojkama za samorealizaciju, a da to ne dolazi s ogromnom cijenom. Na kraju, nekome udaja može biti 'cilj života' i to je u redu ako je u pitanju slobodna odluka žena koje su, nakon što su bile u mogućnosti da razmotre sve opcije, shvatile da je udaja najbolja za njih. Trenutno smo daleko od takve hipotetičke situacije. Tržište rada je vrlo rodno neravnopravno mjesto i ulaskom na njega žene rizikuju da budu plaćene manje za isti posao, da moraju birati hoće li ih majčinstvo koštati posla i karijere, da će biti žrtve mobinga i seksualnog zlostavljanja. To se mora mijenjati i teret toga je na cijelom društvu, ne samo na ženama - inače će udaja i dalje biti doživljavana, ne samo kao odluka o privatnom životu, nego i kao egzistencijalna opcija za mnoge žene“, ističe ona.
Emina smatra da je promjena moguća u BiH, a nada se da to njeno mišljenje nije njena lična predrasuda, oblikovana glasovima koje čuje u svom okruženju.
„Svjesna sam da moj news feed nikako ne predstavlja, niti prikazuje probleme žena različitih identiteta širom cijele Bosna i Hercegovina, niti sve njihove borbe, ali znam da postoji nemali broj aktivistkinja koje daju precizan, duhovit i angažovan društveni komentar na 'svakodnevnu mizoginiju', a koje imaju ogromnu publiku, govorim o, recimo, stranicama poput Sve su to vještice i Krajnje neuračunljive. Pored njih, glas žena u ženskom i feminističkom i mirovnom pokretu koje djeluju kroz organizacije civilnog društva, najčešće je najbritkija i najoštrija kritika i odgovor na različite društvene nepravde i kršenja ljudskih prava, ne samo ženskih“, ističe Emina.
Ona vjeruje da su poruke koje ovi feministički glasovi nose već dovele do ozbiljne promjene.
„Seksizam i mizoginija više ne prolaze tako lako u BiH. Na pamet mi pada reakcija na izjave Adisa Arapovića, ili reakcija na promociju Banjaluke kao grada koji ima 'najljepše djevojke'. Međutim, feministička borba je borba koja i dalje traje, jer su tu uvijek političke snage čiji svjetonazor podrazumijeva povratak romantiziranim 'tradicionalnim vrijednostima', što zapravo u realnosti znači povratak na shvatanje da žena nije ljudsko biće već objekt: za gledanje, za rađanje, za teret rada na poslu i u porodici, bez da se ikad požali, bez obzira na njene potrebe, njene želje, i na kraju i njene stavove i misli“, ističe Emina.
Tamara Zablocki, novinarka i feministkinja, kaže da je reakcija neistomišljenika na žene koje učestvuju u javnom životu vrlo predvidiva i zasniva se na pitanjima koliko su ženstvene ili nisu, kako su se odjenule, jesu li smršale, udebljale se, imaju li partnera ili su neudate tj. „niko ih neće“, kakve broševe nose, koliko prezimena imaju.
„Sve to prije izbije u prvi plan, čak i u napisima navodno ozbiljnih medija, a kamoli u komentarima nebitnih sveznalica na društvenim mrežama. To je, naprosto, seksizam, koji je u javnom prostoru svakodnevica. Udaja, naravno, nema veze ni sa čim, to je pokušaj ušutkivanja žene koja se usudila svoje mišljenje izreći javno, jer se vrijednost žene u našem društvu mjeri prema količini šutnje i poniznosti koju je spremna demonstrirati, kako u privatnom, tako i u javnom životu. Poruka svoje korijene ima u davnašnjem liječenju tzv. 'histerije' – muškim spolnim organom. Iako još od Freuda znamo da histerija kao ženska dijagnoza ne postoji, žene se i dalje naziva 'histeričnima' i 'hormonalnima', kao da muškarci nemaju hormone, te ih se na tom planu nastoji i 'izliječiti'. Dakle, s neistomišljenicama se obračunava seksističkim, a ne političkim argumentima, s kojima bismo se vjerovatno obračunali s muškarcem na njihovom mjestu“, kaže Tamara Zablocki za BUKU.
Ona dodaje da ne zna u kakvoj se stvarnosti kreću ovakvi komentatori, budući da udajom žene ne prestaju misliti, raditi, školovati se, kandidovati se na pozicije koje žele i učestvovati u javnom životu.
„Žene se, dakle, na žalost seksista svih provenijencija, ne da ušutkati udajom, odnosno redovnim (hetero) seksom, za šta je udaja ovdje eufemizam. Također, primjećujem banalizaciju i depolitizaciju ovog konkretnog slučaja u komentarima na društvenim mrežama svođenjem na privatni nivo: 'Ma šta te briga', 'Svoj ti pos'o', 'Ljubomorni su' itd. Riječ je o širem društvenom problemu s kojim žene žive svakog dana i na koji treba reagovati i protiv njega se boriti“, ističe Tamara.
Kada je riječ o položaju žena u BiH, ona kaže da mnogo govori to koliko neozbiljno shvatamo femicid i nasilje nad ženama. U mnogim gradovima u BiH, ženama je nedostupna ginekološka zdravstvena skrb, kontracepcija se plaća, a pobačaj je nedostupan ili skup, a žene zbog same mogućnosti rađanja susreću se sa diskriminacijom na tržištu rada.
„Patrijarhat ubija i osiromašuje žene, a u međuvremenu im zagorčava život na bezbroj načina, među kojima su i pritisci da žena ispuni rodne uloge, poput udaje i obavezne reprodukcije.
Tamara smatra da svako od nas može uraditi mnogo, makar koliko je u domenu naše okoline i profesije.
„Kao novinari i novinarke se moramo baviti spomenutim temama i davati prostor ženama da progovore o svojim iskustvima. Prosvjetne radnice i radnici morali bi razbijati seksističke predrasude u učionicama. Zdravstveni radnici, od kojih žene također doživljavaju najrazličitije seksističke komentare, morali bi razbijati anahrone koncepte koji zapravo nisu vrijedili ni u vrijeme naših baka – borkinja i radnica. Na to nas obavezuju i Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o zabrani diskriminacije BiH“, pojašnjava.
A, dodaje, djevojčice od najranijih godina treba podsticati da se razvijaju u pravcima koji ih zanimaju, da slijede svoje interese i želje u školovanju, sportu, umjetnosti i da budu samostalne, ne ograničavajući i ne uslovljavajući ih rodnim ulogama koje za žene obično znače i to da se trebaju bespogovorno povinovati očekivanjima i pritiscima okoline. Tamara smatra da je promjena uvijek moguća, ali podrazumijeva trud svih društvenih faktora.
Ana Galić, profesorica filozofije i sociologije, kaže da nije ulazila u razlog davanja ovakvog komentara, jer bi bilo suludo i tragati za opravdanjem ovakvog, ne samo uvredljivog, nego i zakonom nedopustivog ponašanja, na osnovu toga što je jedna osoba ženskog pola.
„Naravno, kako sam pripadnik ovog bh. društva, nisam izolovana, iako se trudim da budem, od načina na koji je žena tretirana od strane društva, i to ponajprije mogu da govorim na osnovu svog ličnog iskustva, koje mi s godinama postaje sve bitnije, a onda i na osnovu iskustava drugih žena, koje samo ponekad, kada se dovoljno opuste, pričaju kako u stavri izgleda njihov život i šta je to što one 'moraju' da trpe. Nakon ovog udaj se, ide – kad ćeš imati djecu? Nakon jednog – a kada će drugo? I tako dalje. To što su danas sva četiri stuba na plećima jedne žene ne zanima istraživače koji predstavljaju veći dio stanovnika. Žena jeste izašla iz kuće, ali muškarac nije u nju ušao“, kaže Ana Galić za BUKU.
Ona dodaje da je ženi najprije omogućeno da ima pravo da se ekonomski osamostali, ali u cilju pomaganja svoga domaćinstva.
„Dakle, licemjerno. Poput davanja prava glasa, ali u svrhu dobijanja tih istih glasova, tj. Radi manipulisanja istim. Međutim, žena, koliko god ovo zvučalo čudno što ću reći, danas u 21. vijeku, jeste sposobna da misli, da stvara, da radi i da samostalno i nezavisno od bilo čijeg uticaja gradi svoj život. I za ovaj oblik slobode postoji etiketa – ona je karijeristkinja, u lošem smislu, dakle, ona zanemaruje ono što TREBA da radi, a to je da glumi Pepeljugu kod kuće, čekajući na svog princa kako bi mu izrodila brdo, opet, muške djece“, pojašnjava.
Ona smatra da nam borba za naša prava tek predstoji.
„I sramota me je kad pročitam šta su žene prije mene radile i uradile, počev od 19. vijeka, ali i ranije, da bih ja danas mogla studirati, raditi, glasati, samostalno šetati ulicama, za početak, a ne u pratnji muža – a onda svjedočim kako se ista ta prava krše, ajmo to sažeti u tekstu pjesme Indire Radić – Šta će žena sama u kafani, pa preko toga da naše bake, a nečije i majke, nisu ni razmišljale o odlasku na studije, poslu i sl. nego su bile domaćice i cijenile su se samo preko obavljanja domaćih poslova – je li napravila bolji ajvar, džem, kolače za slavu... A danas imamo nevjerovatnu borbu opet preko ženinih leđa – pitanje abortusa i polaganje prava nad sopstvenim tijelo, čak pitanje abortusa iako je žena silovana, što je opet izvan svake pameti za bilo kakvo argumentovanje i tome sl. Još jedno veoma otvoreno pitanje jeste pitanje jezika – i ženama i muškarcima bodu oči izgovorena zanimanja u ženskom rodu – profesorica, filozofkinja itd. To ne treba biti tako i ne treba gajiti mržnju gdje joj nije mjesto, odnosno uopšte ne treba gajiti mržnju“, ističe naša sagovornica.
Na pitanje kako mladim djevojkama staviti do znanja da udaja nije cilj života, Ana kaže da ovo pitanje otvara niz drugih:
„Na primjer, nije ti stalo do udaje, ali – otkucava ti biološki sat. Ali, na stranu ti neki naši najdublji strahovi, tipa hoću li ili neću moći imati djecu, ono što jeste potrebno je tretirati djecu još dok su veoma mala jednako. Nikakve podjele da dječaci 'treba' da rade ovo, a djevojčice ono. Ili da djevojčica treba da sprema krevete, uči se kako radi veš mašina i mijesi hljeb, dok dječak ne treba da nauči ništa od navedenog. Ne, tu sve polazi i tu završava. U porodici. I tu se i lome koplja i vrše promjene. Onda se kroz odrastanje i na mladića i na djevojku gleda ravnopravno sa jednakim pravima na biranje zaposlenja, fakulteta, partnera itd. I tu je potrebno mnogo snage, najprije roditelja, jer bez obzira što nemamo statističke podatke o tome da li jeste tačno da se vrši pritisak na svaku mladu djevojku da se uda, uslovno ćemo zaključiti da to jeste tačno, u velikoj većini, te se bilo kakvo plivanje uzvodno, u suprotnosti sa ovim, masovno prihvaćenim stavom, smatra kao provokacija, kao nepoželjno i jednostavno nije dobro došlo“, ističe ona.
Ana na kraju kaže da je promjena moguća, ali moramo se boriti.
„Pod borbom ne mislim na šaketanje sa neistomišljenicima, mada mi se čini da bi to možda bio i časniji čin od intelektualnih igrica riječima, kojima se pojedinci međusobno ponižavaju i nipodaštavaju, a to zaista nije potrebno jednom civilizovanom ophođenju. Do promjene se dolazi najprije odlukom, a onda se djeluje. Do odlučivanja, pak, potrebno je edukovati društvo više, pažljivije, sa osluškivanjem za trenutne potrebe svih građana i građanki - šta je to što sada treba da se rješava po pitanju položaja jedne žene, ili žena generalno. Ne treba očekivati da će ovo svakome biti samorazumljivo, upravo suprotno, ali odustajanja po ovom pitanju ne smije biti. Ono što predstavlja sastavni dio ovog problema jeste i ekonomska nesigurnost, što duboko pogađa BiH društvo, baš kao i nekada, te se položaj žene i dalje sjenovito provlači iza potrebe za zaposlenjem, a da se njena prava banalizuju ili ne uzimaju za bitna“, kaže profesorica filozofije i sociologije Ana Galić.
